Saša Ibrulj - I am from Bosnia, take me to America!

Jeste, svi putevi vode u Rim. Pogotovo za Talijane; tamo ih je večeras poslala nevjerovatna Bosna i Hercegovina. A ova mlada selekcija će za svojim selektorom Sergejom Barbarezom na malo dalji put, tamo preko bare, na put kojeg su sami sebi izgradili, tamo od Newcastlea i Empolija, preko Frankfurta i Bukurešta, pa do Cardiffa i ove Zenice.

Bosna i Hercegovina je pobjedila Italiju, i to kako - ova generacija se još jednom samo igrala lopte, pokazavši koliko je nije briga za naše traume, za naše stare rane i za naše prošle poraze. Nije samo nadigrala i pobijedila Talijane; oni su se još jednom vratili iz zaostatka, izdržali svaki mogući pritisak, onda jedan po jedan uzimali loptu, namještali je na penal i zabijali i zabijali i zabijali. Do Svjetskog prvenstva, do Amerike, do Kanade, do Meksika.

Kada su se novinarskom ložom večeras prehladnog Bilinog polja počeli šaputati sastavi, i bosanskohercegovački i talijanski novinari na sličan način su opisivali svoje osjećaje. I jedni i drugi su očekivali neke ozbiljne promjene - kada je Italija u pitanju, velika većina je smatrala da je Cagliarijev mladi Marco Palestra bolji izbor na desnom wingbacku od Mattea Politana. S druge strane, djelovalo je kao da upravo tu mekanu tačku Talijana može iskoristiti Kerim Alajbegović, koji je u Cardiffu donio preokret.

Međutim, Sergej Barbarez je navijače BiH već navikao na to da na početku ide na minimiziranje rizika, a očito je u zamjeni Ivana Bašića za u Cardiffu slabog Benjamina Tahirovića vidio baš to. Opet je prioritet u izboru išao na igrače sa boljim defanzivnijim navikama, i to je za utakmicu ovakve važnosti, ruku na srce, bilo i očekivano.

Ali da se ne lažemo, o tome se pričalo tek nekoliko minuta - ovo je jedna od onih utakmica u kojoj su svi koji su prošli kroz vrata Bilinog polja bili toliko nervozni da je svaka rasprava o taktici ispraćena kolutanjem očiju.

Nervoza se, kao i hladnoća, ove noći mogla rezati nožem. Pokušao ju je malo razbiti stadionski DJ, koji je očito playlistu preuzeo od igrača; Dino Merlin i Halid Bešlić, pojačani do daske, su zamijenili za ovakve UEFA-ine utakmice uobičajene Davida Guettu i Shakiru. To je, naravno, razbudilo navijače; zenički stadion je i sat vremena prije početka utakmice već bio pun a igrače je dočekao kako i spada za ovakvu utakmicu - apsolutno svi su bili na nogama. Gosti su dočekani aplauzom, domaćini euforijom, više nema nazad - zadnja bitka za Svjetsko prvenstvo je mogla da počne.

Na terenu domaći su za Talijane imali poruku iz škole Emira Spahića; čim je lopta krenula s centra igrači u plavom zatrčali su se u sudar sa Keanom i Reteguijem. Benvenuti a Zenica, regazzi. Svojevrsni haos na početku BiH je donio i dvije poluprilike, ali jednako je glasno publika doživjela i dvije defanzivne intervencije. Djelovalo je da je BiH izašla hrabrije, čvršće, čak i taktički zrelije. Djelovalo je da ima kontrolu nad utakmicom.

Ali onda se, kao i u Cardiffu, desila jedna greška. Igrao se petnaesti minut, Vasilj je loše ispucao loptu iz šesnaesterca, došla je u noge Nicolu Barelli, ovaj je proslijedio do Keana, a napadač Fiorentine namjestio se i zakucao iza šokiranog i bespomoćnog golmana reprezentacije Bosne i Hercegovine. Prego, momci.

Naravno, to je promijenilo utakmicu. Početni plan i jednih i drugih morao se mijenjati; sada je bilo očekivano od trenera kakav je Gattuso očekivati da će napraviti korak nazad i čekati još neku grešku BiH. S druge strane, domaći su se vratili receptu iz Velsa - Memić je mučio Politana, a Dedić i Bajraktarević u paru Dimarca. BiH je i stvorila nekoliko dobrih šansi, a utisak da je desna strana gostiju bila ta koja je ranija samo je potvrdio Memić dvije minute prije kraja poluvremena - njegov je bijeg u jedan na jedan s Donnarrummom faulom prekinuo Alessandro Bastoni i zaslužio put u svlačionicu.

Već na tom prekidu Gattuso je najavio šta nam priprema za nastavak; izvukao je Reteguija i uveo Gattija. Na poluvremenu je onda u svlačionici ostavio do nogu potučenog Politana, a na teren poslao Palestrija, od kojeg je očekivao kontranapade. S druge strane, Barbarez je opet pogledao u notes iz Cardiffa - ušli su Alajbegović i Tahirović, utakmicu završili Šunjić i Kolašinac. To je značilo da su strukture ostale iste kod obje ekipe, ali je Dedić prešao na lijevog beka, Memić na desnog i utakmica je došla na iste postavke kao i prije pet dana. BiH će napadati po krilima, bombardovati šesnaesterac, Italija će se braniti i čekati priliku za kontru ili grešku domaćih.

Prvih deset minuta drugog poluvremena BiH je opet imala poruku - idemo na sve ili ništa. Alajbegović je krenuo žestoko, centaršut, pa udarac, pa opet udarac, probao je i Dedić, BiH je dobila dva kornera, Gigi jednom jedva zaustavio Kerima. U 55. minuti lopta je otišla u korner, a stadion je eksplodirao, apsolutno svako ovdje htio je dati svoj maksimalni doprinos.

Međutim, Italija je na vrhuncu tog ludila (zamalo) dočekala svoj trenutak. Kean je prvi dobio priliku završiti utakmicu. Opet je, naravno, došla jedna tehnička greška. Ovaj put mu je Bašić dao loptu u noge, a ovaj ostao sa hektarom zemlje ispred sebe; pretrčao ga je, došao pred Vasilja, prebacio ga, ali na sreću za domaće, prebacio je i prečku.

Nije to, naravno, zaustavilo BiH, ali jeste je usporilo, otupilo joj napade, drastično smanjilo intenzitet. U zadnjih dvadeset minuta se zato ušlo s novom energijom. Burnić je sada otišao lijevo, opet kao i u Cardiffu, a novu metu u šesnaest domaći su dobili u Harisu Tabakoviću; izašli su Bašić i Memić. S druge strane, Gattuso je sada uveo Esposita, ali i Cristantea, želeći dodatno iskontrolisati sredinu i smanjiti pritisak BiH. Već u sljedećem napadu spašavao ga je opet Donnarumma, sjajno je odbranio udarac Tahirovića, ali Italija je ipak dobila šta je htjela; usporila je igru, napravila dvije sjajne prilike i učinila da stadion sada zašuti; zapravo, čuli su se samo gostujući navijači u sjeverozapadnoj ćoši.

Ali onda - ludilo.

Kako je BiH u prvom dijelu primila gol kada je djelovala da je u potpunoj kontroli, tako je sada zabila kada je izgledalo da je skoro pa na koljenima. Igrala se 79. minuta, gosti su se spustili na svojih 30 metara, a BiH mirno gradila napad, okrenula stranu, dok Dedić nije ispalio još jedan centaršut. Džeko je u padu vratio loptu u peterac, tamo je natrčao Haris Tabaković i zapucao je u gol. Uspavani pripravnik na dežuri u seizmološkom centru negdje na Jadranu se trznuo, isto se desilo njegovoj mladoj kolegici u Budimpešti, skala pred njima je počela skakati. Tamo negdje na sred Balkana jedan ponosni radnički grad se za trenutak zatresao, jedna zemlja na trenutak stala i eruptirala u vulkan veselja.

Devedeset minuta se završilo apsolutnom dominacijom Bosne i Hercegovine. 61% posjeda, 25 šuteva naspram šest gostiju, devet odbrana Donnarumme, 38 ispaljenih centaršuteva - da dijelimo bodove puno zadovoljniji bi bili Talijani. Ali večeras se ništa ne dijeli, čitavu noć samo prepisujemo iz Cardiffa, pa prepisujemo i produžetak.

Tamo su i jedni i drugi jasno pokazali da im se ne pucaju penali; i jedni i drugi su svjesni da manjak energije nosi višak grešaka. Talijani, iako s igračem manje, ipak su imali pola sata fudbala manje u nogama, imali su i u mnogo lakšu završnicu u četvrtak, i ovdje su ipak mogli pokušati iskoristiti umor BiH.

I jesu, imali su sjajnu šansu, koju je faulom prekinuo Tarik Muharemović na vrhu šesnaesterca - Clement Turpin je pokazao samo žuti, Talijani su pobjesnili jer je zaista djelovalo kao situacija za isključenje. Jerome Brisard je u slušalici ostao nijem, a Tonali iz savršene pozicije šutnuo grozan slobodnjak. Do kraja je noga bila na gasu, ali glava definitivno u penalima; tamo nas je Francuz poslao nakon 120 i kusur minuta loptanja, drugi put u pet dana. Fudbale, zašto si tako okrutan?

Zašto nam ovo radiš, zašto dva puta isto?

Ali zna fudbal zašto. Zato što je ova generacija morala svoj prvi Mundijal izboriti na najteži i najslađi način, da svima pokaže koliko je moćna, koliko je hrabra i koliko je velika. Morala je pobijediti naše demone. Neko nije gledao penale, neko jeste; meni nije bilo teško. Zašto bi? Trebalo je samo vjerovati ovim momcima. Oni su samo odradili posao, bez straha, bez problema.

Hoćete u Ameriku? Ma idemo u Ameriku!