Saša Ibrulj - Grad koji ne traži trofeje

Ima nešto u praznim fudbalskim stadionima. Nešto neobjašnjivo, nešto pomalo apstraktno. Ne samo u praznim plastičnim stolicama, mirisu trave koji se miješa sa smradom urina i znoja, vlagom koja izbija iz sivih zidova koji su vidjeli decenije suza, nego i u svemu što ih okružuje. Onoj nekakvoj prodavnici tepiha, mesari ili limariji koji u komšiluku žive svoj život daleko od fudbala, ponekoj bakici koja nezainteresovano prolazi s cekerima s pijace, ali i sablasno praznim ulazima i zatvorenim štandovima za hranu i pivo.

Ima nešto posebno, možda i najviše, u tišini. U tišini normalnog, običnog dana koja vam savršeno ilustruje koliko je lijepo kada se te ulice napune, čuje pjesma i žamor i radost i ljutnja.

Ashton Gate nije nikakva iznimka; i na praznom se osjećate upravo tako i brzo poželite da zapravo nije taj obični, normalni dan, i da je oko vas rulja, i da vas nosi unutra, da patite zajedno s njima. A ovaj stadion je vidio mnogo patnje.

Neće biti nikakvo čudo nanese li vas put jednog dana u Bristol. To je danas, a i oduvijek, jedna je od najvažnijih turističkih destinacija u Velikoj Britaniji. Smatra se da ljudi ovdje žive još od vremena neandertalaca; ono što danas zovemo Bristolom vjeruje se da je nastalo na samom početku 11. vijeka. Hoću reći, ovdje se mnogo toga može vidjeti i saznati.

Vjerovatno ste se i vi u jednom trenutku zapitali zašto ovaj grad dijeli ime s gomilom hotela, a razlog je staroengleskoj riječi Brycgstow, koja je opisivala mjesto za okupljanje pored mosta. I danas se, naravno, ljudi okupljaju oko vode; Bristol Harbour je 1990-ih i 2000-tih preuređen i natrpan barovima, pubovima i restoranima.

Bristol je zapravo teško opisati, jer čitavo vrijeme ostavlja utisak da je jedan od onih gradova koji se ne da prepričati kroz puku istoriju i turističke vodiče. Živi negdje između dva svijeta; između gomile studenata koji ga svake jeseni ponovo ožive i starog Bristola koji se ne da pomjeriti i koji sam po sebi privlači.

Sami centar grada je nekako u isto vrijeme i urbano užurban i nekako drugačiji, bez one tipične nervoze velikih gradova. St Nicholas Market diše svojim ritmom, miješaju se mirisi hrane i jezici, dok se malo dalje uz rijeku i kanal grad otvara, širi, kao da diše punim plućima. Ovdje su i zidovi dio grada; Banksyjevi radovi, rasuti po kvartovima, podsjećaju da je ovo mjesto koje nikada nije izgubilo svoj bunt i potrebu da kaže nešto svoje. I iako se Bristol danas sve češće spominje kao jedan od važnijih tehnoloških i kreativnih centara u Velikoj Britaniji, on i dalje uspijeva zadržati nešto prizemno, svakodnevno, gotovo tvrdoglavo obično.

Takvi se gradovi savršeno preslikavaju na njegove stadione.

Na fudbalske se stadione nigdje ne dolazi slučajno. Na jugozapad grada, tačno preko Avona, dovezli smo se kako bismo bacili usputni pogled na zatvoreni dom Bristol Cityja i pokupili poneki suvenir za navijače ovog kluba u našoj redakciji. Da, ne pretjerujemo, takvih stvarno ima. Nije odmoglo ni što smo znali da je tu odmah iza stadiona Peckham, ili barem ono što smo u djetinjstvu mislili da jeste.

U redu desetospratnica od cigle koje gotovo pa dijele parking sa stadionom je i Whitemead House, koji je u Mućkama godinama statirao kao Nelson Mandela House i, zajedno s okolnim garažama, bio dom porodici Trotter. Ali tu, naravno, niko nikada nije navijao za Millwall; tu su svi The Robins.

“Ovaj grad i ovaj klub nisu opterećeni rezultatima”, govori nam zaposlenik Bristolovog shopa kojem u žrvnju teško razumljivih naglasaka ovog dijela Britanije prosto nismo dobro uhvatili ime i kojeg smo čitavo vrijeme zvali Ian. “Ali to je i razumljivo, jer kako bismo i bili? Uostalom, pravi fudbal i nema veze s golovima i pobjeđivanjem utakmica. To nije najvažnije”.

Klimnuli smo glavom, složili se, potvrdili da se istom devizom vodimo svi mi koji navijamo za klubove koji ne pobjeđuju i ne osvajaju trofeje. Naravno da je to samo utjeha, ali šta nam drugo ostaje? Ili šta ostaje navijačima Cityja, koji nikada u istoriji nije osvojio nikakav trofej? 1907. su bili drugi, 1909. igrali u finalu FA kupa, doduše 1933. su smatrani velškim klubom pa su tada osvojili njihov kup. Zato im zidove stadiona krase fotografije proslave povratka u Championship i osvajanja League One, dok unutrašnjošću dominira ogroman poster Koreya Smitha koji proslavlja pobjednički gol, kojim je Bristol u sudijskoj nadoknadi 2017. izbacio Manchester United iz Liga kupa.

“Najbolji dan u životu, čovječe”, kaže Ian.

Iako stadion izgleda impresivno, u usporedbi s onima na našim prostorima, Bristol City zaista jeste mali klub, koji je potpuno posvećen lokalnoj zajednici. Svi su moderni stadioni slični jedan drugome, ali na Ashton Gateu stvari su uređene drugačije. Naučili smo to i sami - nakon što smo pazarili suvenire, Ian ili kako se već čovjek zove, koji inače radi na kasi, nam je objasnio da trenutno klub ne radi službene turističke obilaske.

“Ali ne brinite, imam ja ključ”.

Tako smo s našim domaćinom obišli apsolutno sve na stadionu. Trofejna sala, naravno, ne postoji, ali smo prošetali svlačionicama domaćeg i gostujućeg tima, mahnuli ekonomu koji je slagao dresove, prošli kroz hodnik na teren i od tamo odslušali priču o istoriji kluba. Jedino je trenerova kancelarija bila zaključana - nismo znali, ali baš tog dana otkaz je dobio Austrijanac Gerhard Struber, a sutradan ga zamijenio legendarni Roy Hodgson.

Ashton Gate je zapravo zamišljen kao sportski centar grada Bristola. Tu su, naravno, smještena i muška i ženska ekipa fudbalskog kluba, ali na istom stadionu su domaćini i Bristol Bearsi, član društva najboljih ragbi klubova Engleske. U istoj porodici klubova su i Bristol Flyers, čija je dvorana u blizini u izgradnji. Gdje su u čitavoj priči Cityjevi rivali Roversi?

“Njih mi je ipak malo žao”, polu u šali polu u zbilji priča Ian. “Više se i ne sjećam kada smo zadnji put igrali s njima. Stalno su u ligama ispod nas i teško je to više zvati rivalstvom”.

Derbi Bristola jeste jedan od najstarijih na svijetu, igra se još - doduše pod drugim imenima - od 1892, ali zadnju takmičarsku utakmicu odigrali su još u septembru 2013. u okviru Football League Trophy. U prvenstvu su zadnji put u istom rangu bili u trećem rangu takmičenja u sezoni 2000/01.

City se u međuvremenu prometnuo u ozbiljnog drugoligaša; od 2007/08 samo su dvije sezone proveli u League One, a već jedanaest godina su bez prestanka u Championshipu. Sigurno će igrati tamo i naredne sezone - deseti su, nakon što su (od naše posjete) uvezali dvije pobjede i remi. Ambicije im se, otprilike, i završavaju tu. Svjesni da imaju financijske i organizacijske limite, fokusirani su na stabilnost u Championshipu. Doduše, ta je liga poznata po tome da se nikada ništa ne zna i da svako može iskočiti i napraviti neočekivan rezultat, ali Bristol Cityju to prosto trenutno nije najvažnije.

Kao i sve u Bristolu, i stadion i klub su se mijenjali polako.

U posljednjih deset godina Ashton Gate doživio gotovo pa potpuno rekonstrukciju - prvo je 2014. obnovljen South Stand, godinu kasnije i Dolman Stand, a 2017. je sagrađena zapadna tribina koja je nazvana Lansdown Stand. Tako je i prosjek gledalaca rastao s manje od deset hiljada u League One, preko 15,292 na povratku u Championship 2015. do 23,218 koliko ih je ove sezone gledalo u ligaškim utakmicama.

Jer ono što Bristol Cityju jeste ambicija je da zadrže i dodatno ojačaju status simbola ovog živog i specifičnog grada i budu jedna od najvažnijih tački ove zajednice. I jednom kada pređete Avon, kada se u daljini iza stadiona zagledate u Cliftonov most, kada vidite prazne ulice Ashton Roada kako jedva čekaju subotu i sve te ljude da ga ožive, shvatite da to zaista jeste.

I možda je to, na kraju, i jedino što je zaista važno.