Concrete jungle where dreams are made of

Na početku sezone, u 27. epizodi Skautiranja, tamo negdje u onom dijelu godine kada je sve još mirisalo na prognoze, improvizaciju, "hot take" hrabrost i onu finu novinarsku mogućnost da u oktobru izgledaš kao vizionar ili kao čovjek koji se previše zadržao u sopstvenoj mašti, rekao sam da će Njujork Niksi osvojiti NBA ligu.

Da, baš Niksi.

Ne kao simpatičan izbor za polufinale Istoka. Ne kao ekipa koja bi mogla da zakomplikuje nečiji put. Ne kao franšiza kojoj se, zbog grada, istorije, Medison Skver Gardena i svih onih starih duhova, jednom mora vratiti makar malo košarkaške pravde. Rekao sam da će osvojiti prsten, pa neka se etar sam nosi sa tim.

Negdje je i Novaković skoro bio spreman da me podrži u tom hot take-u, kazao da će biti prvi na Istoku, a za ostalo ćemo da vidimo.

Možemo nas dvojica i da se zorimo da smo baš sa Njujorčanima odradili najviše, u onom putu u Abu Dabi, slikali se sa Majk Braunom, ja se i sad šalim da mu je moj imenjak kazao za neke akcije iz Kingsa, a tu je i razgovor sa legendom Niksa Džonom Starkosm.

Niksi su posljednjih pola vijeka toliko puta bili blizu nekog velikog obećanja, pa se to obećanje pretvaralo u drugi krug plej-ofa, u povredu, u pogrešan ugovor, u pretešku istoriju. To je klub koji je decenijama živio od uspomena, od fotografija Vilisa Rida, od starog snimka Volta Frejzera, od priča o 1973. godini koje su postale toliko udaljene da su mlađim navijačima više ličile na porodičnu legendu nego na slavne dane.

Tu su i čuveni lažni proroci Njujorka, tačnije lažni spasioci. Od Ajze Tomasa, Lerija Brauna, do legendarnog Fila Džeksona, koji je bio akter te dvije jedine titule prije ove sinoć, tada kao igrač specijalista za odbranu, do Amarija Stodemajera, Stefona Marberija, pa sve do Karmela Entonija.

I baš zato je ovaj prsten veći od jedne sezone.

Njujork je čekao 53 godine da ponovo kaže da ima šampiona. Pedeset tri godine u kojima su se mijenjale generacije, hale, dresovi, zvijezde, treneri, vlasničke odluke, liga, stil igre, čitav jezik košarke. Pedeset tri godine u kojima su Niksi često bili više simbol čežnje nego simbol moći. Grad je uvijek bio tu, uvijek glasan, uvijek spreman da od jedne pobjede napravi karneval, a od jednog poraza sudsku raspravu. Samo je ekipa često kasnila za sopstvenim mitom.

Ove sezone nije kasnila.

Možda je, negdje usput, jedan mali znak trebalo da vidimo mnogo ranije.

Majk Braun je uzeo tim koji je imao identitet i koji je izgradio Tom Tibodo, ali je tražio posljednju riječ.

Uzeo je Bransona kao srce, Taunsa kao težinu, Anunobija kao ravnotežu, Bridžisa kao disciplinu, Harta kao pluća, i od svega toga napravio ekipu koja nije pobjeđivala zato što je uvijek bila bolja, već zato što je imala nevjerovatnu sposobnost da ostane u životu i onda kada bi joj svako normalan već potpisao kraj.

Finalna serija protiv San Antonija na papiru će ostati 4:1. To djeluje uvjerljivo, gotovo komotno, kao da su Niksi kroz finale prošli sigurnim korakom. Ko je gledao te utakmice zna da taj rezultat krije čitavu dramu. Ovo nije bilo finale u kojem je jedna ekipa drugu razbila snagom i širokim ramenima. Ovo je bila serija u kojoj se razlika mjerila pulsom, jednim skokom, jednim blokom, jednom loptom koja je mogla da odskoči na drugu stranu, jednim pogledom Džejlena Bransona prema satu i jednim dodirom OG Anunobija koji je od običnog napadačkog skoka napravio komad njujorške mitologije, vjerovatno i najznačajeg poena u istorji "Velike jabuke".

https://x.com/nyknicks/status/2065469335850672395?s=20 pic.twitter.com/ffKnsVKwG4

— Nyknicks (@nyknicks) December 7, 2023

Četvrta utakmica je trenutak poslije kojeg se znalo da Niksi više ne mogu izgubiti ovu titulu.

San Antonio je imao 29 poena prednosti. Dvadeset devet (i slovima!!!). U finalu NBA lige to je do sada značilo isto što i presuda. Onaj dio večeri u kojem kamere već traže lica poraženih, komentatori spuštaju glas, a publika počinje da razmišlja o sljedećoj utakmici. Spursi su imali mladost, Vembanjamu, nalet, energiju i osjećaj da se serija vraća u njihove ruke. Niksi su imali ono što se ne vidi uvijek u box score-u, tvrdoglavost velikog grada.

Branson je vukao, ulazio u sredinu, tražio uglove, napadao visinu San Antonija kao čovjek koji je čitav život slušao šta mu fali i onda od toga napravio oružje. Njujork se vraćao posjed po posjed, Anunobi je bio svuda na terenu.

U tim trenucima se vidjelo ono što šampionske ekipe imaju, a što se ne može kupiti jednim trejdom. Vidjelo se povjerenje. Svako je znao gdje treba da bude, a kada nije znao, znao je gdje je Branson.

I onda OG.

OG Anunobi je u toj četvrtoj utakmici bio sve što treneri zamišljaju kada govore o igraču koji spaja tim. Dao je poene, pogodio trojke, čuvao, preuzimao, udario ritam utakmici sa obje strane parketa. Ali jedan detalj iznad svega ostaje kao slika ove titule.

Prvo taj sada već potez koji je "na lomči" cijelog područja oko slavne tvrđave Alamo.

De'aron Foks ima loptu u kontri, ima sve moguće scenarije ovog svijeta u kojima može da napravi dobar potez i zaključi meč, i bira onaj najgori. Nonšalantno polaganje koje je Englez počistio blokadom. Već u idućem napadu istorija ide još dalje.

Branson promašuje šut za tri poena preko Vembanjame, sa nekih devet metara, lopta ostaje kratko u vazduhu, vrijeme nestaje, a OG se pojavljuje tamo gdje se pojavljuju samo oni koji osjećaju da istorija ne čeka savršen plan. Dodir. Tip-in. Jedan poen prednosti. Jedan sekund do kraja. Medison u stanju koje više ne pripada sportu, nego kolektivnom oslobađanju.

Maradona je imao Božju ruku u Meksiku, onu drsku, zabranjenu, vječito diskutabilnu ruku koja je postala dio fudbalske religije. OG Anunobi je imao njujoršku verziju Božje ruke, čistu, košarkašku, pravovremenu, gotovo kao onaj savršeni udarac u gong neke simfonije kojim se dramatično završava djelo.

Ruku koja nije prevarila protivnika, nego sudbinu podsjetila da je predugo stajala na pogrešnoj strani Menhetna. Poslije tog dodira, nije više bilo važno koliko utakmica formalno ostaje do kraja. San Antonio je mogao da dođe u petu, mogao je da se bori, mogao je Vembanjama da raširi ruke preko reketa kao da zaklanja čitav oblak, ali serija je psihološki već promijenila vlasnika.

Peta utakmica samo je stavila pečat. I ponovo taj viđeni scenario, i ponovo Spursi na +16, i ponovo je Njujork jednostavno, kako bi naš Adžo rekao "odbijao da izgubi meč".

Džejlen Branson je u njoj uradio ono što rade najveći. Ubacio je 45 poena, nosio Njujork kroz nervozu, kroz loše minute, kroz posljednju malu krizu, kroz još jedan povratak. Svaki šut u takvoj utakmici ima dodatni kilogram. Svaki dribling nosi sjenku svih Niksa koji nijesu uspjeli. Svaka odluka podsjeća te da naslovne strane već čekaju, da se istorija ili otvara ili ponovo zatvara.

A istorija je ispisana, u utakmicama u kojima se donosio prsten, na strani jedino je jedan igač prije njega završio meč sa 45 poena...niko drugo do Majkl Džordan protiv Jute 1998. godine.

Njegov put do ovog trenutka vjerovatno je najljepši dio priče. Nije bio predodređen da postane lice Njujorka. Nije u ligu došao kao Mesija sa drafta, niti kao projekat oko kojeg franšiza mora da se savije. Morao je da se probija kroz sumnje, kroz procjene da je nizak za ono što želi, da je više pametan nego dominantan, više stabilan nego spektakularan, više solidan igrač nego čovjek koji mijenja istoriju. U Njujorku je od svih tih ograda napravio stepenice.

Danas je Džejlen Branson vjerovatno najveća legenda u istoriji Niksa.

Zvuči krupno, jer u toj rečenici stoje Frejzer, Rid, Monro, Juing, King, Hjuston, Stark, svi oni likovi koji su držali različite periode njujorške košarke. Ali Branson je uradio ono što savremeni Niksi nijesu mogli ni da dodirnu. Donio je prsten u eru u kojoj se činilo da je prsten za Njujork više kulturna želja nego sportski plan. U gradu koji ne prašta prosječnost, postao je čovjek kojem će se praštati sve, jer je donio ono što se čekalo od 1973.

Finals MVP je samo službeni naziv za ono što su svi vidjeli. Do sinoć i da je otišla nagrada Anunobiju, ne bi se previše ljudi bunilo.

Njegova veličina nije samo u poenima, iako su poeni u petoj utakmici bili šampionski dokument.

Uz njega, upravo je Anunobi je postao ono što ponekad u šampionskim sezonama bude presudno: čovjek čiji se doprinos ne može svesti na jednu ulogu. Sa OG-jem na parketu Niksi su imali nešto mirnije, tvrđe, ozbiljnije. Bio je svuda na terenu. U četvrtoj utakmici sve se to zaokružilo u jednoj lopti, jednoj ruci, jednom momentu koji će se vrtjeti narednih decenija svaki put kada neko bude pričao o tome kako je Njujork prelomio finale.

Niksi su kroz ovu seriju stalno živjeli na ivici. Vraćali su se kada bi im San Antonio otvorio ranu. Preživljavali su nalete mladog tima koji će, vjerovatno, vrlo brzo ponovo biti ovdje. Vembanjama je pokazao da budućnost lige ima ogromnu silu, ali Branson je bio David u ovom biblijskom okršaju.

Zato ova titula toliko lijepo pristaje Njujorku. Nije bila laka, nije bila čista, nije bila savršeno nacrtana. Bila je nervozna, glasna, gotovo svaki član ekipe je vukao za sobom kofer sumnje.

Karl Entoni Tauns je toliko puta od strane insajdera bio predmet trejda (najviše za Janisa), Majk Brauna su bar dva puta tokom sezone "micali" sa pozicije trenera. Pa i u plej-ofu, kada je Atlanta povela 2:1, već se lomača spremala za harizmatičnog trenera. A onda do kraja plej-ofa imaće samo jedan poraz, i seriju od 11:0.

Povratak protiv San Antonija, ukorijenjen je u preokretu protiv Klivlenda u prvoj utakmici, kada su nadoknadili 22 poena razlike u Gardenu. Keni Atkinson je za dvije utakmice pričao "trebalo je da bude 2:0 za nas". Šta bi tek mogao da kaže Mič Džonson.

Kada se za nekoliko godina bude pričalo o ovim Niksima, vjerovatno će se počinjati od Bransona. Od 45 poena u petoj. Od MVP trofeja. Od čovjeka koji je ušao u grad velikih očekivanja i izašao iz sezone kao njegovo novo lice. Vrlo brzo potom doći će OG i četvrta utakmica, ta ruka iznad obruča, taj detalj poslije kojeg je čitav Njujork mogao da osjeti da se istorija konačno predaje. Onda Majk Braun koji je dao strukturu svemu ovome u timu. Onda Tauns, Hart, Bridžis, svi oni koji su morali da prihvate da ova ekipa pripada Bransonu, ali da prsten pripada svima.

A meni će, priznajem, ostati i ona mala, privatna sportsko-novinarska radost. Reći na početku sezone, da će Niksi osvojiti ligu, pa dočekati jun i gledati kako Branson podiže MVP trofej, kako Njujork slavi prvi prsten od 1973, kako se neka rečenica iz emisije pretvara u arhivski materijal koji će se, naravno, koristiti bez mjere i stida, dok se ne prospem već na nekom idućem.

Njujork je konačno dio toga. Dio juna. Dio istorije. Dio pjesme koju svi znamo, ali koja je čekala košarkaški razlog da ponovo zazvuči kao da je napisana za Medison Skver Garden.

"Empire State of Mind" slike grada u kojem se snovi prave na betonu u divnom glasu Ališe Kiz.

Postali su priča koju će roditelji pričati djeci koja nikada nijesu vidjela šampionski Njujork. Postali su razlog zbog kojeg su ljudi plakali na ulicama Menhetna, grlili potpune strance i slavili kao da su čekali čitav život upravo ovu noć. Postali su dokaz da se neke stvari, ma koliko djelovale izgubljeno, ipak vrate onima koji dovoljno dugo vjeruju.

Čekanje dugo 53 godine je gotovo. Dovoljno da grad živi dugo na ovoj generaciji i ovom trofeju. Jer u Njujorku ova titula je nešto teža nego bilo gdje drugo. U nadi da neće proći preko pet decenija da ponovo pjevaju horski i slave na ulicama grada koji nikad ne spava.