Kraj jednog ljeta, početak jedne generacije

Bilo je lijepo dok je trajalo. Mundijal je za Bosnu i Hercegovinu završio rano jutros itekako zasluženim porazom od Sjedinjenih Američkih Država (2-0). I naravno da je odgovor na pitanje da li su neke stvari mogle biti bolje uvijek pozitivan i naravno da će se iz ovog poraza dati izvući stvari koje su loše odrađene, jer tako mora biti, tako funkcioniše fudbal. Ali jednom kada se podvuče crta, ma koliko to zvučalo patetično, Bosna i Hercegovina prije svega mora biti ponosna na ono dobro što je urađeno.

Bilo je ovo nevjerovatnih, magičnih šest mjeseci, magično ljeto za svakoga ko navija za ovu selekciju i ako je nešto važno nakon ovog ljeta, onda je to da ono postane temelj svega što slijedi.

Svedemo li priču na samo ovu utakmicu, tih malo više od stotinu minuta odigranih u blizini San Francisca pokazalo je da je Bosna i Hercegovina ostala nedorečena u vlastitom eksperimentu sa sastavom i sistemom. Sergej Barbarez se u ovom duelu odlučio pokušati iznenaditi Mauricija Pochettina i potpuno anulirati njegovu pripremu na protivnika. Možda dijelom i pod utiskom onih defanzivno solidnih sat vremena protiv Švicarske, Barbarez je na teren prvi put od početka na teren poslao ekipu u sistemu 5-3-2.

To je značilo da je pored Katića i Muharemovića dodao i Stjepana Radeljića kao trećeg stopera, dok je na bokovima ostavio Amara Dedića i Seada Kolašinca. Malo iznenađenje je bio i start Armina Gigovića ispred Benjamina Tahirovića i Ivana Bašića pored Ivana Šunjića, valjda kao svojevrsna potvrda da Barbarez još uvijek traži čovjeka koji bi mogao donijeti više aktivnosti s loptom u veznom redu. Ispred njih je za njega malo neobičnu ulogu dobio Kerim Alajbegović, dok su u napadu bili Edin Džeko i Ermedin Demirović.

Jasno je da je opet glavni zadatak bio ugasiti najjače što Amerikanci imaju, i to je vjerovatno i jedini način na koji ova Bosna i Hercegovina može igrati protiv ovakvog SAD-a, no utisak je da je ovaj put to ostalo negdje na pola puta. Jeste BiH uspjela Amerikance držati prilično daleko od svog gola većim dijelom utakmice, potpuno ugasiti njihovu igru po bokovima i ne dozvoliti da dobiju na širini. Međutim, i dalje je ostavljen preveliki prostor da McKennie i Pulišić, te izuzetno pokretljivi Balogun napadaju dubinu i tako dolaze u situacije koje im - pokazala je to pogotovo utakmica s Paragvajom - najviše odgovaraju.

Teško je to opteretilo odbranu Bosne i Hercegovine; iskakanja bekova morali su pokrivati Radeljić, Katić i Muharemović, dok je vezni dvojac te Alajbegović ispred njih ostavljen na prevelikom prostoru i brojčano inferioran morao je raditi bez lopte toliko da su već u 50. minuti obojica završili na klupi. S druge strane, ta potrošnja i brojčani nedostatak u sredini limitirali su i učinak BiH s loptom; izgradnja se opet svodila na pokušaj izlazaka preko bokova i traženje Edina Džeke dugim loptama, što je donijelo i jedinu pravu šansu u prvom dijelu.

I da se razumijemo, opet treba reći - to je sasvim legitiman plan kada si limitiran i igraš isključivo na rezultat protiv objektivno bolje ekipe. Tražio si način da prije svega neutraliziraš protivnikove prednosti; stvar je u tome da je nova formacija to tek djelimično omogućila. Ipak, ogromnim zalaganjem i borbenošču BiH je poluvrijeme i utakmicu usmjeravala tamo gdje je željela, sve do jedne pogrešne individualne odluke. Vasilj je kroz čitavu utakmicu imao mali broj opcija za početak izgradnje igre, ali u konkretnoj situaciji iz 45. minute imao je barem četiri bolje - odlučio se ispucati loptu i predati je protivniku, koji je onda uz puno sreće to i kaznio.

Bosna i Hercegovina je na čitavom ovom Mundijalu imala problem s drugim loptama, osvajala ih je premalo, pa je nekako i logično da je u ovoj utakmici to skupo platila. Nada se rodila nakon Balogunovog crvenog kartona, obzirom da je BiH dobila pola sata s igračem više, i to s aktivnim rezultatom, međutim ta se završnica ipak svela na preveliku improvizaciju koja ovaj put nije donijela nikakav profit. Amerikanci su preiskusni i imaju predobrog trenera da bi se očekivalo da se ne prilagode situaciji; povukli su se, prepustili loptu BiH ali dovoljno daleko, zadržavajući protivnika u zonama iz kojih nisu mogli ozbiljno zaprijetiti. Drugi gol došao je nakon mekanog prekršaja i još jedne jako slabe reakcije Vasilja, ali i živog zida, i zatvorio ovu priču.

I opet, kada se svede na dvoboj s Amerikancima, ili bilo koju utakmicu i dešavanja na terenu, naravno da poslije bitke nama generalima izgleda da su neke stvari i neke odluke mogle biti drugačije. Ali tako funkcioniše fudbal kao igra. Za realan zaključak treba se vratiti dvije godine unazad, na trenutak kada je ova priča započela i u kontekst u kojem je započela. Za realan zaključak treba se vratiti na kvalifikacije, na način na koji je Bosna i Hercegovina odradila baraž i na kraju krajeva na ovih magičnih mjesec dana. Za realan zaključak treba se realno pogledati i stanje u bosansko-hercegovačkom fudbalu.

Bosna i Hercegovina je na ovom Svjetskom prvenstvu napravila najveći rezultat u istoriji. Ali Bosna i Hercegovina je u ove dvije godine napravila i mnogo veću, mnogo važniju stvar. Vratila je pozitivnu energiju, vratila kult reprezentacije, ljubav prema nacionalnom timu i naučila djecu da oblače dresove svoje i domovine svojih roditelja. I naravno, najvažnije od svega, s mladim igračima stvorila potpuno novi tim, izgradila nove karaktere i nove heroje. I stvorila bazu za budućnost.