Već mjesecima je jasno da su Rossoneri morali dovesti novog sportskog direktora i trenera, ali vrijeme je prolazilo, a pomaka gotovo da nije bilo. Klub se neodlučno obraćao kandidatima koji su očigledno imali sigurnije i unosnije ponude. Igli Tare bio je tek treći ili četvrti izbor za direktora, dok Massimiliano Allegri svakako nije bio glavni kandidat za trenersku poziciju. Ni  Allegri nije bio oduševljen Milanom – bio je planiran kao alternativa za Napoli, u slučaju da se Antonio Conte povuče.

U trenutku kada se trenerska pijaca zahuktala, Milan je pasivno promatrao, s metaforički otopljenim sladoledom u ruci. Vincenzo Italiano je odlučio ostati u Bologni, Maurizio Sarri je otpao zbog loših odnosa s Tareom iz perioda u Laziju, a Gian Piero Gasperini ide u Romu. Na kraju, Allegri se ipak uklapa u profil koji je potreban San Siru – ali ne zato što je nekoć bio simbol uspjeha, već zato što je trenutno rješenje iz nužde.

Allegri i “corto muso” filozofija

Italijanski fudbal je danas duboko podijeljen između "risultatista" i "giochista" – onih koji vjeruju da je rezultat jedino što se računa, i onih koji zagovaraju igru kao put do uspjeha. Allegri je u potpunosti "risultatista": u posljednjim mjesecima u Juventusu doslovno bi se preznojavao kad bi neko pokušao probiti trećinu terena pasom unaprijed. 

On je tvorac izraza "corto muso" – pobjeda "za nos", inspirisana konjskim utrkama. Njegova filozofija je da je pobjeda od 1:0 idealna. Nije ni čudo što ga je Napoli želio kao nasljednika Contea – još jedan trener koji više cijeni patnju i disciplinu nego tehniku i kreativnost.

Može li Allegri probuditi Leaa?

Allegri je možda upravo ono što Milan trenutno treba jer personificira sve što ova ekipa nije. Njegova filozofija počiva na defanzivnoj organizaciji, dok napad svodi na “daj loptu kreativcu, pa nek’ on smisli nešto”.

To bi mogla biti idealna formula za Rafaela Leaa, igrača koji bježi od taktičke odgovornosti osim da “trči prema golu”. Allegri bi konačno mogao konkretizovati ideju o igri s trojicom u zadnjoj liniji, čime bi Theo Hernandez postao ono što je oduvijek želio biti – ofanzivni wing-back bez obaveze da se vraća u odbranu.

Ovaj pristup bi čak omogućio Milanu da proda Tijjanija Reijndersa Manchester Cityju – jer kreativnost u veznom redu nije poželjna u Allegrijevoj viziji igre. Neće to biti lijepo za gledanje, ali nakon godina razočarenja, navijači bi mogli prihvatiti malo dosade ako to znači povratak u Ligu prvaka i eventualnu borbu za Scudetto.

Klub bez volana, Allegri preuzima kormilo

Od Allegrijevog posljednjeg mandata, San Siro se dramatično promijenio. Era Silvija Berlusconija je davno završena, a čini se da danas niko ne drži čvrsto volan. Čak ni s dolaskom Igli Tarea, koji će prema zvaničnom saopštenju odgovarati Giorgiu Furlaniju, koji pak odgovara Gerryju Cardinaleu, koji savjete prima od Zlatana Ibrahimovića – jasno je zašto Milan djeluje izgubljeno.

Allegri ne voli jake figure iznad sebe, što bi mu moglo omogućiti da barem djelomično preuzme kontrolu i postane figura oko koje će se okupiti i tim i navijači.

Ni Tare ni Allegri nisu bili prvi izbor. No, možda su upravo oni ono što Milan sada treba. I to najbolje oslikava trenutni položaj kluba – klizanje niz hijerarhijsku ljestvicu italijanskog fudbala.