"Mi kad umremo prvo idemo u baraž, pa onda pred Boga"

Kada je Gregorič ugasio nade Bosne i Hercegovine da može do novog podviga, drugog plasmana na Mundijal u istoriji i kada je sudija Pinjeiro odsvirao kraj na Ernst Hapel stadionu, mladi štoper Tarik Muharemović bio je skrhan. Otkrovenje italijanske Serije A u dresu Sasuola, nekoliko momenata pošto je obilježio mali jubilej - završio deseti meč za reprezentaciju, tješili su Austrijanci Lajmer i Šlager. Na noge je 22-godišnjeg saigrača digao Edin Džeko, podrška su mu bili selektor Barbarez i veteran Kolašinac.

Teško je, baš kao momku rođenom u Ljubljani, bilo svima u Bosni i Hercegovini, ali i mnogima upravo ka Ljubljani i ka Đevđeliji, jer je uzlet Barbarezovih „zmajeva“ oduševio region – ponovo se sjetila Bosna svojih „Brazilaca“ i sanjala novi put preko Atlantika, kao i prije 11 godina, ali je Austrija kaznila ono što su Džeko i drugovi propustili na Kipru mjesec ranije tokom kvalifikacija (2:2).

Austrija se tako pridružila Škotskoj i Norveškoj u grupi evropskih selekcija koje se vraćaju na Svjetsko prvenstvo još od 1998. godine, a Bosnu i Hercegovinu poslala na mjesto kog se plaši – još jedan baraž za odlazak na veliko takmičenje.

Od procvata „zlatnih ljiljana“ pod Safetom Sušićem do danas, čini se da nijedan plej-of kvalifikacija nisu preskočili i uvijek su bili „donji“. Iz čistilišta baraža BiH završavala je u „paklu“ razočaranja, nikada u „raju“ šampionata.

Upravo ta neizvjesnost nešto je od čega strahuju navijači, ali ljudi na našim prostorima šampioni su crnog humora i šale na sopstveni račun – možda su tu čak vještiji nego u disciplini postavljanja nerealnih očekivanja. Takvi, od svoje muke prave sevdah, jer „raja traži veselo! Ko će slušat tuđu muku?“

Tako je na površinu prljavog internet mora isplivala objava koja zaslužuje mjesto na nekoj fasadi u Sarajevu u vidu grafita – „Mi kad umremo prvo idemo u baraž, pa tek onda pred Boga“.

Rečenica koja je simbol muke i neizvjesnosti koja je pred vama – ili u slučaju BiH možda potpune izvjesnosti?

A možda i nesalomivih krila „zmajeva“ i njihove upornosti. Ljudi koji i dalje vjeruju, i dalje su tu i još uvijek imaju šansu.

Biće to čak šesti plej-of za plasman na Svjetsko ili Evropsko prvenstvo Bosne i Hercegovine od 2009. godine – drugi za Mundijal, a Eura se nikada nisu domogli iako su u borbi za posljednja četiri šampionata Starog kontinenta stigli do druge faze kvalifikacija.

Samo su Ukrajina i Irska više puta igrale baraž od kada se BiH takmiči kao samostalna reprezentacija. I bile su mnogo uspješnije.

„Zmajevi“ će u martu za povratak u svoje gnijezdo i produžetak nadanja da mogu do Amerike morati da osvoje zamak velških imenjaka. To im nije uspjelo prije 11 godina, u kvalifikacijama za Euro 2016, na kom je Kamri debitovao i stigao do polufinala, ali su u duelima s Velsom Pjanić i raja tada osvojili četiri boda. Danas nema Bejla i Ramzija, ali tu je Belami na klupi, a Hari Vilson i Brenan Džonson na terenu – imena kojima se od ove jeseni plaše neposlušna djeca baš u dijelu bivše Jugoslavije ka Đevđeliji.

Ako pređe prvi korak ka „raju“, BiH čeka nova prepreka kod kuće – Italija, koja još više drhti od baraža, ili banda Sjevernih Iraca.

Dakle, preko baraža teško se vidi „Bog“, odnosno (ne)ravnopravna borba za „boginju“.

Prvi plej-of kvalifikacija u kom je Bosna i Hercegovina učestvovala zapravo je bio najbolji, ujedno i nagovještaj da će Dijamant, Vedator i Pjana igrati u zemlji fudbala četiri godine kasnije u grupi sa Argentinom, Nigerijom i Iranom, u kojoj su zaslužili i više od tri boda i trećeg mjesta.

Sa Ćirom Blaževićem na klupi, Spahićem, Rahimićem, Misimovićem, Džekom, Ibiševićem i ostalima, u novembru 2009. godine BiH nije uspjela da eliminiše Portugal, koji je bio bez nove zvijezde Real Madrida, povrijeđenog Kristijana Ronalda. Dvije minimalne pobjede Portugala značile su da će on u Južnu Afriku.

Dvije godine kasnije deža vi u borbi za Evropsko prvenstvo, sa istim, ali bolnijim ishodom. Bez golova u Zenici, i 6:2 u Lisabonu u reviji evrogolova. Na La Lužu je igrao Ronaldo i dao dva pogotka, prvi iz slobodnog udarca sa tridesetak metara, a gosti su pali u finišu, bez isključenog Lulića.

Do Francuske 2016. godine Bosna i Hercegovina nije stigla zbog poraza u Dablinu. U Zenici je Džeko ostavio otvorena vrata Eura golom za izjednačenje u 85. minutu (1:1), da bi legenda Stouka, Džonatan Volters, sa dva gola donijela Irskoj prva vezana učešća na Evropskim prvenstvima.

Naredna dva pokušaja završena su još bolnije, u najtežim momentima modernog fudbala u Bosni i Hercegovini, po odlasku Mehmeda Baždarevića sa klupe. Od oktobra 2017. godine Sergej Barbarez je čak sedmi selektor!

Robert Prosinečki je imao loše kvalifikacije za Euro 2020. godine, ali dobre rezultate u Ligi nacija, preko koje je BiH, sa Dušanom Bajevićem na klupi, došla do nove šanse. Ispala je, ipak, od Sjeverne Irske u oktobru 2020. u baražu na Grbavici za Kovid Euro 2021. Promašaji Hajradinovića i Višće u penal seriji značili su novi kraj.

A potom, u martu 2024. godine, novo razočaranje, kada je djelovalo da je finale tu. Bilino Polje, Zenicu i cijelu Bosnu i Hercegovinu šokirali su Jaremčuk i Dovbik, koji su u intervalu od tri minuta pred kraj okrenuli rezultat i odveli Ukrajinu u finale plej-ofa, u kom je kasnije eliminisala Island.

Tada je klupu napustio Savo Milošević, a preuzela je još jedna igračka legenda, Sergej Barbarez, mostarski „Njemac“ s nevjerovatnom fudbalskom, bundesligaškom, ali i životnom pričom. Trener praktično debitant, iako je prije 15 godina bio na korak od preuzimanja BiH – selektorski posao dobio je nakon dugog čekanja i brojnih „ratova“ unutar Saveza.

Možda je baš najbolji igrač u Bosni s početka milenijuma i nekadašnji golgeter HSV-a taj čija harizma, moć ubjeđivanja i aura mogu da promijene stvari. Preko puta sebe u baražu imaće sličnog tipa, jedinstvenog Krega Belamija, pa jedva čekamo mart, njihovo rukovanje i sudar timova koji još sanjaju Mundijal.

Ako „ubiju“ Kamri zmaja, prežive nalete „Čempionšip“ igrača predvođenih zvijezdama sa sporednim ulogama u premijerligaškim timovima i budu razlog da se u Kardifu čuje „Ne može nam niko ništa“, a ne „Yma o Hyd“ („Još uvijek smo ovdje“, prevedeno sa velškog) Velšanina Davida Ivana, bosanski „zmajevi“ napraviće još jedan korak ka „raju“.

Do krajnjeg cilja i lifta koji konačno ide gore očekuju rivala kog predvodi takođe osobenjak, Đenaro Gatuzo – Italiju, čijim su se igračima stvarale betonske čizme na nogama kada god bi došli do baraža za Svjetsko prvenstvo. A baš italijanski doseljenici u Ameriku znaju šta znače betonske čizme u blizini vode – „Bilino polje“ je baš na obali rijeke Bosne.

Pa da vidimo šta mogu da urade Barbarezovi „zmajevi“ – da ponovo „umru“ u baražu, herojski poginu ili konačno "upoznaju Boga“.