Isti ispit, druga godina: Bajraktarević i dalje čeka da položi kod Bosza

Petnaest minuta u teškom porazu u Johan Cruyff Shieldu, neugodna tvrda klupa u remiju na otvaranju prvenstva i devedeset minuta s drugim timom u nižem rangu; tako je izgledalo otvaranje sezone za Esmira Bajraktarevića u PSV-u. Da je riječ o igraču koji je tek stigao na Phillips Stadion, to bi zapravo bila dobra vijest, ona o prilagođavanju novoj sredini i dobijanju prijeko potrebne minutaže. Ali Bajraktarević sa početkom nove sezone ne bi više trebao biti takav igrač. Iza sebe ima godinu i pol u dresu PSV-a, dvije titule prvaka zemlje, ima i gotovo siguran reprezentativni status i onaj penal kojim je BiH odveo na Svjetsko prvenstvo. Ova sezona bi, s obzirom na sve što je prošao u posljednje dvije godine, trebala biti sezona u kojoj Esmir preuzima jednu od ključnih uloga u timu i iskorak prema naprijed.

Umjesto toga, njen početak izgleda kao da kod Petera Bosza i dalje polaže isti ispit i nikako da prođe.

Bajraktarevićev put od Wisconsina do ravnice i fabričkih hala Sjevernog Brabanta bio je ubrzan, ali u isto vrijeme i prirodan. Kada je za Novu 2025. ovaj mladi ofanzivac stavio potpis na ugovor sa PSV-om, činilo se to kao savršena prilika za dodatni razvoj očigledno ogromnog fudbalskog talenta. Međutim, gotovo dvadeset mjeseci kasnije utisak je da Esmir još uvijek nije napravio iskorak na holandskom dijelu tog svog puta; njegova karijera u Eindhovenu liči na niz kratkih, nepovezanih epizoda. Nekoliko je utakmica u kojima je zablistao - na prvu na pamet padaju one protiv Groningena, Zwollea i Heerenvena, u kojima je redom zabijao po dva gola. Ali ogroman period je između tih utakmica, i to većinom period u kojemu je Bajraktarević kružio od startera, preko opcije u rotaciji, do potpunog ispadanja iz sastava. Nikad dovoljno dugo van postave da ga se zaboravi, ali ni dovoljno dugo u njoj da postane neupitan izbor.

A taj hronični nedostatak kontinuiteta u fudbalu uvijek otvara ista pitanja. Čiji je to, zapravo, problem? Je li Bajraktarević igrač koji se ne uklapa u PSV-ovu ideju i ambicije, bez obzira na talent? Ili je Peter Bosz taj koji ne uspjeva pronaći pravi način da njegov profil - koji jeste individualistički i sklon riziku - uklopi u svoj sistem koji od igrača traži veliku taktičku disciplinu i prioritiziranje posjeda? Ili je, ipak, najvažniji dio na samom igraču, odnosno u tome da mu u njegovim godinama nedostaje zrelosti da prepozna šta je to što kontinuitet na ovom nivou zahtjeva?

Odgovor u fudbalu gotovo nikada nije isključivo jedan i kombinacija je različitih faktora. Međutim, obrazac koji se ponavlja već godinu i pol, iz utakmice u utakmicu, sve više odgovornost ostavlja na samom Esmiru. Istina jeste da je PSV klub s velikim ambicijama koji u teoriji nema prostora za čekanje, ali smo isto tako u praksi gledali dominantni tim iz Eindhovena koji je s relativnom lakoćom osvojio dvije titule prvaka. To je Peteru Boszu ostavilo dovoljno vremena i prostora kojeg može posvetiti mladim igračima; uostalom, i subotnju utakmicu s Fortunom iz Sittarda počeli su Noah Fernandez (18 godina) i Paul Wanner (20), dok je od poluvremena priliku dobio i Amir Bouhamdi (18).

Bosz je i kroz svoju karijeru pokazao da se libi forsirati kvalitetan potencijal, a pod njegovom su trenerskom palicom procvjetali i Frenkie de Jong, Justin Kluivert ili Matthijs de Ligt u Ajaxu, odnosno donekle Florian Wirtz u Bayeru. Međutim, svi su ti igrači morali proći kroz fazu prilagođavanja disciplini i sistemu ovog trenera, prije nego su dobili njegovo puno povjerenje. I zato i jeste izgledalo da Bajraktarević prolazi kroz isti period u PSV-u. Minutaža sama po sebi nije problem - iako je startao u samo osam prvenstvenih utakmica i još tri u ostalim takmičenjima, Bajraktarević je do sada skupio 42 nastupa za PSV, uz prosjek od gotovo 35 minuta po utakmici.

Prošle sezone, koja je trebala u neku ruku biti ta u kojoj će se Esmir nametnuti, Bajraktarević je propustio biti na terenu u samo šest od 34 utakmice prvenstva. Dakle, bilo je jasno da mu je Bosz namijenio određeni prostor, koji bi sasvim sigurno bio i veći da ga je Esmir iskoristio bolje. Ali na nekoliko zaista vrhunskih partija išlo je dvostruko više onih u kojima Bajraktarević nije dovoljno doprinosio - barem po Boszovom mišljenju, a on ga nije skrivao od javnosti - kompletnoj ideji kako PSV treba igrati.

Uvriježeno je mišljenje da je Bajraktarevićev najveći nedostatak njegov učinak u defanzivnom dijelu igre, no ako je suditi prema onome što govori njegov trener, ali i što vidimo na terenu, problem je mnogo kompleksniji. Bosz želi od njega da bude dio “fudbalske mašine”. ali je isto tako svjestan različitosti profila igrača koje ima, odnosno činjenice da je doprinos individualaca, pogotovo u defanzivi, različit. Međutim, ono što trener PSV-a - opet ako je suditi prema javnim istupima - zamjera Bajraktareviću je ono što su Nizozemci okarakterisali frivolnošću.

Onaj sada već legendarni penal protiv Italije, koliko i ona jednako legendarna rabona u produžetku, savršena su ilustracija Esmirovog fudbalskog duha. Radi se o izuzetno samouvjerenom igraču koji ima pozitivnu dozu drskosti i bezobraznosti, no s frivolnošću u isto vrijeme idu i lakomislenost, površnost, pa i nedostatak prave vrijednosti. I to je ono što očigledno Bosz želi promijeniti; nije dobro pokušati odstraniti prirodni karakter i individualnost takvog igrača, ali u isto vrijeme nezrelost i mladost više ne mogu biti alibi za stvari koje nisu dobre.

Ali slika, opet, nije tako jednostavna. U nastupu za Jong PSV protiv Volendama ove sedmice, dojam nije bio da Esmir riskira previše, nego premalo. Nekoliko puta je krenuo u akciju, otvorio prostor za nešto veliko, pa se u posljednjem trenutku predomislio i vratio loptu nazad, birajući sigurnost umjesto završnice. Ako je frivolnost za koju ga je trener javno prozivao kod njega ostavila trag straha od greške, onda Bajraktarević sada balansira između dvije krajnosti umjesto da pronađe sredinu koju Bosz od njega traži, a ta sredina, ne zaboravimo, i jeste suština čitavog problema.

Ono što Esmira Bajraktarevića čini posebnim i u isto vrijeme jako zanimljivim slučajem nije nedostatak vjere u njega. Dobra stvar je da su mu i reprezentacija, ali i PSV pokazali da imaju povjerenje u njega i njegove kvalitete i mogućnosti; da su svi svjesni da je to igrač s ogromnim potencijalom kojeg vrijedi čekati. Problem, dakle, nije ni u nedostatku kvaliteta niti nedostatku povjerenja, ali jeste u sposobnosti da se sve to poveže u jednu neprekinutu liniju i da dobre utakmice ne budu izuzeci nakon kojih slijedi pauza.

Bosz mu je formulu za uspjeh, i to jasno i glasno i bez ikakvog umotavanja, sam predstavio. Rizik apsolutno nije problem, kao što nije ni individualizam; ono što jeste problem je uzimanje rizika bez ikakve svrhe. Sezona i pol su prošli, period prilagođavanja, ali i sazrijevanja su odavno prošli i Esmir u sezoni koja dolazi treba pokazati da je pratio na časovima, da je učio i upijao i da je konačno spreman izaći na onaj isti ispit i položiti ga.