Diktator, Duško Ivanović NBA lige – ali svlačionica Niksa bila je spremna da pogine za Tibsa

Njujork je uvijek bio grad kontrasta – svjetla Medison skvera i sjenke koje se povuku čim reflektori nestanu. 

Za Nikse je posljednja sezona bila jedno od tih rijetkih svijetlih poglavlja: prvi put poslije četvrt vijeka igrali su finale Istočne konferencije, publika je ponovo vjerovala da „Garden“ može da bude srce NBA lige, a Tom Tibodo, trener poznat po nepopustljivoj disciplini i beskonačnim minutama za svoje udarne snage (NBA varijanta Duška Ivanovića), dobio je priliku da osjeti kako izgleda povratak na veliku scenu. I onda – kraj.

U junu je stigla vijest da Tibodo više nije trener Niksa. Onaj isti čovjek koji je, kroz pet sezona, vratio klub u plej-of četiri puta, koji je od 226 pobjeda napravio temelj ponovnog poštovanja, jednostavno je otišao. Vlasnička struktura je osjetila da je dotakla plafon sa njim, iako ih je izvadio iz ambisa zvanog ispodprosječnost oslavljenog Istoka (a to je izgledalo jednako loše kao što zvuči). 

Na prvom medija danu u sezoni 2025/26, baš ta tema bila je neizbježna.

Glasovi svlačionice

Džejlen Branson, lider i lice ove generacije Niksa, govorio je tiho, gotovo oprezno, ali svaka riječ odavala je težinu. 

"Žao mi je što čovjek kojeg dugo poznajem više nije dio ove organizacije“, rekao je. „Mnogo mi znači. To sam mu rekao i javno i privatno. Imao je veliki uticaj na moju karijeru“.

Nije to bio samo kurtoazni oproštaj – iza Bransonovih riječi osjetila se emocija igrača koji zna da njegova najveća afirmacija, prvi veliki iskorak u plej-ofu, nosi pečat Tibodoovog vođenja.

Džoš Hart, poznat po energiji i borbi, bio je još direktniji: "Naravno da volim Tibsa i uvijek ću ga voljeti. Puno mi je pomogao, stavio me u poziciju da budem uspješan i da zaradim. Uvijek ću ga cijeniti i nadam se da je dobro“.

Takve izjave rijetko se čuju kada trener ode – obično dominira distanca, profesionalni ton. Kod Niksa nije tako. Igrači su ga voljeli, možda i više nego što je javnost mislila. I možda baš zbog toga njegov odlazak djeluje kao završetak jednog važnog poglavlja, a ne samo „promjena na klupi“.

Pitanja koja ostaju

Tibodo je stigao 2020. u klub koji je, u suštini, bio simbol izgubljenih godina. Samo četiri puta od 2002. do 2020. Njujork je igrao plej-of, a imao je cijelu jednu eru kada su imali Karmela Entonija. Sa Tibsom su doigravanje gledali četiri puta u pet sezona. Rezultat 226–174 nije bio samo brojka, već dokaz da Niksi mogu da funkcionišu kao ozbiljna franšiza.

Njegova filozofija – tvrd rad, defanzivni identitet, povjerenje u svoje glavne igrače – imala je i mane. Kritike zbog rigidnosti u vođenju utakmica, zbog kasnog mijenjanja rotacija, zbog toga što se u plej-ofu nije na vrijeme prilagođavao. Ali u gradu koji je navikao da gleda stalne neuspjehe, Tibodo je ponudio stabilnost. Zato se i danas, dok kreće nova era, ne može pobjeći od pitanja: je li promjena bila nužna ili su Niksi presjekli baš u trenutku kada su bili najbliži velikom cilju?

Nova era – Majk Braun

Na medija danu, paralelno sa pričom o Tibodou, prirodno je iskrslo ime njegovog nasljednika – Majk Braun. Bivši trener Sakramenta stigao je u julu, nakon dugog i pomalo konfuznog procesa selekcije (nema vrata na koja vlasnici Niksa nisu pokucali, većina reakcija koju dobili je haha pa jeste li vi normalni). 

Njegova filozofija, barem na papiru, donosi moderniji balans: fleksibilnost u napadu, defanzivna struktura, ali bez rigidnih šema koje su često obilježavale Tibsa.

Uz sve to Braun ima harizmatičnost, i odličan odnos sa igračima. 

„Uzbuđeni smo zbog onoga što donosi i u napadu i u odbrani“, rekao je Hart. „Biće potrebno malo vremena da se sve posloži, ali uzbuđeni smo zbog onoga što ovaj tim ima i što može da postane. Sada je sve na uigravanju.“

Braun je, doduše, odmah stavio do znanja da nema unaprijed određenu petorku. „To će se iskristalisati tokom kampa“, rekao je. To je velika razlika u odnosu na prošlu sezonu, kada je Tibodo vjerovao istoj postavi skoro do samog kraja – Branson, Tauns, Bridžis, Hart i Anunobi igrali su zajedno više od bilo koje druge petorke u NBA ligi.

Hart kao „žrtva“ sistema?

Svi znakovi upućuju da bi upravo Hart mogao biti onaj koji će izgubiti startno mjesto. Dok su Branson, Tauns, Bridžis i Anunobi osigurani velikim ugovorima, Hart je onaj koji može najlakše da prihvati rolu s klupe. On je i sam predložio tu promjenu u prošlom plej-ofu.

Uloga ga ne vrijeđa – iako je na medija danu u šali rekao: „Ako ne budem starter, tražiću trejd.“ Brzo je dodao: „Prošle godine imao sam najbolju sezonu u karijeri, ali to je prošlost. Mislim da zaslužujem da startujem, ali na kraju je bitno šta je najbolje za tim. Ako Braun odluči drugačije – okej sam s tim.“

Njegova spremnost da se žrtvuje ide u kontrast s onim što je Njujork nekada bio: tim gdje je svako gledao samo sebe. To je možda i nasljeđe Tibodoa, koji je uvijek naglašavao kolektiv ispred pojedinca.

Povrede – glasine i realnost

Medija dan nije mogao da prođe bez pitanja o povredama. Tauns je odlučno demantovao navode ESPN-a da je imao operaciju koljena i prsta. „Nisam imao nikakvu operaciju“, rekao je. Branson je potvrdio da ga povreda članka više ne muči, dok je Hart otkrio da će vjerovatno igrati sa udlagom na prstu tokom sezone.

Te priče su dio svakodnevnice NBA-a, ali i podsjetnik da je prošla sezona, i pored uspjeha, bila iscrpljujuća.

Bridžis – dokaz posvećenosti

Posebno poglavlje pripada Majklu Bridžisu. Produžio je ugovor na četiri godine za 150 miliona dolara, svjesno uzimajući šest miliona manje od maksimalne ponude. „Ako kažem da želim da pobjeđujem, a onda uzmem svaki dolar i otežam organizaciji, bio bih prevarant. To nisam ja“, objasnio je.

Njegova prva sezona u Njujorku imala je uspona i padova, uključujući i trzavice s Tibodou, ali u odlučujućim momentima pokazao je zašto je doveden. Sada, sa novim ugovorom i javnom porukom da „voli sve u ovom timu – od navijača do saigrača“, postaje simbol onoga što Niksi žele da budu: ekipa koja se gradi na lojalnosti i zajedničkom cilju.

Garden se sprema za novo poglavlje

U Medison Skver Gardenu priče nikada ne prestaju. Danas je u fokusu odlazak Tibodoa, sjutra će biti pitanje startne petorke, prekosjutra – može li Braun da donese novi iskorak. Ali, dok Branson, Hart i Bridžis govore o svom bivšem treneru s poštovanjem i emocijom, jasno je da Tibodo nije bio samo prolazna figura.

On je bio čovjek koji je vratio Nikse na mapu, trener koji je ostavio pečat u svlačionici i srcima igrača. Njegovo ime će ostati vezano za trenutak kada je Njujork ponovo osjetio miris velikih utakmica u maju.

Nova era počinje – ali sjena Tibsa još lebdi nad Gardenom. Na Braunu je da uhvati talas koji je njegov prethodnik postavio, i odvede franšizu barem stepenicu više.