Saša Ibrulj - Sve je (opet) isto

Na pola puta između dva kontinenta, barem kada letite prema onome koji će ovog ljeta biti domaćin Svjetskog prvenstva, osjećate se kao da vrijeme zapravo stoji. Ne samo zato što satovi djeluju jednako zbunjeno kao i tijelo umornog četrdesetogodišnjaka (koja godina gore-dole, ali ko broji?) nego i što na desetak hiljada metara najednom shvatite da barem na kratko vrijeme više niste zarobljenik algoritama. Niko vas ne tjera da gledate ili čitate ono što baš ne želite; tih osam do dvanaest sati - u ovom slučaju ovisi u kojem gradu počinje vaš Mundijal - ponovo ste samo svoj čovjek.

I šta bi onda čovjek radio nego gledao televiziju?

More je sadržaja koje nudi sistem zabave na svakom ozbiljnijem prekookenaskom letu, ali tamo negdje između lica najpoznatijih svjetskih glumaca i glumica i njihovih polugolih tijela kojima su pozivali da se gleda eto baš taj njihov filmski uradak, ničim izazvana su se pojavila i tri lica koja su probudila nostalgiju. S lijeve strane je plesao Roger Milla, s desne je otvorenih usta slavio Totto Schilachi a među njima je uplakan i shrvan stajao Paul Gascoigne.

Dokumentarac iz tri epizode je, naravno, govorio o Mundijalu igranom u Italiji u ljeto 1990. Klasični je to serijal koji pliva negdje između nostalgije i patetike i oštrim klizećim udara na emociju nas kojima je to bilo prvo pravo Svjetsko prvenstvo, podsjećajući nas da je to bilo ljeto u kojem se ujedinila Njemačka, engleski huligani ponovo postali ljudi, u kojem je jedan autsajder na svojim leđima nosio čitavu jednu naciju, a drugi probudio čitav kontinent i u kojem je Napulj za Diega navijao čak i protiv Italije. I naravno, da je možda jedan penal mogao promijeniti sudbinu nas koji smo na svojoj koži osjetili najgore. Sama činjenica da je ovo serijal u kojem je svoj posljednji intervju dao veliki Ivica Osim - samo dva dana prije nego nas je napustio - i u kojem na kraju vidno umoran i iscrpljen pita može li sad konačno popiti čašu vina, zadnju čašu vina, dovoljna je da vam probudi emocije i vrati vas u vrijeme kad je sve bilo bolje.

Ali to je zapravo (pre)dugi uvod u pitanje - da li je stvarno nekada sve bilo bolje?

Iskorištena stara naracija objašnjava kako su se u jednoj od najljepših zemalja svijeta okupile 24 ekipe sa svih krajeva svijeta, da kroz 52 utakmice odluče ko je najbolji na svijetu. John Barnes, nekadašnji igrač Liverpoola i engleske reprezentacije Engleske koja je na tom Mundijalu igrala polufinale, nakon priče o ulasku Sky-ja i stvaranju Premijer lige pomalo tužno zaključuje da je Italija bila posljednje pravo fudbalsko prvenstvo; koliko god da je fudbal bio slab, toliko je imao prirodnu emociju i utisak da se igra za raju.

Trideset i šest godina kasnije Svjetsko prvenstvo koje nas čeka igra se na čitavoj jednom kontinentu, u tri različite (i ogromne) zemlje, na njemu nastupa 48 selekcija, ima tri maskote, tri otvaranja, fan zone i karte u rasponu od hiljadu do milion dolara, a da bismo dobili svjetskog prvaka gledati ćemo čak 104 utakmice! Dakle, nema apsolutno nikakve sumnje da je Mundijal kao pojava razvodnjen, razblažen do te mjere da je postao malo bljutav i ostavlja utisak da se više ne igra ni za raju ni za igrače ni za slavu, nego isključivo za lovu. Naravno da, kao što nije ni Kolumbo na svom prvom putu, nisam sada otkrio Ameriku, ali koliko je zapravo ikada bilo drugačije?

FIFA je oduvijek funkcionisala na sličan način; možda je samo Jules Rimet iskreno vjerovao u sportsku potrebu igranja za najboljeg na svijetu. Joao Havelange je prvi shvatio ekonomsku vrijednost ovog takmičenja, ali i ličnu korist koju može izvući. Ta je korist neprirodno i neproporcionalno rasla sa svakim novim kongresom FIFA i svakim novim Svjetskim prvenstvom; Sepp Blatter je institucionalizovao korupciju u FIFA-i, a egomanijak Gianni Infantino - obojica su se nadala Nobelovoj nagradi za mir - ju je podigao na viši nivo, više se, doduše, fokusiravši na umjetno idolopoklonstvo.

Naravno da je to dolazilo prvenstveno kao posljedica - ili čak kolaterlna šteta - razvoja klupskog fudbala. Oduvijek je fudbal bio proizvod koji se preskupo prodavao emotivnim konzumentima, ali s devedesetim i pojavom Premijer lige i Lige prvaka se to počelo pretvarati u korporacijski sistem čija je jedina svrha bila eksploatisati tu emociju. Iscijediti je, izvući iz nje svaku kap, apsolutno svaki mogući dinar. I, da u računicu ubacimo i važan faktor samouništenja, malo ko im je pružio stvarni otpor.

Iz današnje perspektive nije teško shvatiti da nismo ne zato što nismo htjeli, nego zato što prosto nismo mogli.

A nismo mogli jer je ta emocija prema fudbalu, prema našim ekipama, našim klubovima i reprezentacijama, taj osjećaj identiteta i pripadnosti, sve je to prejako da bismo prihvatili, barem u većini, da postoji nešto što bi nas moglo odvojiti od toga. Oni koji odlučuju, koji nam prodaju privjeske za 30, dresove za 150, televzijske prenose za hiljadu ili ulaznice za utakmice za desetine hiljada nečega, oni znaju da ćemo se uvijek ponašati neracionalno i okretati glavu od problema, samo da budemo i dalje tu. Kao dileri, sve sa kajlama oko vrata i utokama za pasom, stoje na uglu ulice i čekaju da dođemo po ono bez čega ne možemo.

Prodaju nam vodu u pustinji i ne da mi tu više ne možemo ništa, nego nikada nismo ni mogli.

I zato ćemo i ovog ljeta zatvarati opet oči pred diktaturama i rastističkim predsjednicima i vladama, tek stidljivo spomenuti ljudska prava ili prava radnika, sramno licemjerje u odnosu prema prošlim i sadašnjim domaćinima; još sramnije licemjerje u odnosu prema onima koji ubijaju djecu jer, znate, neke su životinje jednakije od drugih. I to, ma koliko se tješili nostalgijom i pamtili samo sretne dane, ustvari nije ništa novo. Radili smo to i prije četiri i prije osam, ali i prije dvadeset i šest i četrdeset i osam igodina; radili smo to od prvog trenutka kada smo se navino i ludo zaljubili u loptu.

I koliko god da je utisak ovako visoko sada takav, vrijeme zapravo nikad ne stoji. Samo sam, kao i svi drugi, skupo platio svoj put da gledam omiljenu ekipu i pride dobiju iliuziju; jednom kada avion dotakne tlo svi zajedno zatvorimo oči, razvučemo osmijeh i pravimo se da uživamo u onome što fudbal nosi. Neka igre počnu.