Saša Ibrulj - Najveća, ali ne i najvažnija

Nakon dugo vremena, ove je noći u velikom dijelu Bosne i Hercegovine konačno pala kiša. Vrele tropske dane i zagušljivo ljepljive noći zamijenila jedna normalna, ona u kojoj ste se nakon dugo vremena osjećali oslobođeni vrućine, u kojoj se lakše zaspi. Ali ne i večeras. Ne kada fudbalska reprezentacija igra jednu od najvećih, najvažnijih utakmica naših života. Dok su Bosanci i Hercegovci pokušavali zaspati, misli su im bježale tamo prema Santa Clari. Nekome prema ukradenoj lopti, nekome prema trku i šutu, nekome prema slobodnom udarcu, nekome prema gužvi nakon kornera i naguravanju u petercu. Ružno, lijepo, zabavno ili dosadno. Ali svima prema istoj slici - igračima Bosne i Hercegovine kako širokih osmijeha napuštaju teren nakon najveće pobjede koju je ova reprezentacija ikada ostvarila.

Ali za to vrijeme, na drugom kraju svijeta, više od deset hiljada kilometara daleko od nas, baš u toj Santa Clari, tačnije obližnjem San Joseu selektor Sergej Barbarez i njegovi izabranici završili su posljednji trening pred, za njih sutrašnji, a za nas večerašnji duel sa Sjedinjenim Američkim Državama. Redom, jedan po jedan, dobacujući jedni drugima i međusobno se zezajući, u savršenoj atmosferi, s širokim osmijesima preko veselih lica šetali su se prema posljednjem odmoru, odajući utisak ekipe koja je skinula teret s leđa i naučila uživati u najvećoj pozornici. Osmijesi koje Bosanci i Hercegovci tek zamišljaju nakon utakmice, na njihovim licima bili su već prije nje.

I naravno da i oni imaju ambicije, da imaju plan, da žele pobijediti, nastaviti svoj američki san i napraviti još veći rezultat nego već jesu. I možda će vam to zvučati paradoksalno, ali zapravo sam ću pobiti tezu s početka.

Ne, nije ovo jedna od najvažnijih utakmica reprezentacije Bosne i Hercegovine ikada. Najvećih? To da, sasvim sigurno. Najatraktivnijih? Vrlo vjerovatno. Ali najvažnijih? Nikako. Ova selekcija je odigrala važnije utakmice, poput onih u Bukureštu, Cardiffu ili protiv Rumunije i Italije na Bilinom polju; poput one s Kanađanima ili Kataranima. I odigrat će ih mnogo važnijih, kao recimo onu na početku narednog kvalifikacijskog ciklusa, onoga za EP 2028, u kojoj treba potvrditi svoj teško stečeni status.

Nije to nikakav defetizam, nikakvo mahanje bijelom zastavom - daleko od toga. Maurcio Pochettino u zadnje je dvije godine od ove Amerike napravio sjajnu ekipu, koja je, realno, favorit protiv Bosne i Hercegovine. Međutim, Barbarezova selekcija nikako nije bez šansi; ući će u utakmicu s planom koji može i ne mora funkcionisati, ali s jasnom idejom kako iskoristiti mane protivnika, svoje prednosti i pokušati napraviti iznenađenje i plasirati se u osminu finala. Šanse možda nisu velike, ali postoje. I ovoj ekipi treba vjerovati.

Ne samo zato što su ovi dječaci to zaslužili svojim performansama u zadnje dvije godine. Ne zato što su sami sebi stvorili sigurnosnu mrežu i ne zato što su prebacili sve realne ciljeve. Treba im vjerovati jer su, između ostalog, pokazali karakter i kvalitetu i napravili rezultat. Ali prije svega zato što su pokazali da ovo što su do sada napravili nikako ne bi trebao biti vrhunac ove generacije. Naprotiv, i mnogo puta smo to ponovili, ovo je početak procesa, početak stvaranja drugačije percepcije bosanskohercegovačkog reprezentativnog fudbala, prvi korak generacije koju ćemo tek za dvije, četiri ili šest godina imati pravo nazvati zlatnom.

Kakva nas, dakle, utakmica očekuje večeras?

Napisano je o tome mnogo toga. Pochettino je stvorio taktički disciplinovano i dobro organizovanu ekipu, čiji je jedan od aduta zapravo igra bez lopte. Visoki presing na zadnju liniju, brzo osvojena lopta, svojevrsni haos za protivnika. Međutim, važne su i kretnje u ofanzivnoj fazi; “pentagon”, kako ga je nazvao selektor Paragvaja, konstantno mijenja pozicije, traži dubine, otvara prostor između linija, ali i stvara prostor za situacije jedan na jedan po bokovima. Pochettino je godinama gradio takav sistem, pomalo i na uštrb rezultata - ostao je bez Gold kupa i Lige nacija - i ono što vjeruje je da je na ovom Mundijalu došao vrhunac tog njegovog sistema.

Što nas dovodi do ključne psihološke razlike; i Amerikanci su veseli i Amerikanci se smiju, ko i ne bi kada je na Svjetskom prvenstvu, ali oni pred svojim navijačima i u ovakvoj situaciji - moraju. Zmajevi već - jesu.

Govorili smo to i pred Vels i pred Italiju, pa i pred onaj Beč, a onda i Toronto, Los Angeles i Seattle; s ovom ekipom Bosne i Hercegovine apsolutno sve je moguće. i da utakmica ode u potpuno pogrešnom, ali i u savršenom smjeru, da dožive težak poraz, da razvuku na sto dvadeset minuta ničega ili potpuno nadigraju protivnika. Ova je selekcija mlada, neiskusna, nezrela i raste i zato je tako nepredvidiva i to koliko joj može biti velika mana, toliko joj nekog drugog dana može biti i velika prednost.

Ali u ovom trenutku, na ovoj sceni, ma šta mislili o njima, nema više šta kome dokazivati. Pokazali su da im je mjesto ovdje, da nisu tu došli slučajno, da su ga zaslužili svojim karakterom, borbenošću i na kraju krajeva kvalitetom. I zato je pred njima samo još jedna utakmica; velika i važna, ai ne najvažnija. Jer takve su već odigrali i takve će tek odigrati.

Ova utakmica neće odrediti ovu generaciju. Ona će je samo dodatno oblikovati.