Muslerin plan za savršen dan na Grbavici

Zoran Zekić je na kraju bio u pravu; Željezničar je 160. sarajevski gradski derbi dobio na jedini mogući način. Tako što se za njega savršeno spremio, u njega ušao mudro, svjestan svojih mogućnosti i kvaliteta, uzdao se i u malo fudbalske sreće i sposobnost da protivniku stvori nervozu u kojoj se onda Sarajevo raspalo. Bio je to za ovu utakmicu zaista jedini, ali ujedno i savršen način za Muslerin Željezničar.

Već godinama se za ovaj najveći bosanskohercegovački derbi spremamo pitanjem hoće li nam Željezničar i Sarajevo pružiti nešto, bar nešto za šta se možemo uhvatiti. U ovaj su i jedni i drugi barem u teoriji trebali ući nabrijani, puni samopouzdanja - Željo je pregazio Velež, a Sarajevo dobilo Borca, bolja priprema nikako nije mogla biti. Ispostavilo se ipak da derbi noge veže. Tješili smo se početnim ispitivanjem snaga, pa smo se tješili velikim ulogom, pa nekakvom tradicijom, ali prosta činjenica je bila da je nedostajalo kvaliteta. Veliki broj prekida, prekršaja i gotovo pa nevjerovatna količina tehničkih grešaka; to je bio derbi u prvom poluvremenu.

Doduše, ruku na srce, u posljednjih dvadesetak minuta tog prvog poluvremena Sarajevo jeste bilo to koje je imalo kontrolu. Željezničar je svog gradskog rivala dočekao s jasnim planom, da mu prepusti loptu, da se brani nisko, ali i agresnivno, te da pokuša da apsorbira napade za koje je znao da će od objektivno boljeg protivnika doći. Kada si u takvoj, u neku ruku podređnoj situaciji, mora ti se poklopiti nekoliko stvar. Jedna je da je tvoj golman raspoložen, druga da je protivnik dovoljno nervozan da pravi loše izbore u završnici i treća da imaš malo sreće. Sve je to Željo u završnici prvog poluvremena imao i izvukao se iz situacije koja je objektivno izgledala loše i koju je Sarajevo moralo iskoristiti.

A kada nije, kada su promašili tri odlične šanse, sasvim je normalno da su na drugo poluvrijeme izašli nervozni. Željezničar je, kao i u prethodnoj utakmici, to savršeno iskoristio. Znate kako kažu, sreću treba isprovocirati, a ovaj Željo je u derbiju itekako znao kako. Gol je došao u najboljem mogućem trenutku; iskoristili su još jednu grešku protivnika i iz svoje prve prave šanse došli u vodstvo.

A u takvom stanju stvari to je značilo i idealnu situaciju za ovog Muslerinog Želju. Plan A je funkcionisao toliko dobro da su mogli ostati pri njemu do kraja utakmice. Ona se, naravno, jeste malo otvorila i Sarajevo jeste opet napadalo, i opet je svoju ulogu odigrala i sreća, gosti su pogađali okvir gola u oba poluvremena, imali bolje šanse, više loptu, ozbiljniji napad, ali ipak je utisak da je mnogo veću važnost imala nervoza gostiju u koju ju je zapravo doveo Željo.

Fudbal funkcioniše tako; dok ide dobro je. Muslera i igrači Želje su proslavili i ovu pobjedu, vjerovatno i sami svjesni rizika kojeg ovakva igra u budućnosti nosi. Ali Željo je jedan od klubova koji na početku sezone igra iznad očekivanja, iznad realnog kvaliteta i iznad ambicija. Kada to potvrdiš u derbiju, onda je to ništa drugo do savršen dan. Makar bio i na jedini mogući način.