Napoli pod Antonijem Conteom priča je koja prkosi zdravom razumu: nesavršena, napeta, pa ipak toliko čudesna da se čini skoro pa suđena.

Kada je Conte, iscrpljen prethodnim avanturama i pomalo umoran od konstantne buke modernog fudbala, prihvatio izazov na jugu Italije, mnogi su samo slegnuli ramenima. Bio je to spoj temperamenta i grada poznatog po strasti, po haosu, po nestabilnosti. Ali, ako je neko znao kako usmjeriti taj vulkanski naboj, onda je to bio Conte.

Pred sezonu, Napoli nije bio među favoritima za osvajanje Scudetta. Inter je izgledao nedodirljivo, Juventus je obećavao povratak, Milan je kupovao elegantno i promišljeno. Napoli? Napoli je doveo Scotta McTominaya, simbol rigidnog i nedorečenog Uniteda, i Romelua Lukakua, napadača za kojeg se činilo da je već izgubio posljednji voz za velike scene. Uz njih, stigla su još neka manje zapažena imena, pojačanja više iz potrebe nego iz snova. Uz to, Khvicha Kvaratskhelia, zlatni dječak koji je 2023. godine donio prvi Scudetto nakon 33 godine, otišao je usred zime za astronomsku sumu u PSG, ostavljajući rupu koju nije bilo lako zakrpiti.

A ipak, evo Napolija. Dva uzastopna poraza Intera - prvo od Bologne, a onda i Rome - Napoli je iskusno iskoristio i na četiri kola do kraja prvenstva ima tri boda prednosti. Ova sezona je Conteova prva u Napulju – a ako historija išta uči, njegova prva sezona uvijek nosi pečat instantnog uspjeha. Juventus 2011. Torino nije znao što ga je snašlo. Chelsea 2016. Ekspresna transformacija u šampione. Inter 2019. – početak lavine koja će kasnije pokopati sve pred sobom. Tottenham s razlogom nećemo ni spominjati.

McTominay se pretvorio u efikasnog špica

Ovaj Napoli, međutim, nije elegantna mašina poput njegovog Juventusa, niti brutalni ratni stroj kao onaj Inter. Ovo je Conte na drugačijem, možda i intimnijem nivou. Pristao je na roster koji nije dubok, koji nije idealno krojen po njegovim željama, i umjesto da ga mijenja, odlučio ga je prihvatiti. Uz tu i tamo pokoju otrovnu strelicu predsjedniku Aurelianu De Laurentiisu. McTominay je postao oličenje Conteovog fudbala: jednostavan, robustan, gotovo staromodan, ali uvijek prisutan, uvijek nepokolebljiv. Špic zarobljen u tijelu zadnjeg veznog. Lukaku, oslobođen tereta koji ga je pritiskao u Engleskoj, ponovno je pronašao smisao: nije najbrži, nije najgraciozniji, ali je ponovo, u pravim rukama, nezaustavljiva sila.

Najveće Conteovo majstorstvo, međutim, nije u pojedincima. Ono leži u načinu na koji je od nesavršenih dijelova stvorio koherentnu cjelinu. Napoli danas ne igra na način koji će osvojiti srca neutralnih: pragmatični su, često čak i ružni za gledati. Ali svaki igrač zna svoju ulogu do najsitnijeg detalja, svaki potez na terenu ima svoju svrhu. Taktika nije tu da bi bila lijepa, nego da bi bila smrtonosna.

Borba s Interom je nemilosrdna, gotovo na rubu opsesije. Simone Inzaghi ima ekipu koja već godinama raste zajedno, koja diše kao jedno. Conte, s druge strane, krpa i improvizira. A opet, nakon svake pobjede, nakon svake minimalne pobjede od 1:0, Napoli stoji – i odbija pasti.

Gubitak Kvaratskhelije

Odlazak Kvaratskhelije mogao je biti smrtna presuda za bilo koji drugi tim u vrhu. Gubitak toliko nepredvidivosti, toliko sirove magije, obično ostavlja ranu koja ne zacjeljuje do kraja sezone. Conte nije tražio izgovore. Umjesto toga, još više je zatvorio redove, još više je isticao kolektiv iznad individue. Ako su izgubili čaroliju, dobili su čeličnu volju.

U svemu tome, grad Napoli ponovno gori. Možda ne onim ludilom koje je obilježilo Maradonina vremena, možda ne s istom nevinošću, ali s istom dubokom vjerom da je fudbal ovdje više od igre – da je to odraz identiteta, ponosa, opstanka. Navijači znaju prepoznati autentičnost, a Conte im to nudi: ne obećava bajke, ne govori o estetici, nego im pruža krv, znoj i pobjede.

I zato, ako Napoli osvoji Scudetto ove sezone – a to više nije utopija, nego vrlo moguća stvarnost – to će biti jedno od najčudesnijih osvajanja titule u modernom italijanskom fudbalu. Ne zato što su bili najbolji na papiru. Ne zato što su imali najdublji tim ili najviše zvijezda. Nego zato što su, vođeni čovjekom koji najbolje funkcioniše u trenucima haosa, naučili kako pobijediti kada ništa drugo osim pobjede nije bilo opcija.

U gradu pod Vezuvom, gdje vulkan spava, ali nikad ne prestaje sanjati, Conte je uspio učiniti ono što rijetki mogu: ukrotiti snove i pretvoriti ih u stvarnost.