Njujork Niksi su zakon

Njujork čeka. Titula prvaka NBA lige čeka se od 1973. godine. Finale NBA lige čeka se od 1999. i legendarnog tima sa Patrikom Juingom, Latrelom Sprivelom i Alanom Hjustonom. „Velika jabuka“ je grad u kojem može da se navija za Džajantse ili Džetse, za Jenkise ili Metse, za Rendžerse ili Ajlenderse, ali svi navijaju za Nikse (nek ne zamjere Bruklin Netsi, ali njihova baza je ipak Nju Džerzi).

Ta navijačka povezanost vidjela se devedesetih i u kultnoj seriji „Prijatelji“. U jednoj epizodi, Rejčel i Monika pokušavaju da ubijede Džoija i Čendlera da im vrate stan a u zamjenu im nude sezonske ulaznice za utakmice Niksa. Čendler u afektu odgovara sa „screw the Knicks“, što Džoija sablažnjava. Čendler se morao odmah ispraviti kako nije tako mislio, već da stan vrijedi više od toga, te dodao kako su Niksi zakon.

„Yeah the Knicks rule all,“ uzviknuo je tad Džoi sa širokim osmijehom. I ta ista rečenica sa istim osmijehom govori se ulicama Njujorka tokom ovogodišnjeg plejofa. Njihovi ljubimci slomili su otpor žilave Atlante sa 4-2 a potom pometlali Filadelfiju za ulazak u finale Istočne konferencije gdje će se ogledati sa boljim iz okršaja Detroita i Klivlenda.

Knicks in Four! Round 2 Recap vs. 76ers | All-Access Watch on YouTube

Istina, i prošle godine se Njujork tu našao, ali su euforiju surovo ugasili stari rivali iz Indijane. Ove godine, Pejsersa nema nigdje, što ne škodi ali nije presudno za ambicije Niksa. Ono što daje za pravo njihovim navijačima da sanjaju velike snove jeste sistem koji je Majk Braun pokušavao da uspostavi kroz čitavu ovu sezonu, nakon što je naslijedio Tima Tibodoa, a koji daje ozbiljne rezultate.

Posebno se to ogleda u igri Karla Entonija Taunsa, koji je prošao nevjerovatnu transformaciju u ovogodišnjem plejofu. Centar Niksa poznat je po izuzetnom šutu za tri ali ne toliko po kreaciji. Kada je Atlanta povela sa 2-1 u prvoj rundi plejofa, Braun je odlučio da ključeve igre iz ruku Džejlena Bransona prebaci u ruke Taunsa. Kockao se i dobio.

Od četvrte utakmice sa Atlantom naovamo, u 100 napada, Tauns prosječno dodirne loptu 99 puta. Poređenja radi, za isti broj napada u regularnoj sezoni prosjek mu je bio 83 dodira. Nakon što je u prve tri utakmice sa Hoksima imao prosjek od 3 asistencije, u nastavku plejofa je stigao do prosjeka od 8,3 asistencija po utakmici.

Kod Tibodoa, Tauns je u 18 plejof utakmica sakupio 24 dodavanja, dok je za deset utakmica ovogodišnjeg razigravanja skupio već 66 asistencija. Ove sezone je svoj prosjek asistencija u plejofu udvostručio (6,6) u odnosu na svoj dosad najbolji prosjek u karijeri koji je iznosio 2,9. I ono što je najbitnije od svega: kako je Tauns postao centralna tačka napada, Niksi još nisu izgubili nijednu utakmicu.

Majk Braun je bio uporan da svoju zvijezdu transformiše u treću iteraciju Nikole Jokića (ako uzmemo da je Alperen Šengun druga, makar ga neki iz nekog razloga smatrali precijenjenim). Sa ciljem da učini svoj tim boljim, usudio se da svoje najbolje igrače modifikuje da bi bili još bolje varijante samih sebe i da otkriju nešto u sebi što nisu možda ni znali da imaju.

Tauns se još i opirao na početku sezone, nije shvatao ili nije htio da shvati koja je njegova nova uloga u Braunovom sistemu. Ali sve je kliknulo u plejofu. Nova strategija napada sa Taunsom kao primarnim inicijatorom napada, koji se izvlači iz reketa ali ne više da bi samo uzimao dalekometne projektile, promijenila je napadačku igru Niksa na bolje u svakom pogledu.

Dominikanac je od Bransona preuzeo ulogu glavnog razigravača i sada on svaki napad „carini“. Prima loptu na ivici reketa, ima sjajan pregled igre i „jokićevski“ strpljivo čeka najbolju opciju. A opcija sad ima na pretek, od uručivanja za Bransona, lažnog uručivanja koje otvara utrčavanje, preko sekundarnog utrčavanja iza postavljenog bloka do širenja igre za otvorene šuteve.

Sve to sad ide preko Taunsa, koji svjesno uzima drastično manje šuteva nego inače. U ovosezonskom plejofu trenutno ima prosjek od 9,2 dok je recimo prošle sezone prosječno uzimao 15.8 šuteva iz igre po utakmici. Promjena Taunsovog pristupa košarci se fundamentalno promijenila i tu velike zasluge pripadaju Braunu koji je istrajao i uspio u svojoj namjeri.

Ali ne treba zaboraviti ni Džejlena Bransona, nominalnog lidera ekipe, koji nijednog trenutka nije pravio problem što više nije u centru pažnje. Ne samo da lopta više nije toliko u njegovim rukama, već svoje zadatke u službi Braunovog novog sistema u potpunosti ispunjava. Branson dakako i dalje šutira trojke, ali sada često postavlja blokove za saigrače i odigrava lažne kretnje da otvori prostor za Taunsov pas Bridžisu ili Anunobiju.

„Podsjeća me na Džona Stoktona,“ izjavio je Majk Braun o Bransonu. „Stokton je bio čvrst a čvrstina je presudna za plejmejkera u postavljanju blokova jer obično zaustavljate tijelom nekog mnogo većeg od vas. Džon je imao tu čvrstinu i danas to isto vidim kod Džejlena.“

Promjena u sistemu je olakšala život Bransonu koji je dosad na svojim leđima nosio i kreaciju i šuteve svog tima. Bio je preopterećen a protivničke odbrane su svoj fokus stavljale na njega da bi ugušili napad Niksa. Novi sistem dao nam je i boljeg Bransona, koji u ovosezonskom plejofu ima najbolje procente šuta u svojoj karijeri – 48,5%.

Zahvaljujući promjeni napadačke organizacije Niksa, i igrači iz drugog plana sve više doprinose i čine ofanzivu njujorškog tima raznovrsnijom i, samim tim, opasnijom. Anunobi i Bridžis igraju svoju najbolju košarku, a za razliku od Tibsovog vremena, i klupa ima bitnu ulogu. Džordan Klarkson, Lendri Šemet, Mičel Robinson i Hoze Alvarado igrači su koji su mnogo puta bili otpisani u svojim karijerama, ali sada su bitni članovi tima.

Tibodo je uradio veliki posao u čišćenju zateknutog nereda u organizaciji i dizanja Niksa na noge. On je gubitničku franšizu učinio redovnim učesnikom plejofa. Vratio je zaboravljenu koheziju njujorške publike i njihovog tima. Medison Skver Garden se uvijek klanjao majstorima ali je obožavao ratnike, a Tibodo im je to i dao. Niksi su sa nožem u zubima kidisali na svakog rivala.

Međutim, Tibsova tvrdoglavost, ogromna potrošnja prve petorke i niz povreda koji je zadesio njegov sastav govorili su menadžmentu njujorške franšize da im za dugo čekani iskorak ka NBA finalu treba neko drugi. Okrutna odluka koju Tibodo nije zaslužio, ali istovremeno, pokazuje se, i ispravna odluka za napredak tima. Niksi su danas tim koji koristi dubinu rostera, koji izvlači neke nove stvari od svojih najboljih igrača ali i od onih sa kraja klupe.

Njujork čeka. Detroit i Klivlend se trenutno bore za susret sa Niksima u finalu Istoka. Na papiru, Klivlend ima više oružja kojima bi mogao da naudi Braunovoj ekipi, od iskusnog Džejmsa Hardena do fenomenalnog Donovana Mičela. Čeka se sedma utakmica koja će odlučiti ko će na megdan Njujorku. Međutim, Niksi djeluju bolje kao cjelina dok Kavsi defanzivno teško mogu da pariraju njihovoj igri.

Pistonsi bi možda čak bili i nezgodniji mečap Njujorku. Štaviše tokom sezone su tri puta bili bolji od Niksa i dva puta ih zadržali na 90 ili manje poena, što je najslabiji napadački učinak njujorškog tima ove godine. Detroit bi imao i prednost domaćeg terena u seriji. Ali i pored svega toga, Tauns, Braunson i družina su kvalitetnija ekipa od Detroita i u taj duel bi ušli kao favoriti.

Njujork je došao do one faze u kojoj je Denver bio prije tri-četiri godine ili Boston prije dvije. Imaju dovoljno plejof iskustva, izgrađen pobjednički mentalitet i timski duh. Imaju mnoštvo rješenja u napadu ali i čvrstinu u odbrani. Tim nije tu da igra za glavne zvijezde, već naprotiv, one su se stavile u službu tima. Sve je naprosto na svom mjestu i sad treba da to potvrde i odu do kraja. Tada će i definitivno s pravom moći da kažu: Yeah the Knicks rule all!