Košarka je kasnila za Donom Nelsonom

Zamislite sebe da dođete na Maui, mjesto koje, prije nego što kročite nogom, možete da zamislite kao dio havajskog arhipelaga. Pa onda nabasate na verandu, onu koju kao da su scenaristi nekog filma osmislili, da ima pogled na okean, onaj savršeni filmski povjetarac, kako prilazite osjetite miris mora i marihuane i vidite sto, na kojem poker igraju Vili Nelson, Vudi Harelson, nekoliko lokalaca i jedna krupna pojava u japankama i havajskoj košulji, koja je zamijenila one čuvene kravate u obliku ribe.

Od sinoć jedna stolica za tim stolom ostaće prazna.

Don Nelson, obožavani trener, omiljeni "radnik" u istoriji Boston Seltiksa, odigrao je svoju posljednju ruku. Mirno, u okruženju svojih najbližih, kao pokeraš koji je naplatio sve svoje što je imao da naplati.

A vjerujte, istorija košarke ne pamti većeg "kockara" i čovjeka koji je toliko puta samostalno promijenio košarku, da biste mogli za nekim stolom kao njegovim da kažete da je bio najuticajniji ikada, i ne bi se puno onih koji stvarno vole košarku bunilo.

Na dodjelu posljednje velike nagrade u svom životu došao je u patikama Luke Dončića, da krenemo prvo od toga.

Prošle godine u Oklahoma Sitiju, pred drugu utakmicu NBA finala, Udruženje trenera uručilo mu je nagradu "Čak Dejli" za životno djelo.

Imao je 85 godina, 1.335 trenerskih pobjeda iza sebe i sasvim dovoljno prava da svečani trenutak pretvori u još jednu košarkašku predstavu i da svemu da onaj svoj prepoznatljivi lični pečat.

"Dalas je napravio ogromnu grešku trejdujući Luku", rekao je, a patike je obuo iz protesta.

Zatim se vratio Redu Ojerbahu, kao što mu se tokom života uvijek vraćao. Od njega je naučio da se veliki igrač ne šalje dalje čim odnos postane komplikovan ili se pojavi ponuda koja zagolica maštu GM-a koji živi po principu "i loša reklama je reklama" (da, Niko, TI).

Zadržiš ga, gradiš sa njim, jednog dana podigneš njegov broj pod svodove. Nelson je tako, u nekoliko minuta i uz obuću kao dokazni materijal, spojio Bila Rasela, Džona Havličeka i najsporniji trejd ovog NBA vijeka.

Nije možda pošteno gledati samo broj pobjeda, doduše treba podvući tri nagrade za najboljeg trenera godine i njegovo mjesto u Košarkaškoj kući slavnih, ali njegova dugovječnost vidi se u tome kad je počeo, a kada završio trenersku karijeru. Od lige gdje su centri dominirali, do čovjeka koji je bio najvokalniji u tome da Golden Stejt Voriorsi draftuju sina Dela Karija, koji će kasnije, kako jelte znamo, da promijeni tok košarke.

I ne, nije to slučajnost kod Dona, on je jednostavno pola vijeka proveo kao neko ko pomjera igrače sa pozicija koje su im pisale ispred imena.

Prije nego što je košarka dobila izraz "Neli bol", Nelson je bio igrač kojeg su dva tima mogla da puste bez velikog straha da prave grešku.

Čikago Zefirsi (današnji Vašington Voriorsi) izabrali su ga kao 17. pika 1962, ali nakon godinu dana, kada su odlučili da se presele u Baltimor i postanu Bulitsi, njega nisu poveli sa sobom, pa su ga sa vejvera pokupili Lejkersi.

Nije se naigrao ni u Kaliforniji, ali jeste pobijedio svoj bivši tim u plej-ofu.

Lejkersi su u njegovoj drugoj godini u "zlatno-ljubičastom" dresu igrali finale sa Bostonom, izgubili, a Nelson je kao slobodan igrač prešao baš u redove "Kelta".

Dakle, od minuta na kašičicu do toga da već u prvoj sezoni sa Bostonom postane šampion.

Auerbaku nije bio potreban još jedan čovjek koji će tražiti loptu pored Rasela, Havličeka, Sema Džonsa i Kej-Sija Džonsa.

Nelson je prihvatio posao "švajcarskog noža", sa ulogama koje su se mijenjale od večeri do večeri.

Ulazio je sa klupe, čuvao krupnije igrače, pogađao otvorene šuteve i trčao čim Rasel uhvati skok.

Nikada nije bio All-Star, ali odigrao je 11 sezona u Bostonu, gdje je pet puta osvojio NBA ligu.

Imao je niz od pet sezona u kojima nije propustio nijednu utakmicu, a negdje pred kraj karijere bio je lider lige u procentu šuta iz igre, 53,9 odsto.

Slobodna bacanja izvodio je jednom rukom, nagnut naprijed i sa lijevom nogom iza tijela, pokretom koji mlađi (ha, i to je diskutabilno u ovom poređenju) pamte po Entoniju Mejsonu, koji je odavno napustio ovaj svijet, a kojeg će Nelson trenirati u kratkom njujorškom mandatu.

Don Nelson shocking Free Throw Watch on YouTube

Dakle, tehnika zbog koje bi vas danas svaki trener otjerao sa treninga, ali njemu je ulazilo.

Njegova igračka karijera može da stane u jedan posjed iz 1969. godine. Boston je u sedmoj utakmici finala vodio 103:102, ostao je minut i 33 sekunde, kada je Kit Erikson izbio loptu Džonu Havličeku. Završila je kod Nelsona na liniji slobodnih bacanja. Šutirao je pred istek napada, lopta je udarila u zadnji dio obruča, odskočila visoko i zatim pala kroz mrežicu.

1969 NBA Finals - Don Nelson Shot Watch on YouTube

Seltiksi su pobijedili 108:106, a legenda kaže da je već bilo spremno hiljade balona sa natpisom "Svjetski prvaci Lejkersi", koje je vlasnik Džek Kent Kuk unaprijed postavio pod krov Foruma, ostalo je tamo gdje je i bilo.

To je ono finale gdje je Džeri Vest te iste večeri imao 42 poena, 13 skokova i 12 asistencija i postao jedini MVP finala u istoriji lige koji je došao iz poraženog tima.

Nelson je dobio kadar koji mu je više pristajao: ničija lopta, neobičan odskok i igrač koji je stigao na pravo mjesto prije svih. Tu je i naučio da nije važno kakve karte dobiješ, već koliko imaš živaca da ostaneš za stolom, a ta mantra će ga najbolje opisati kao trenera.

Poslije 11 godina njegov broj 19 podignut je pod svodove Boston Gardena, među dresove mnogo slavnijih saigrača, ali ta duša "keltska" vidjela se u svakom meču, tip košarke koji se izuzetno cijeni u Masačusetsu.

Čim je 1976. završio igračku karijeru, odlučio je da prihvati poziv Lerija Kostela i da postane njegov pomoćnik u Milvoki Baksima.

Nakon starta od tri pobjede i 15 poraza, Lari Kostelo je podnio ostavku, a Nelson je na prvom treningu kao glavni trener okupio igrače i priznao: "Momci, nemam pojma šta da radim".

Sljedećih 11 sezona donijelo je sedam uzastopnih titula u diviziji. Ponekad se trenersko samopouzdanje naknadno dopiše u biografiji; kod njega je ostalo zabilježeno da je počeo spuštenog garda, ali spreman da se bije.

U eri gdje su tapiju na finala držali Boston i Filadelfija, a Baksi se nisu "davili" u talentu, Nelson je izvlačio najbolje od ekipe.

Revolucionaran potez bio je kada je odlučio da loptu u organizaciji napada oduzme pleju i da je igraču koji igra poziciju krila.

Pol Presi je bio klasično krilo tog doba, visok 196 cm, sa rasponom ruku dovoljnim da čuva više pozicija, ali i dovoljno siguran sa loptom u rukama da organizuje napad.

Tako je i u Viskonsinu nastao termin "point forward", nešto što će kasnije postati toliko normalno, danas gotovo standard, ali vratite se u prvu polovinu 80-ih i zamislite tu revoluciju.

U Golden Stejtu je smatrao da igrači ne moraju da igraju po striktnim pozicijama i uobičajenim petorkama, nego da na parketu treba da igraju petorica najboljih.

Tako je nastao čuveni "RUN TMC", odnosno trio u napadu Tim Hardavej, Mič Ričmond i Kris Malin, koji su trčali i pucali brzinom da se protivnicima brzo protiv njih zavrti u glavi (imate na 2K ere i timove iz tog doba, topla preporuka da zavrtite sa njima jednu partiju).

The “Run TMC” Warriors (1989 - 1991) Golden State Warriors NBA mixtape Watch on YouTube

Samo pogledajte utakmicu sa Denverom 1990/1991. godine koju su dobili 162:158, i to bez produžetka. Nije bila rijetkost tog doba da se meč završi ukupnim brojem poena jedne od ekipa iz ove utakmice, koja je i dalje rekord lige.

Najvišem čovjeku lige, Manute Bolu, govorio je da stoji iza linije 7,24 i da ne bježi od šuta. Cijela Amerika se smijala grohotom na ovakve eksperimente, ali... pogledajte danas košarku i igrače tih dimenzija.

Manute Bol' Trio of 3-PT Shots (11/15/94) Watch on YouTube

U godini koja je za nas posebno važna, kada su iste godine Dražen Petrović i Vlade Divac otišli "preko bare", on je sa svojim sinom Donijem dao priliku Šarunasu Marčulionisu i napravio od njega legitimnog NBA igrača, jer je prvi shvatio da se sa ove naše strane okeana krčka enormna količina talenta, koji njegovi savremenici tog doba nisu vidjeli.

Morao je da trejduje Ričmonda u Sakramento za Bilija Ouensa, jer je veliki pritisak bio da ekipa dobije na visini. Kasnije je sam rekao da je to odradio tada i nikad više, a taj trejd smatra i dalje svojom najvećom greškom koju je prihvatio "radi mira u kući".

Dvije godine od tog trejda, na draftu 1993. godine, dao je Penija Hardaveja i tri pika prve runde za zvijezdu Mičigena Krisa Vebera.

U Si Vebu Nelson je vidio peticu koja organizuje napad, ali igra dosta na niskom postu, gdje bi koristio svoje iznadprosječne dodavačke sposobnosti. Veber nije želio da se gura sa većima od sebe i da se troši svaku noć, i iako je dobio nagradu za rukija godine, odmah je tražio trejd i prešao u Vašington.

Njujorška epizoda trajala je svega 59 utakmica. Trebalo je "popuniti cipele" Peta Rajlija, a i Don je odmah prezentovao svoje revolucionarne ideje koje se nisu svidjele nikome.

Upravo je gorepomenutom Mejsonu dao malo više lopte u ruke i češću organizaciju napada, što je i moglo da se proguta. Ideja da bi trebalo trejdovati najvoljenijeg sina Patrika Juinga za potpis Šakila O'Nila nije se nikom svidjela.

Zato je Dalas ipak bio njegova prirodnija sredina. Ekipa koja dugo nije znala za pobjedničku sezonu, navijači deset godina nisu brinuli za doplatu karata za plej-of, a Nelson je dobio ulogu i trenera i GM-a.

Sav svoj košarkaški integritet odlučio je baš pokeraški da stavi na sto, samo da bi ekipa trejdovima došla do mršavog plavookog Nijemca, čije ime su prozvali Donovi Milvoki Baksi. U trejdu više timova Dirk Novicki i Stiv Neš završili su u Dalasu, gdje je već igrao Majkl Finli.

Ekipa koja je tavorila po dnu Zapada vezala je četiri sezone sa preko 50 pobjeda u sezoni. Dirk je ispunjavao svaku ulogu, od četvorke do petice, pa i da se spusti na trojku ako treba.

Maveriksi 2003. godine stižu do 60 pobjeda i finala Zapada, ali i povrede Novickog u trećoj utakmici serije sa San Antoniom, koja će da ih košta boljeg otpora budućem NBA šampionu, a Nelsona najbliže da približi barem jednom učešću u finalu.

To će da ostane zauvijek njegov teret, bez obzira na trenersku veličinu, na sav uspjeh, na mijenjanje košarkaške filozofije, broj pobjeda u regularnoj sezoni... slika njega kao trenera sa Leri O'Brajan trofejom neće se nikad napraviti.

Bio je inovator, ne i mađioničar, ponekad toliko tvrdoglav na svoju štetu, gdje je radije gledao alternativna rješenja nego ona očigledna.

Nije njegov rastanak sa Dalasom bio najbolji mogući, bilo je dosta otrovnih strelica, a on se vratio u Golden Stejt, ekipu koja prethodno nije bila 12 godina u doigravanju.

Te prve godine, kako volimo da kažemo da samo sudbina može da nacrta, Voriorsi su kao osma ekipa išli na prvoplasirani Dalas.

Golden Stejt je dobio seriju 4:2 i postao prvi osmoplasirani tim koji je izbacio prvog nosioca u formatu na četiri pobjede.

U šestoj utakmici bilo je 111:86, Džekson je ubacio 33 poena, a Novicki završio sa osam, uz šut 2/13.

We Believe: Dubs Eliminate Dallas on Stephen Jackson's Playoff Career-High 33 Points Watch on YouTube

U košarci rijetko dobijete priliku da rastavite mašinu koju ste sami sklapali, sa ekipom koja je u ligaškom dijelu imala 25 pobjeda manje. Nelson je dobio baš tu priliku i, kao što je u igračkim danima znao da servira osvetu Lejkersima, tako je kao trener poslao poruku svom bivšem timu.

Njegova posljednja sezona nije mogla da prođe bez dodira njegovog blistavog košarkaškog uma.

Rekao je svima da će, ako još bude slobodan, draftovati Stefa Karija. Stigla je pozicija sedam, Minesota će sa pozicija pet i šest birati dva pleja, Rikija Rubija i Džonija Flina (for fuck sake), a Dejvid Štern će da izgovori Karijevo ime, ostatak priče znamo.

“One of the big reasons I was drafted by the Warriors was because of Don Nelson. The story is he never liked rookies, but from Day 1 he challenged me and gave me an opportunity to be my best self on the court. He taught me a lot during our one season together and I’ll never… pic.twitter.com/Fg1iyP9gP6

— Golden State Warriors (@warriors) August 9, 2026

Onda ono zbog čega je ovaj tekst, uprkos svemu, tužan. S klupe je otišao s više pobjeda nego ijedan trener prije njega i nijednom nije bio šampion.

Rekord mu je poslije preuzeo Greg Popovič, čovjek koji mu je svojevremeno sjedio uz rame kao pomoćnik u Golden Stejtu. Titule koje je cijelog života skicirao osvojili su drugi: Stiv Ker, mala petorka, Drejmond Grin kao centar, sve one ideje zbog kojih su ga zvali ludim naučnikom danas se zovu, jednostavno, košarka.

Posljednje sezone na klupi gledao je Karija i vjerovatno je jedini u dvorani tačno znao šta gleda. Otišao je koju godinu prerano da bi s te iste klupe dočekao blago, što je sudbina svih koji crtaju mape: na kraju na njih stigne neko drugi.

I onda, umjesto gorčine, Maui. Umjesto ogorčenog starca koji po studijima objašnjava koliko mu liga duguje, čovjek u japankama koji s dozvolom i ponosom uzgaja travu i daje joj sopstveno ime, koji za stolom drži špil, hladno pivo i društvo s kojim dijeli prezime, dim i smijeh.

Malo je ljudi u istoriji ovog sporta izgubilo najveću opkladu svog života i otišlo s takvim mirom. Možda zato što je znao ono što zna svaki pravi kockar, da se za stolom ne sjedi zbog jedne ruke.

Na verandi na Mauiju njegove karte leže okrenute licem nadolje. Nema potrebe da ih iko otkriva. Cijela liga ih, iz večeri u veče, igra umjesto njega.