Naklon Zlatku Daliću

Nikada nisam bio Dalićev fan. Red je da to kažem odmah, prije nego što ovaj tekst krene da liči na nekrolog velikanu, jer nekrolozi se po pravilu pišu rukom koja podrhtava od naklonosti. Moja ne podrhtava. Devet godina sam gledao prateći razna prvnenstva, gledao na Hrvatsku sa pomiješanim osjećanjima čovjeka koji poštuje rezultat, ali nije najveći fan načina.

U "Skautiranju" često bi za košarkog trenera kazao da ako ima uspjeha, a ne plijeni ovako izdaleka na dobrog poznavaloca - "to je efekat Zlatka Dalića".

I upravo zato, a možda baš uprkos tome, dužan sam da izbacim sve iz sebe. Jer kad ode neko s kim se nikada nisi slagao, a moraš mu skinuti kapu, to je obično znak da je bio veći nego što si htio da priznaš.

Oktobar 2017. bio je najgore mjesto na svijetu za preuzimanje bilo čega. Hrvatska je bila na ivici da propusti Mundijal u Rusiji, Ante Čačić je smijenjen usred kvalifikacija, atmosfera oko reprezentacije bila je otrovana godinama ratova između saveza, navijača i medija, a Zlatko Dalić je stigao praktično preko noći, sa vizit-kartom na kojoj su pisali Al Ain i Al Hilal.

Skeptici, među kojima sam sjedio u prvom redu, vidjeli su anonimusa iz pustinje. Devet godina kasnije, taj anonimus odlazi kao najtrofejniji selektor u istoriji hrvatskog fudbala, na Balkanu, a i jedan od najuspješnijih koje je Evropa dala u ovom vijeku, kada je u pitanju selektorski posao.

Između te dvije tačke stalo je više nego što stane u većinu trenerskih života. Srebro u Rusiji, poslije tri nokaut-runde koje su sve otišle preko devedesetog minuta, uključujući i polufinale protiv Engleske poslije kojeg je Hrvatska prvi i do danas jedini put igrala finale Svjetskog prvenstva.

Bronza u Kataru, sa penalima protiv Brazila koji su ostali kao spomenik kolektivnoj tvrdoglavosti. Finale Lige nacija 2023, opet penali, opet na milimetar od trofeja. Zemlja od nepuna četiri miliona stanovnika u tom je periodu bila stalni stanovnik samog svjetskog vrha, i to ne kao simpatični autsajder, nego kao neko koga se svi plaše u žrijebu. To se ne dešava slučajno. To se ne dešava ni dvaput slučajno. A njemu se desilo tri puta.

Pa ipak, i sada, dok pišem ove redove, stojim pri onome što sam govorio svih devet godina: Hrvatska je imala pismenijih fudbalskih trenera od Zlatka Dalića.

Ćiro Blažević je bio veći vizionar i neuporedivo veći šoumen, čovjek koji je izmišljao fudbalski jezik dok ga je govorio, i moja tiha patnja kako se nikad nismo drznuli da ga dovedemo za selektora u Crnoj Gori, pogotovo na samom početku.

Slaven Bilić je bio moderniji mislilac, trener koji je razumio kuda igra ide prije nego što je stigla, lično meni jedan od omiljenih trenera, ali to je već ona impresija voliš čovjeka i zbog toga što je van fudbala (Mejdeni, pank, gitaram, Vest Hem, molim vas).

I među Dalićevim savremenicima bilo je ljudi koji utakmicu čitaju dublje, koji imaju ideju u onom gvardiolinom smislu riječi, prepoznatljiv potpis koji vidiš i kad ugasiš imena na dresovima. Dalićeva Hrvatska takav potpis nikada nije imala. Njegov fudbal je često bio čekanje, blok koji je trebalo da bude srednji pa ispadne niski, tranzicija koja se molila Modrićevom geniju kao kiši. Kada bi turnir zavisio od plana, a ne od karaktera, granice su se vidjele golim okom: ono poluvrijeme rasula protiv Španije na Euru 2021, ispadanje iz grupe 2024. kada je gol u devedeset osmom minutu srušio sve. Na evropskim prvenstvima, gdje je margina tanja a ritam brži, Dalić nikada nije pronašao odgovor. To je dio bilansa i nema razloga da ga danas retuširamo.

Ali evo šta sam, protiv svoje volje, naučio gledajući ga. Naučio sam da taktička pismenost nije jedina pismenost koja postoji u njegovom poslu, i da možda nije ni najvažnija kada je posao reprezentacija. Selektor nema sto trideset treninga godišnje da utisne ideju. Ima deset dana, umorne ljude koji slijeću sa tri kontinenta i svlačionicu punu ega koje su klupski treneri već izmasirali do besvijesti.

U tom poslu se ne pobjeđuje tablom i markerom, nego osjećajem za čovjeka i za trenutak. I tu je Dalić bio doktor nauka. Preuzeo je zlatnu generaciju u tački kada joj je rok trajanja već bio ispisan sitnim slovima, pa je taj rok produžavao osam godina, prvenstvo po prvenstvo, doček po doček. Nikada, ni u jednoj krizi, nije izgubio svlačionicu, što je na Balkanu, gdje selektori padaju na prvoj svađi sa zvijezdom, ravno alhemiji. Znao je kada Modrića treba braniti, kada ga treba pustiti da sam presudi, a kada, i to je najteže, treba ćutati i skloniti se sopstvenoj reprezentaciji s puta.

Zato je Dalić odavno prestao da mi bude trener i postao mjerna jedinica. Kad god danas procjenjujem nekog selektora, od Podgorice do Lisabona, postavljam sebi ono što u svojoj glavi zovem Dalićevim pitanjem: dobro, ali je li ovo pravi čovjek u pravom vremenu? Jer taktiku možeš prepisati, pogotovo danas kada je sve dostupno, za to postoje i pomoćnici, analitičari, čitave sobe pune ekrana, u crnogorskoj realnosti ekran pun videa. Osjećaj za trenutak ne možeš.

Roberto Martines je, recimo, imao na raspolaganju dvije zlatne generacije i pored obje je prošao kao pored turskog groblja, što bi rekli nekad u mom kraju, jer je uvijek bio pravi čovjek u pogrešnom vremenu ili pogrešan čovjek u pravom. Dalić je bio suprotan slučaj: čovjek skromnijeg trenerskog talenta koji se sa svojim vremenom poklopio savršeno, kao ključ sa bravom. I zato će Martinesi ovog svijeta pamtiti Dalića kao nešto što nikada nisu uspjeli da budu.

A sad i ono što moram da priznam, jer bi bilo nepošteno prećutati. Prema Daliću sam oduvijek gajio jednu tihu, gotovo krijumčarenu simpatiju, i ona nema veze sa medaljama. U zimu 1989. godine Stanko Poklepović ga je doveo pod Goricu, u Budućnost, u svlačionicu u kojoj su tada sjedjeli Predrag Mijatović, Miodrag Božović, Dragoljub Brnović, Dragoje Leković, Niša Saveljić.

Ostao je šest-sedam mjeseci, period prošaran povredom, do onog turbulentnog ljeta kada je titogradsku kaldrmu zamijenio mostarskom, i nikada se poslije nije vratio u Podgoricu. Ali kad god bi ga neko pitao, o tom kratkom poglavlju govorio je s toplinom koja se ne glumi: zdrava sredina za mlade igrače, grad koji je živio za fudbal, saigrači kojih se sjeća poimence i poslije trideset godina. Malo je selektora koji su igrali finale Svjetskog prvenstva, a nosili plavo-bijeli dres Budućnosti. Zapravo, postoji tačno jedan. I priznajem, zbog tih šest mjeseci pod Goricom uvijek sam mu ponešto lakše opraštao ono što drugima ne bih.

Kraj je stigao u Torontu, trećeg jula, i bio je okrutan onako kako samo fudbal umije da bude, čak i kada ga gledaš sa strane, neutralno. Hrvatska je na ovom Mundijalu krenula porazom od Engleske u Dalasu, pa se kroz Panamu i Ganu dovukla do nokaut faze, i onda protiv Portugala odigrala svoju najbolju utakmicu na turniru.

Perišić je pogotkom za vođstvo prestigao Šukera na vječnoj listi strijelaca, Kristijano Ronaldo je izjednačio s penala, Gonsalo Ramoš zabio duboko u nadoknadi, a onda je, u sto trećem minutu, Joško Gvardiol zatresao mrežu za produžetke i na sekund produžio cijelu jednu eru. Presudio je na kraju čip u lopti. Senzor je registrovao da je Matanović u začetku akcije okrznuo loptu, možda dlakom, prije će biti mišlju, i da je Pašalić zbog toga u ofsajdu. Tri poništena gola u jednoj utakmici. Prvi Mundijal sa kojeg se Dalić vratio bez medalje bio je ujedno i njegov posljednji: ugovor mu je istekao sa sudijskim zviždukom, doslovno, kao u nekom prestrogo napisanom scenariju. Sjutradan je na Instagramu objavio fotografiju na kojoj se klanja i jednu jedinu riječ. Hvala.

Istorija je milosrdnija od nas koji je pišemo. Nju ne zanimaju prosječne visine bloka, ni to što protiv Španije nikada nije imao plan, ni što je EURO ostao njegova nepročitana lektira.

Istorija broji: dvije svjetske medalje, jedno svjetsko finale, finale Lige nacija, devet godina na klupi male zemlje koja je pod njim bila velesila. U istoriji hrvatskog fudbala on je neprikosnoven, veći i od Ćira, ma koliko se oko toga u Zagrebu i Splitu još budu lomila koplja; to je, na kraju krajeva, njihova rasprava, a brojke su čije su. U istoriji Balkana staje u onaj najuži red selektora po kojima će se mjeriti svi poslije njih. A u istoriji Evrope ovog vijeka teško da ćete naći trenera koji je sa manje resursa donio više medalja sa velikih takmičenja. Ne morate voljeti njegov fudbal da biste ovo potpisali. Ja i danas imam pomiješana osjećanja, ali stavljam potpis.

Ostaje mi na kraju ona fotografija naklona. Gledam je i mislim kako je u njoj sažeto sve što o Daliću nisam razumio dok je trebalo.

Devet godina se nije pravio pametniji od svojih igrača, nije glumio genija, nije tražio da se pobjede pripišu tabli i markeru. Pustio je Modriću da bude Modrić, Hrvatskoj da bude Hrvatska, a sebi je ostavio samo ono najteže: da sve to drži na okupu i da zna kada je vrijeme za odlazak. Pa se naklonio i otišao. Možda je to, sve ovo vrijeme, i bila njegova najveća taktička ideja.