Saša Ibrulj - Američki san

Planirao sam ovaj tekst početi tako što ću zaključiti da sam već pet dana u Sjevernoj Americi i da je vrijeme za rekapitualaciju organizacije prvenstva. Međutim, shvatio sam da nemam pojma koji je dan ni koliko sam već ovdje - stvari se odvijaju toliko brzo da je zaista teško voditi računa o vremenu ili zapisivati stvari u imaginarni dnevnik. I to je zapravo savršena ilustracija ličnog utiska ovim prvenstvom.

Naravno da nam je svima bilo jasno da će ovo biti specifično prvenstvo kada su u pitanju organizacija, logistika i putovanja, ali ipak je sudar s realnošću bio brutalan. Nemojte me pogrešno shvatiti, niko od nas koji smo prešli Atlantik za ovo se ne žali, daleko od toga, ali stvari su prosto drugačije ovdje. Nije pomogla ni činjenica da sam ovaj dosadašnji period proveo u dva nevjerovatna grada - Torontu i New Yorku. Prvi put u profesionalnoj karijeri me je pojeo Fear Of Missing Out sindrom; osjećaj da moram ići negdje inače ću propustiti nešto.

Kada je u pitanju sama organizacija, neko je to dobro opisao u press sali ogromnog stadiona Giantsa u New Jerseyu, ili gdje je već taj nestvarni prostor ni na nebu ni na zemlji na putu do New Yorka. Da se sve ovo dešava na Afričkom Kupu nacija, danas bismo slušali i gledali ismijavanja i šprdanja. Ovako smo to prihvatili kao realnost Infantinove FIFA-e; fudbal je sporedan, važan je novac.

Ovdje je fudbal svakako sporedan. Ne u smislu da ljudi ne mare za njega, naprotiv. I Toronto i New York su potpuno unutra, ne samo brandingom, bojama i navijačima iz svih krajeva svijeta, nego generalno pažnjom prema fudbalu. Međutim, jedna je važna razlika - ovdje su ljudi prosto naviknuti na velika dešavanja. Ovdje su spektakli poput Mundijala svakodnevica s kojom žive. Recimo taj Toronto; na isti dan kada je Kanada igrala sa Bosnom i Hercegovinom skoro 40.000 ljudi je gledalo Blue Jayse protiv Yankeesa i to u Rogers Centru koji je bukvalno u sred grada, naslonjen na CN Tower. Tu je i dvorana u kojoj su domaćini Raptorsi i Maple Leafsi i na tom mjestu, u krugu od petstotinjak metara, će do kraja ljeta svirati Ed Sheeran, Foo Fighters i Olivia Dean; u gradu su već bili Deni Lovato, Bruno Mars i ASAP Rocky. Razumijete već poentu - super je zabava taj vaš fudbalski fan festival, na kojem je pjevao i Bryan Adams i u kojem je atmosfera bila fantastična, ali mi ovdje smo navikli na to.

New York je, dakako, priča za sebe. Tu kad sjednete da pojedete parče pizze i popijete čašu vode imate osjećaj da ste upravo propustili nešto veliko. Naravno da je ovaj vikend bio poseban zbog Knicksa, ali New York stvarno ne spava i za njega nikakav događaj nije dovoljno veliki, nije veći od samog statusa kojeg ima ovaj fantastični grad.

I možda smo zato malo blagi kada je u pitanju organizacija samog prvenstva. Dopustili smo sebi luksuz da budemo opčinjeni svim ostalim dešavanjima. Toronto ustvari i nije imao velikih problema; vas ne brine to što nema WI-FI signala u press centru ili klima uređaja u timskom kampu; sam pristup stadionu i fan zoni bio je prilično lagan. Uz to, Kanađani su zaista ostavili impresivan utisak - ljudi su nas zaustvljali na cesti, pitali otkud dolazimo, htjeli da čuju više o našoj zemlji i izgledalo je pomalo nadrealno.

Međutim, stadion Giantsa je pokazao sve probleme koje nosi amerikanizacija fudbala. Na stranu što sada djeluje da Infantino u svemu vidi isključivo novac i moć, počev od podjele utakmice na četvrtine do naplaćivanja skoro četiri puta skuplje vodu na stadionu nego u centru grada. No, FIFA je zanemarila važnu stvar, a to je da je američka industrija zabave između ostalog bazirana na činjenici da se ovdje sve radi automobilom. MetLife stadion je zapravo jedan veliki parking na kojem je eto usput i sportski objekat - doslovno je hiljade mjesta okolo. Ali FIFA je navikla da na njene događaje autima dolaze samo VIP; sve ostalo je pokušala pretvoriti u navijačku zonu, koja je opet malena fabrika novca.

To je značilo haos sa prevozom; osigurano je stotine žutih školskih autobusa, ali njima je u gužvi trebalo gotovo dva sata da dođu od Times Squarea do MetLifea. Vozovi su bili puni, išli rijetko, a onda je to domino efektom, utjecalo i na ogromne gužve na ulazima na stadion. Povratak je bio još teži; sada su svi pokušavali što prije sjesti u autobuse, pa je nastao haos na izlazu, i pojedini (umorni) Brazilci i Marokanci sutradan su nam pričali da im je trebalo gotovo pet sati od kraja utakmice do dolaska u grad.

Ali oni su bili sretni jer su imali ulaznice i gledali svoj tim. Drugi su opet ostali u fan zonama, uvjereni da su sve ulaznice rasprodane ili da su prosto preskupe. I dok je MetLife bio pun, golim je okom jasno bilo da ostali stadioni i nisu. FIFA je namjerno napravila haos, koji joj se još jednom vratio kao bumerang. Cifre koje objavljuju su tako broj prodatih ulaznica, a ne ljudi koji su prošli kroz kapije, pa je jasno da su ulaznice išle preprodavačima. Tako smo na najvećoj utakmici u istoriji Kanade na domaćem tlu ipak vidjeli stotine praznih stolica; hiljade Kanađana i Bosanaca i Hercegovaca ostalo je ispred ubjeđeno da je stadion rasprodan.

To je jednostavno tako; svi smo to prihvatili kao sastavni dio ovog Mundijala i niko više i ne pruža otpor. Što nas vraća na onu priču od neki dan. Oni znaju koliko mi jako volimo fudbal, koliko je snažna naša emocija, i cijede apsolutno sve iz nje. A mi? A ništa, idemo u Los Angeles.