Evropski Brazilci na Mundijalu 2026 - ko upada na spisak Jugoslavije ?

Za pet godina biće vijek od prvog fudbalskog Mundijala u Montevideu. Za sedam mjeseci, sa te strane okeana biće održan novi šampionat svijeta, u Kanadi, SAD i Meksiku, sa 48 zemalja učesnica. Na premijeri u Urugvaju, 1930. bilo ih je samo 13, jer su se uoči turnira povukle dvije azijske selekcije, Japan i Tajland, dok egipatska nije našla način da dođe do Urugvaja pošto su propustili prevoz brodom. Među tih 13 ekipa, bila su i dva organizatora narednog Mundijala, SAD i Meksiko, sedam južnoameričkih reprezentacija i četiri evropske. Francuska, Belgija, Rumunija i naravno Jugoslavija.

Skoro 100 godina kasnije, pojedine države i danas su, baš kao i tada fudbalske velesile. Nekih više nema, poput Jugoslavije. Moša, Tirke i ekipa u Montevideu su zaustavljeni u polufinalu, a dok bude trajala, sve do 1990. nekadašnja država koje se mnogi sa sjetom sjećaju nastupala je osam puta za završnoj smotri, ali nikada nije osvojila medalju. Jeste ipak zlatnu omladinsku, u Čileu 1987.

Post SFRJ period ipak je donio uspjeh ovdašnjem fudbalu, sada izražen kroz više reprezentacija koje su nekada bile jedna. Hrvatska je na tri od šest Mundijala na kojima je igrala osvajala medalju. Bronzu 1998., srebro 2018. i još jednu bronzu 2022.

A prije nekoliko dana završen je još jedan kvalifikacioni ciklus za Mundijal. Od nekadašnje Jugoslavije imamo sedam reprezentacija. Rezultati donekle očekivani. Hrvati su se prošetali kroz grupu u kojoj je bila i Crna Gora. Bosna i Hercegovina bila je 15ak minuta daleko od direktnog viziranja, ali će morati u baraž. Baš kao i Kosovo koje je daleko iza sebe ostavilo Sloveniju. Direktan duel za ulazak u baraž izgubila je Sjeverna Makedonija, ali su oni od ranije preko Lige nacije već obezbijedili mjesto u razigravanju za Mundijal, dok je možda najviše razočarala Srbija, koja je završila treća iza Engleske i Albanije.

A kad god se približava neko veliko takmičenje, Mundijal ili Euro, među fudbalskim fanaticima i analitičarima javlja se isto pitanje. Koliko bi danas mogla Jugoslavija, da su svi ostali na okupu. Gdje bi bio limit te ekipe, s obzirom na talenat koji je nesporan na ovim prostorima, te ozbiljne karijere igrača iz gotovo svih nekadašnjih republika i pokrajina.

Isto to se i mi pitamo, pa ćemo pokušati sastaviti imaginarni širi spisak reprezentacije Jugosavije, kao da se rat nikad nije desio, te da i dalje vlada bratstvo i jedinstvo. Prema propozicijama, selektor može da pozove 26 igrača za završno takmičenje pa će i ovdje to biti norma, a igrače ćemo birati u varijaciji sistema 4-4-2 / 4-3-1-2.

I odmah na golu veliku gužva. Mada se jedno ime nameće kao glavno,zbog svega što se desilo prethodnih 10ak godina. U pitanju je Jan Oblak, čuvar mreže Atletiko Madrida i reprezentacije Slovenije. Najkonstantniji golman sa ovih prostora posljednjih deceniju i kusur. Nedavno ga je Tibo Kurtoa proglasio za jednog od najboljih na svijetu uz Alisona i Raju. A kada to kaže Tibo, koji je sam možda broj 1. trenutno, onda je to znak da je Oblak zaista vrhunska klasa. Sa Ćolom Simeoneom je osvajao La Ligu, Ligu Evrope, Kup Kralja, igrao je sa Slovenijom na Mundijalu u Kataru.

Imao bi Oblak ozbiljnu konkurenciju u improvizovanom nacionalnom timu. Prije svega, srpski golmani su ti koji prvilače pažnju. Vanja Milinković Savić, Đorđe Petrović, Predrag Rajković i Mile Svilar mogli bi da brane u bilo kom klubu na svijetu. Hrvati se ponose bravurama Dominika Livakovića, koji brljira u dresu Vaternih, ali se muči sa klubom od odlaska iz Dinama. Svakako golman ozbiljne klase. U moru kvalitetnih jedinica, Jugoslavija bi imala u izboru i kosvskog Arijaneta Murića koji je jedan od najboljih ove sezone u Seriji A, u dresu Sasuola. Tu je i Stole Dimitrievski, ali je jedan od lidera Sjeverne Makedonije uglavnom rezerva u Valensiji. BiH nudi Nikolu Vasilja, standardnog na golu St Paulija.

Mjesto na kojem vjerovatno ima najmanje dileme je pozicija lijevog beka. Joško Gvardiol je kod Pepa Gvardiole postao jedan od najboljih na svijetu na toj poziciji i teško ga je zamisliti sada da bude isključivo štoper. Deomnstrirao je prethodnih sezona u Stiju ozbiljne napadačke sposobnosti, završnicu da mu pozavide ofanzivni igrači, tako da mu teško može neko parirati na tom mjestu.

Desni bek je pozicija rezervisana za Josipa Stanišića. Osvojio Bundesligu sa Leverkuzenom, potom i sa Bajernom. Izuzetno zahvalan igrač, po potrebi može biti i lijevi bek i štoper, odličan i u sistemu sa trojicom pozadi. U ovom rasporedu, postojala je dilema da li na ovom mjestu zbog fantastičnih igara u kvalifikacijama treba da bude Kristijan Jakić, a ozbljan kandidat je i Amar Dedić.

U srcu odbrane gužva, ali čini se da trenutno nema istaknutog lidera. Srbija na toj poziciji može ponuditi Nikolu Milenkovića i Strahinju Pavlovića, Kosovo ima Napolijevog Rahmanija, Hrvati se traže sa Šutalom, Ćaletom Carom, Pongračićem te mladim Vuškovićem. Ipak, u ovom djelu terena izbor ide na dva srpska štopera. Milenković je jedan od lidera Notingem Foresta, Pavlović se ustalio u Milanu. U opticaju bi mogao biti i Stefan Savić koji odlično igra za Trabzon ove sezone. Jaka Bijol je pik iz Slovenije, Tarik Muharemović iz BiH.

U veznom redu, makar za jedno mjesto nema dileme. Luka Modrić je lider i kapiten Hrvatske, a istu ulogu imao bi i da je Jugoslavija još živa. Zlatna lopta, dvije medalje sa Mundijala i igranje Serije A u 40. godini dovoljno govore o ovom čovjeku koji je jedan od omiljenih sportista u regionu. Dakle, Luka je siguran član startnih 11 za šampionat naredne godine.

Ko su mu partneri ? U idealnim uslovima jedan od njih mora biti Mateo Kovačić. Iako se muči sa povredom ove sezone, „tek“ mu je 31 godina a igrao je za Inter, Real, Čelsi, Siti. Nije ga Gvardiola želio bez razloga. Vezni red bi se kompletan mogao formirati od članova današnje reprezentacije Hrvatske, jer se po lijevom krilu godinama ističe Ivan Perišić, kojeg su mnogi smatrali gotovim igračom nakon povrede koljena i povratka u Hajduk, ali on u PSV-u proživaljva drugu mladost.

Njegov parnjak na desnoj strani bio bi fudbaler Lacija i crnogorski reprezentativac, Adam Marušić. Prekaljeni desni spoljni iz Serije A, jedan od najkonstantnijih u Italiji, odličan i ofanzivno i defanzivno. Marušić je navikao i da igra kao ving bek, a u reprezentaciji su ga koristili  kao krilo, lijevog beka, a u posljednjem meču Crne Gore i Hrvatske u jednom momentu je glumio i štopera. Igrač kojeg bi svako poželio u svom timu.

Ko su članovi ofanzivnog dijela ekipe ? Prvo da riješimo pitanje centralnog napadača. Edin Džeko će u martu napuniti 40 godina, i dalje je aktivan, postiže golove za BiH, ali je klupski usporio. Ipak njegovo iskustvo moglo bi biti presudno za selekciju kada dođe na red baraž.  Jedan od najboljih i najproduktivnijih evropskih igrača posljednjih skoro 20 godina. Kao glavni partner u zamišljenoj jugoslovenskoj selekciji i vjerovatno njegov nasljednik figurirao bi Dušan Vlahović, uz Benjamina Šeška. Od napadača koji postižu golove u najjačim evropskim ligama se izdvajaju i Nikola Krstović, Ermedin Demirović, Vedat Murići, Haris Tabaković.

Na ljeto 2026. u scenariju po kojem je Jugoslavija i dalje postojana, na jedan od stadiona na sjevernoameričkom kontinentu istrčalo bi startnih 11 u sastavu: Oblak – Stanišić, Milenković, Pavlović, Gvardiol – Modrić, Kovačić, Perišić, Marušić – Džeko, Vlahović.

Spisak od 26 igrača izgledao bi ovako.

Golmani: Jan Oblak, Vanja Milinković Savić, Đorđe Petrović

Odbrana: Josip Stanišić, Amar Dedić, Nikola Milenković, Strahinja Pavlović, Tarik Muharemović, Amir Rahmani, Stefan Savić, Joško Gvardiol, Borna Sosa

Sredina: Luka Modrić, Mateo Kovačić, Mario Pašalić, Kristijan Jakić , Adam Marušić, Lazar Samardžić, Ivan Perišić, Edon Žegrova, Eljif Elmas.

Napad: Edin Džeko, Dušan Vlahović, Benjamin Šeško, Nikola Krstović, Ermedin Demirović