Vidovdan 2026. u Kanzas Sitiju

Leti vrijeme, što se kaže. Bosna i Hercegovina je na Svjetskom prvenstvu u fudbalu, a prošli put je bila na završnici prije dvanaest godina, 2014, u Brazilu. Nije dvanaest godina sitnica u ljudskom životu. Onom ko bi živio sedamdeset i osam godina, to je petina životnog vijeka u punoljetstvu. Ponešto paradoksalno, kad se osvrneš unazad, u to je stalo i toliko mnogo i toliko malo toga. Važi to i za lični život i za istorijske događaje i situacije.

Jedna od ljepota pisanja što poput fotografije, zamrzne neki događaj u vremenu. Prije dvanaest godina sam, dakle, u sarajevskom “Oslobođenju” objavio kolumnu pod naslovom “Vidovdan 2014. u Belo Horizonteu” koja se završavala ovako: “Prije trinaest godina, kad se činilo da s krajem posljednje decenije dvadesetog vijeka završava balkansko mračno doba, kad se u Solunu stvarao Pakt za stabilnost i kad su cijeloj nekadašnjoj Jugoslaviji (minus Slovenija, plus Albanija) obećavali svijetlu evropsku budućnost u dogledno vrijeme, 2014. godina, ona godina u kojoj se navršava puno stoljeće od Sarajevskog atentata, bila je projektovana kao rok do kojeg bi taj (politički) san trebao biti ostvaren.

Evo nas skoro pred tom godinom, a stanje je takvo kakvo jest. Ispostavlja se, dakle, da su fudbalski snovi opipljiviji od političkih. FIFA i UEFA ne prilagođavaju pravila ad hoc. (Ne znači to, naravno, da protežiraju “velike” nauštrb “malih”, no ta je protekcija manje ofirna nego u politici). Ne znamo šta će se sve dešavati u Evropi 28. juna 2014. godine. Znamo, međutim, šta će se dešavati u Brazilu. Mundijal počinje 12. juna i traje do 13. jula. 28. juna, na Vidovdan, dakle, igraju se prve dvije utakmice osmine finala, jedna u Belo Horizonteu, druga u Rio de Janeiru. Bilo bi lijepo da u jednoj od tih utakmica, po mogućnosti onoj u Belo Horizonteu, igraju Bosna i Njemačka. Da znamo ko je na kojoj strani; ko je za (Mladu) Bosnu, a ko za Jelka Kacina”.

Nije ovaj tekst, čini mi se, loše ostario. Istini za volju, bio sam mlađi i možda sam bio preblag prema FIFA-i i UEFA-u, ali i to je možda bilo tek radi očiglednijeg kontrasta sa direktno političkim organizacijama, pošto se eksplicitno priziva protežiranje “velikih” nauštrub “malih”, mada “manje ofirno nego u politici”. Ipak, način na koji se na ovom Svjetskom prvenstvu tretira reprezentacija Irana već vrlo direktno prelazi u sferu čiste politike. Takođe, nije da nema prilagođavanja pravila ad hoc. Šta je drugo ova kratka pauza nasred poluvremena nego davanje šanse korporacijama da na reklamama dodatno zarade. Poštenije bi bilo to otvoreno kazati, nego se kriti iza tobožnje želje da se igrači osveže i okrijepe. Ali i to je karakteristika naše epohe: skrivanje naprizemnijih motiva iza najplemenitijih krinki, kao što ovde navodna briga za zdravlje prikriva pohlepu i želju za materijalnim probitkom.

Da, sport, naročito vrhunski, jeste dio realnog svijeta, ali je i sfera koja još uvijek dopušta barem mogućnost utopije, mogućnost sna, mogućnost bajke. Kao u svakoj bajci, moguće je, dakle, da slabiji pobijedi jakog. To sam prizivao sa ovom, pokazalo se, fantazijom u Belo Horizonteu. Mada nije nezanimljivo bilo ni ono što je stvarnost donijela. Igrale su dvije bivše kolonije jedna protiv druge, Brazil protiv Čilea, a Brazil, mada domaćin i favorizovan, pobijedio je tek nakon penala. Djelovalo je, barem tokom meča, da bajke možda ipak postoje. Ipak, Brazil je naposljetku, u polufinalu, teško postradao od onih istih Nijemaca za koje sam priželjkivao da ih u Belo Horizonteu pobijedi Bosna i Hercegovina. (Lokalnu kompradorsku elitu onomad je najbolje oličavao Jelko Kacin, danas tu ulogu, po svoj prilici, igra Tonino Picula).

I ove godine se igra na Vidovdan, ali format s brojem reprezentacije je širi, pa će se 28. igrati (i) neke od utakmica posljednjeg kola grupne faze. Lokacije se svakako znaju, a, eto, ispostavlja se da ni protivnike ne moram da nagađam. Pa, eto, znamo da na Vidovdan u Kanzas Sitiju igraju Alžir i Austrija. I, eto, opet jedne od priča gdje se simbolika sama piše.

Idemo najprije od lokacije. Glavni grad Kanzasa, pomalo kontraintutivno, nije Kanzas Siti, nego Topeka (pozdrav za Bena Lernera). Ipak, Kanzas Siti je mnogoljudniji od Topeke, mada opet ima manje stanovnika od Vičite i Overland Parka. Važnije je ipak to da je već na prvi pogled svakom jasno da je Kanzas Siti u Kanzasu, a Kanzas je, barem od legendarnog filma “Čarobnjak iz Oza”, metafora za dom i za zavičaj, za onu pravu našu kuću koja nas sve, barem u snu, negdje čeka. E dobro je da baš u Kanzasu Alžir igra protiv Austrije.

Potonja je ostatak Austro-Ugarske, sklerotične imperije čijeg je prestolonasljednika Mlada Bosna ubila u Sarajevu i tako dala povod za Prvi svjetski rat čija je daleka posljedica, kako negdje spekuliše čuveni tršćanski pisac Klaudio Magris, bilo i ukidanje kolonijalnog svijeta. Alžir je opet jedna od tih kolonija koja je u dvadesetom vijeku stekla svoju formalnu slobodu. Amblematski pisac Austrije je hronično umorni i od života bolesni Bernhard, amblematski pisac Alžira je Alber Kami, programski pjesnik života, sunca i mora. To su borba i bitka veće i važnije od fudbala i od sporta uopšte. Skoro da bih rekao da nije važno ko će poslije ovog meča ići dalje, u naredni krug, gdje će se igrati na ispadanje. Svi smo svakako, već odavno, ispali iz zgloba. Preostaju nam samo pjesničke pravde i poetske pobjede.