Novo normalno

Veliki odmor je konačno gotov. Osamdeset i pet dana nakon što je u Santa Clari zatvorio neočekivano uspješno poglavlje u istoriji reprezentacije Bosne i Hercegovine, Sergej Barbarez će ovog petka u Varšavi otvoriti novo, i to iz današnje perspektive gledano - mnogo važnije.

Fudbal zna biti bizarna rabota. Paradoksalno je to, ali sve ono što je Barbarez napravio s ovom reprezentacijom u prošle dvije godine zapravo mu danas, kada započinje novi ciklus, otežava posao. Naravno da ovoj ekipi niko ne može uzeti veliki rezultat kojeg su napravili u kvalifikacijama i na samom Mundijalu, ali je isto tako i normalno i logično da su apetiti prosto porasli. Danas Bosna i Hercegovina u utakmice s Poljacima, Rumunima i Švedima ulazi iz potpuno drugačije perspektive nego je to bilo kada je započinjala prošlu Ligu nacija, pa i same kvalifikacije. Tada je ova ekipa smatrana gubitničkom, bez velikih šansi za iskorak; danas je u domovini percipiraju kao jednu od najtalentovanijih i najperspektivnijih u istoriji.

To je novo normalno ove reprezentacije. To ne znači da se od nje očekuje pobjeda u svakoj utakmici, ali znači da se očekuje da u svakoj bude konkurentna i da protiv ekipa poput Poljske, Rumunije ili Švedske više ne traži opravdanja prije nego što lopta krene s centra. Pobjeda više nije iznenađenje kojem se nadamo, nego mogućnost o kojoj ozbiljno razmišljamo. Barbarezov najveći uspjeh u prve dvije godine možda je upravo to što je promijenio način na koji ova ekipa vidi samu sebe, ali i način na koji je vide njeni navijači.

Jedan od važnih razloga tome je činjenica da su Sergej Barbarez i Emir Spahić, kao direktor reprezentacije, ovu selekciju ne samo osviježili novim licima, nego su joj potpuno promijenili krvnu sliku. Igrači stariji od 25 godina s više od dvadeset reprezentativnih nastupa u ovoj su ekipi rijetkost i ovo jeste selekcija koja ima budućnost. Međutim, tek s dvobojem s Poljskom za reprezentaciju BiH stvarno počinje novo vrijeme - ono u kojem se više neće oslanjati na Edina Džeku. Kapiten, vođa, najbolji strijelac i najbolji igrač reprezentacije svih vremena odlučio se oprostiti i tako i službeno okončati eru koja je svoj vrhunac imala plasmanom na ovaj posljednji Mundijal u Sjevernoj Americi.

To u praksi znači da Barbarez u novi ciklus - a pod tim mislimo na šest utakmica Lige nacija i, mnogo važnije, kvalifikacije za Evropsko prvenstvo - ulazi u situaciji u kakvoj nije bio niti jedan njegov prethodnik. Nije stvar samo u tome što ostaje bez najboljeg strijelca i najvažnijeg igrača u istoriji reprezentacije. Džeko već neko vrijeme nije morao biti njen glavni nosilac igre, ali je ostao njen simbol, autoritet i taktička referentna tačka.

Prisustvo Edina Džeke prirodno je određivalo način na koji je Barbarez gradio napad i birao strukturu ekipe. Taktička priprema utakmice morala je biti znatno drugačija nego u situacijama kada Edin nije igrao. Međutim, ni takve situacije nisu bile baš rijetkost i već tu je Barbarez mogao poslati signale šta očekuje od tima u budućnosti. Mnogo se posljednje dvije godine pričalo o sistemu kojim bi BiH mogla igrati, tačnije pitanje da li će selektor preferirati igru s jednim ili s dva napadača, ali to je u ovom trenutku možda i najmanje važno.

Prije svega zato što najizraženiji problemi koje je BiH imala u posljednje dvije godine nikako nisu bili vezani za Džekino prisustvo na terenu. Naravno da je njegova uloga imala utjecaj, najviše od svega na činjenicu da se igra s dva napadača, no niti jedan od većih problema neće nestati prosto zato što bi BiH mogla dobiti čovjeka više u veznom redu. Gotovo unisoni zaključak javnosti je da je jedna od ključnih mana ove selekcije već dugo nedostatak kreativnosti i nije realno očekivati da će taj problem nestati preko noći i sam od sebe.

Naprotiv, mnogo je realnije da će se Barbarezova Bosna i Hercegovina i u ovih šest utakmica Lige nacija boriti s istim demonima koje su je mučili i do sada.

Roster kojeg BiH ima u ovom trenutku jeste ispunjen talentom i ima ogroman potencijal i navijači zaista imaju čemu da se raduju. U realnom vremenu gledamo kako izuzetno mladi igrači poput Kerima Alajbegovića ili Tarika Muharemovića preuzimaju ključne i liderske uloge u reprezentaciji. Međutim, realnost je i to da u ovom timu postoji ogromni disbalans u kvalitetu dostupnom na različitim pozicijama, što je i sasvim normalno za reprezentaciju nivoa BiH. Taj disbalans u neku ruku tjera selektora i na improvizaciju i eksperimente, a to onda i drastično utječe na utisak kojeg ekipa ostavlja neovisno od rezultata.

Barbarez već dvije godine ponavlja kako je plasman na Evropsko prvenstvo konačni cilj njegovog mandata. Taj je cilj dobio sasvim drugu vrijednost nakon što je ostvaren plasman u Ameriku. Jer sada reprezentacija ima potpuno drugačiji momentum, sličan onome kojeg je imala u jesen 2014. i kojeg mora iskoristiti za stvarni iskorak. A stvarni iskorak bi bio plasman na drugo uzastopno veliko takmičenje, jer bi to značilo kontinuitet igara i rezultata, ali i stvaranje preduslova da se to iz iznimke pretvori u standard bosanskohercegovačkog reprezentativnog fudbala.

I zato - iako smo svi svjesni da će rezultat u javnosti imati ogromnu ulogu - za Barbareza i ovu njegovu BiH Liga nacija zapravo ima drugačiju vrijednost. Jedini cilj u njoj trebao bi biti nastavak razvoja ekipe koja je izborila Svjetsko prvenstvo i stvaranje preduslova za uspjeh u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo. Ispunjavanje cilja i odlazak u Veliku Britaniju i Republiku Irsku tek bi bio pravi istorijski rezultat, jer bi značio potvrdu da je Bosna i Hercegovina s ovom generacijom sposobna u kontinuitetu biti među velikima.

Tek bi tada uspjeh prestao biti iznimka i zaista postao novo normalno bosanskohercegovačkog reprezentativnog fudbala.