Seltik: Identitet i pobuna, Honda Sivik i Ferari

Ne postoji univerzalni odgovor na pitanje šta čini identitet nekog kluba. Svaki klub iza sebe ima određenu navijačku podršku, negdje su to bataljoni a negdje milionske armije, i unutar tih grupa može biti i bude mnoštvo različitih pogleda na to šta ko od njih doživljava kao neosporni identitet njihovog kluba. Većina klubova osnovana je usko vezana za lokalnu zajednicu i dok su neki do danas to i ostali, drugi klubovi su to prevazišli i postali globalni fenomeni.

Klubovi se, kao i ljudi i svijet, mijenjaju vremenom, ne samo površinski nego i suštinski. I dok su neki daleko odmakli od svojih početaka, u drugim klubovima čvrsto vjeruju da ne mijenjaju karakter kluba i da im pehari i lovorovi vijenci ne znače ništa ako izgube svoj identitet. Seltik je jedan od takvih klubova, odnosno njegovi navijači su barem ubijeđeni da je to tako.

Osnovan 6. novembra 1887. godine unutar irske katoličke zajednice u Glazgovu, Seltik je od samih početaka ponosno nosio i slavu i biljeg predstavnika te populacije. Oko sto hiljada irskih useljenika došlo je u Glazgov sredinom 19. vijeka u bijegu od gladi i terora britanskih vlasti koji su na njihovu otetu zemlju naseljavali uglavnom škotske protestante. Taj se konflikt ubrzo preselio na fudbalski teren kad god bi se Seltik sreo sa Rendžersom, klubom rojalista, onima koji su bili sa druge strane i u Irskoj i u Glazgovu.

Seltik bi i danas, prema ubjeđenju njegovih navijača, trebalo da je klub pobunjenika i revolucionara, oslonac poniženih i obespravljenih, klub slavne prošlosti i jasnog pravca u budućnosti. Njihovi navijači tako daju bezrezervnu podršku Palestini u njihovoj borbi već decenijama, solidarni sa narodom čiju istoriju i situaciju vide kao sličnu svojoj. Posebno se tu ističe grupa „Green Brigade“ (Zelena brigada), jedna od rijetkih navijačkih organizacija na Ostrvu koja navija u kontinentalnom ultras stilu.

I baš tu, gdje su se najmanje nadali, došlo je do prvog pucanja veze između kluba, odnosno uprave, i navijača, još prije više od dvije godine. U jeku sukoba u Gazi, „Green Brigade“, u čijem se kopu i inače vijore palestinske zastave, podigli su na stotine istih u znak podrške na utakmici Lige šampiona protiv madridskog Atletika. Reakcija uprave je šokirala navijače: po kratkom postupku su uvedene zabrane za sve navijače koji su učestvovali u toj akciji.

Prestrašeni od reakcije tijela UEFA, te vjerovatno i sponzora, u Seltikovom bordu su odlučili da otvore rat u sopstvenoj kući. Odgovor ultrasa bio je saopštenje u kojem su postavili pitanje dvostrukih standarda jer se na utakmicama istog takmičenja redovno iznosila zastava Ukrajine u znak podrške narodu i prilično jasna i prikladna poruka „mir“. Ali povratka na staro nije bilo.

U narednom periodu, malo po malo, stadion kojeg Seltikova publika zove „Raj“ (Paradise) prerastao je u polje prepucavanja navijačkih grupa sa upravom kluba. Šta god bi klupska vrhuška, predvođena sivom eminencijom u vidu Dermota Dezmonda, uradila – bilo bi dočekano na nož od strane navijača. Tribinama je sve češće odjekivalo „Sack the Board“ (Uprava napolje), a pored Seltikovih i irskih zastava pojavili su se transparenti sa prekriženim glavama ljudi iz vrha kluba.

Usred te toksične atmosfere izbio je još jedan sukob. Trener Brendan Rodžers je optužio upravu da ne dovodi pojačanja i nema ozbiljnu ambiciju. Njegova izjava da su mu „dali ključeve Honde Sivik i očekuju da je vozi kao da je Ferari“ obilježila je njegov povratnički mandat u Glazgovu. Klub je prodao sve napadače (Furuhašija, Kuna i Ajdu) tokom prethodna dva prelazna roka bez dovođenja adekvatnih zamjena, a loša transfer politika je kulminirala neulaskom u Ligu šampiona. Poraz na penale od kazahstanskog Kairata bio je šamar realnosti navijačima nekadašnjeg evropskog prvaka.

Rodžers je napustio klub krajem oktobra, a Dermot Dezmond, koji se rijetko pojavljuje i oglašava u javnosti, osuo je paljbu po trofejnom treneru nazvavši ga lažovom koji je dodao ulje na vatru postojeće mržnje navijača prema članovima uprave. A vatra je počela itekako da bukti: navodno su nekim ljudima iz vođstva Seltika stigle i prijetnje, pa je uprava presjekla da se „Zelenoj brigadi“ do daljnjeg zabrani ulazak na Parkhed. To je opet izazvalo talas protesta oko samog stadiona.

Usred svega toga, i nakon što je legendarni trener Martin O'Nil privoljen da se vrati iz penzije da pomogne klubu, Seltik je tražio novu ličnost da izvuče klub iz ozbiljne rezultatske krize. Rendžers je doduše prolazio kroz neke svoje probleme, ali skoro niotkuda se pojavio Harts i zaprijetio da sruši duopol koji u Škotskoj traje četiri decenije. Izbor je tada pao na, za Evropljane malo poznatog, francuskog stručnjaka Vilfrida Nansija.

Vilfrid Nansi je rođen u Avru, ali je odrastao u Tulonu, gdje je i počeo da trenira fudbal. Nikad u svojoj karijeri nije zaigrao u najvišem rangu francuskog fudbala, štaviše uglavnom je nosio dresove polu-amaterskih klubova, nakon čega se 2005. otisnuo u Kvebek. Tamo je počeo i da se bavi trenerskim poslom, vodio je sve omladinske sekcije Montreala da bi na kraju dobio šansu sa seniorima i opravdao povjerenje 2021. kada je osvojio titulu prvaka Kanade. Potom je predvodio Kolumbus, gdje je privukao pažnju atraktivnim napadačkim stilom te stigao do MLS kupa i finala KONKAKAF Lige šampiona 2024. godine.

Početkom decembra ove godine, Seltik je angažovao Nansija kao novog šefa stručnog štaba sa idejom promjene fudbalskog identiteta i uspostavljanja dugoročnog modela. Dolazak Nansija je trebalo da bude potez ravan onome kad je na Parkhed svojevremeno stigao takođe gotovo anonimni Ejndž Postekoglu i vratio trofeje ali i donio novi stil igre koji je obradovao navijače. Međutim, za razliku od simpatičnog Grka iz Australije, Francuz iz Kanade se nije dugo zadržao u Glazgovu.

Vilfrid Nansi nije imao šanse. Nije bio svjestan gdje dolazi i šta ga čeka. A došao je u slavni klub unutar kojeg već mjesecima bukte ratovi. Sukob uprave i navijača kojem se ne nazire kraj i rješenje, nedovoljno kvalitetan sastav da isprati velike ambicije i generalno neprijateljski odnos na Seltik Parku bili su previše za nekoga ko je dosad radio u Kanadi i SAD. Mislio je da dolazi u „Raj“ a onda je proveo 33 dana u paklu.

Tokom osam utakmica privremenog vođstva Martina O'Nila, Seltik je pobijedio sedam puta i primio tek šest golova. Pod Nansijem, „zeleno-bijeli“ su izgubili šest utakmica i primili čak 18 golova. Tačku na tužni Francuzov boravak na klupi Seltika stavio je ljuti rival Rendžers pobjedom 3:1 nasred „Raja“ i nakon samo 33 dana Nansiju su pokazana vrata. To je najkraći period jednog trenera na klupi Seltika u klupskoj istoriji koja traje 138 godina.

Nansi je izgledao kao osoba bez imalo samopouzdanja a njegovi igrači su na terenu djelovali potpuno zbunjeno, pogotovo u drugim poluvremenima kada bi stvari najčešće krenule nizbrdo, kao i u proteklom Old Firmu uostalom. Izvori bliski klubu isticali su da igrači nisu razumijevali Nansijev plan igre ni zadatke koji bi im dao, te da se ni on nije trudio da im objasni šta se od njih očekuje. Komunikacija, koje nedostaje u klubu, je zatajila i u svlačionici.

Nije uspio ni da pridobije navijače, štaviše, svojim nastupima za medije bi samo proizvodio dodatni antagonizam. Dočekan kao neznalica koju postavljaju neznalice iz uprave, nije sebi pomogao kada je, između ostalog, izjavio kako razumije intenzitet škotskog fudbala jer je jednom bio blizu da potpiše za Karlajl Junajted. Karlajl je dakako u Engleskoj, ne u Škotskoj.

I tako je Nansi otišao osramoćen, a ljubav Martina O'Nila ponovo iskorištena pa se sjevernoirski stručnjak drugi put ove sezone vratio na klupu Seltika. Odmah su krenule priče da O'Nil namjerava da pokuša da pomiri navijače i upravu ne bi li se klub konsolidovao pred nastavak sezone u kojoj prijeti opasnost da ostanu bez ijednog trofeja. Šta će biti od toga, pokazaće dani pred nama, ali čini se da je jaz predubok.

Čudno to izgleda nekome sa strane, jer u posljednjih 14 godina Seltik je bio prvak Škotske 13 puta a pritom osvojio i veliki broj škotskih Kupova i Liga kupova. Klub takođe finansijski odlično stoji i uprava konstantno ističe solventnost podsjećajući na sudbinu komšija koji su svojevremeno bankrotirale. Ali navijačima smeta što je klub u međuvremenu postao evropski prosjek i ne pokazuje ambicije da bude nešto više a pritom se odriče onoga što većina navijača vidi kao srž Seltika.

Ispred glavnog ulaza na Parkhed stoje tri statue: jedna osnivača kluba, sveštenika Brata Valfrida; druga legendarnog majstora fudbala Džimija Džonstona i treća besmrtnog Džoka Stina, trenera slavnih „lisabonskih lavova“. Na postolju Stinove statue stoji njegov čuveni citat: „Fudbal je ništa bez navijača.“ Oni koji vedre i oblače škotskim velikanom trebalo bi da zastanu i pročitaju to kad dođu na stadion naredni put. Sukob protiv sopstvenih navijača ne možete dobiti niti kupiti. Oni dijele nešto podsvijesno, neopipljivo, što ih ujedinjuje a što prevazilazi rezultat jučerašnje utakmice, trenutni sastav ili poziciju na tabeli.