Grad u kojem niko ne žuri

Ova reprezentacija Bosne i Hercegovine vjerovatno se ne može potpuno sakriti baš nigdje na svijetu, ali ako je postojalo neko mjesto gdje će imati mir, onda je to Salt Lake City. Dovoljno blizu da osjeti euforiju navijača, dovoljno vruće da se aklimatizuju na ekstremne uslove koji ih čekaju u Los Angelesu, a ipak dovoljno daleko od svega da se Sergej Barbarez i njegovi izabranici pripreme za Švicarsku.

Najveći grad Utaha dočekao nas je kako i spada; religijskom konferencijom. Nismo baš trošili vrijeme na raspitivanje o čemu se radi, ali nije teško zaključiti obzirom da je Salt Lake City centar mormonske zajednice, koja je i osnovala ovaj grad. Samim centrom grada dominiraju brojne crkve, od kojih neke djeluju i pomalo distopijski, poput ogromnih poslovnih nebodera bez prozora. Zamijeniti ludilo Times Squarea za nestvarnu tišinu Temple Squarea bilo je kao prelazak na drugu planetu. Ovdje imate osjećaj da ako podignete glas, ako se pretjerano zaderete, da će neko od onih starmala u bijelim košuljama i s kravatama opasno da vas naruži.

Ipak, to je samo prvi, onaj ružni stereotipni utisak na koji sami sebe usmjerite površno slušajući druge prije nego što dođete ovdje. Salt Lake City, kojemu jasno gravitira čitava savezna država Utah, je moderan i liberalan velegrad koji prosto živi drugačiji životni ritam. Iako smješten između planina Oquirrhe i Traverse na zapadu i jugu, odnosno planinskog vijenca Wasatch na istoku i sjeveru, čiji mu oštri vrh Mt. Olympus daje i - koliko je to moguće za ovako veliki grad - pitoresknost, ovdje ipak djeluje da je prostor neograničen.

Sve ulice su ogromne, brojali smo i do šest traka u jednom smjeru, a da i nismo baš vidjeli previše ljudi na ulicama. Ovdje se apsolutno sve radi s automobilom i svaka kuća ih ima barem onoliko koliko i ukućana, bez obzira na godine.

“Ponekad u vrijeme špice može vas uhvatiti gužva u saobraćaju”, objašnjava Besmillah, jedan od gomile vozača Ubera s kojima smo se družili u tih tridesetak sati. On je došao iz Afganistana, u koji planira, barem tako veli, da se vrati čim dobije američko državljanstvo. “Prije dolaska ovdje živio sam u Kaliforniji, ali, čovječe, ovdje je mnogo mirnije. Ovdje niko nigdje pretjerano ne žuri, niko ne trubi, ljudi imaju vremena za sebe. Lijepo je ovdje”.

Salt Lake City svoj početni razvoj može zahvaliti mormonskoj crkvi i zlatnoj groznici, ali s vremenom je jedna od najvažnijih privrednih grana ove regije postao sport. Ovaj grad je bio domaćin Zimskih olimpijskih igara 2002. i tada je doživio prvo moderno zlatno doba. Većina takmičenja odvijala se u okolnim skijaškim centrima, odnosno Park Valleyu, ali je i sam grad je doživio ozbiljne infrastrukturalne promjene. Međutim, Salt Lake se, za razliku od nekih drugih sličnih centara, nije dizao u visinu, nego se širio. Izuzmemo li poslovni centar i nekoliko ogromnih crkvi, malo je višespratnica.

Drugi veliki bum ovaj grad je doživio uz epidemiju covida. Jednom kada se svijet okrenuo za stotinu osamdeset stepeni i kada je remote posao postao normalna stvar, ogroman broj ljudi Kaliforniju je počeo mijenjati u to vrijeme drastično jeftinijim Utahom.

“Ljudima su razmišljali kako im je bolje ovdje, okruženim prelijepom prirodom, bez gužve, s mnogo manje stresa, nego u skupoj Kaliforniji gdje po dva sata u jednom smjeru voze na posao”, kaže Sanel, jedan od malobrojnih Bosanaca koji žive u Utahu; vjeruje se da ovu zajednicu čini petnaestak hiljada ljudi. “Cijene nekretnina naglo su skočile, ali se promijenila i struktura stanovništva i ova regija postala je naprosto življa”. Sam grad danas ima oko 200.000 stanovnika, sa širom okolinom 1.1 milion, dok čitav Utah nastanjuje oko 3.5 miliona ljudi, gotovo milion više nego 2010.

Ovaj grad je po svemu ipak sportski grad. Za one koje vole prirodu, planinarenje, šetnje i slične vanjske aktivnosti, odnosno u velikom periodu godine zimske sportove, ovo je raj na zemlji. Ali ogromnu pažnju imaju i profesionalni klubovi. Delta centar je u samom gradu, na desetak minuta šetnje od Temple Squarea. Tamo igraju Utah Jazz u košarkaškoj NBA i Utah Mamouth u NHL-u, a naravno da je popularan i univerzitetski sport.

Reprezentacija Bosne i Hercegovine trenira na America First Field stadionu MLS ekipe Real Salt Lake CIty. Izgrađen je 2008, prima malo više od 20.000 gledalaca, a na njemu je domaćin i ženska ekipa Utah Royals. Salt Lake možda na prvu ne izgleda kao fudbalski grad, ali prosječno je na tribinama u MLS-u prošle sezone bilo 19.776 gledalaca, što je 97.8% popunjenosti kapaciteta.

Dok jurimo između fan zona, stadiona, letova i beskrajnih autoputeva, Bosna i Hercegovina je pronašla malo tišine. Ne, naravno, ne one potpune, jer ova reprezentacija, a pogotovo njeni navijači, nikako ne mogu proći nezapaženo. Ali nakon ludnice St. Louisa i intenzivnih nekoliko dana u Torontu, fokus se konačno može vratiti na ono zbog čega su svi ovdje.

Salt Lake City vjerovatno neće ostati u posebnom sjećanju običnim navijačima ovog Svjetskog prvenstva. Ali za Sergeja Barbareza i njegove igrače mogao bi se pokazati kao najvažnija, a možda i najvrjednija stanica na putu kroz Sjevernu Ameriku.