Skoro milijarda razloga, a isti problemi: Totenhem poslije Poketina

Postoji jedna uporna zabluda vezana za Totenhem da je to klub koji "ne troši“. Da je štedljiv, oprezan, konzervativan. Ta priča je možda imala smisla prije deset ili petnaest godina, ali od trenutka kada je Maurisio Poketino napustio klupu krajem 2019, Totenhem je uradio sve da je sam demantuje. Samo u transferima, bez skrivanja iza PR-a i bez kreativnog računovodstva, Spursi su od tada potrošili blizu milijardu funti (1,17 milijardi eura).

I opet se vraćamo na isto pitanje: šta je zapravo kupljeno tim novcem?

Jer, ako ogolimo brojke, ispada da je Poketino otpušten u trenutku kada je klub bio iscrpljen, ali stabilan. Imao je identitet, imao je jezgro tima, imao je finale Lige šampiona u nogama.

Ono što nije imao bila je podrška u ključnim momentima. Kada je ciklus došao do kraja, uprava je odlučila da promijeni i trenera i model.

I tu počinje priča o potrošnji bez kontinuiteta.

Od "instant uspjeha“ do permanentnog resetovanja

Prvi potez nakon Poketina bio je jasan signal zaokreta: doveden je Žoze Murinjo. Trener za "sada i odmah“, simbol ideje da je Totenhemu potreban rezultat, a ne proces.

Nije ni "Specijalni" dobio neko vrijeme.

Ekipa se popunila i u januaru i u junu. Rezultat? Finale Liga kupa koje nikada nije vodio, jer je smijenjen nekoliko dana ranije, i svlačionica koja je iza sebe ostavila više gorčine nego napretka.

Ostaje nam u amanet serija koja je pratila fudbalere Totenhema na Prime Amazonu.

Poslije toga dolazi kratka, gotovo zaboravljena epizoda Nuna Espirita Santa, koja je više ličila na privremeno rješenje nego na projekat. Ostaje i taj fun fact da je čovjek koji je dobio nagradu za menadžera mjeseca u Premijer ligi, u narednom dobio otkaz. Može li totenhemskije?

A onda nova promjena kursa i dolazak Antonio Kontea, još jednog trenera koji ne dolazi da gradi, već da pobijedi. Pokorio je Italiju, prekinuo dominaciju svog Juventusa sa Interom, i otišao jer nije mogao da preživljava deja vu sa Bepeom Marotom.

I opet igrači prilagođeni sistemu koji traje dok traje Konte. Kada je on otišao, ostao je tim pun fudbalera koji nisu bili ni za narednog trenera, ni za dugoročnu ideju kluba.

Ako se u tom periodu sabere potrošnja, dolazi se do sumorne slike: Totenhem je trošio kao klub iz samog vrha Premijer lige, ali je razmišljao kao da je svaka sezona izolovan eksperiment.

Postekoglu, trofej i paradoks uspjeha

Dolazak Ejndža Postekoglua djelovao je kao prekid tog obrasca. Napokon trener koji ne traži savršen kadar, već nameće stil i napokon ideja da se nešto gradi, čak i po cijenu loših rezultata u početku.

Dajte mi dvije sezone, u drugoj donosim trofej, je bila njegova mantra.

Paradoksalno, upravo u toj drugoj sezoni Totenhem dolazi do trofeja u UEFA Ligi Evrope, prvog velikog evropskog pehara u modernoj eri kluba.

Prvog trofeja uopšte od 2008. godine i osvajanja krnjeg Liga kupa (osim ako niste neka "pepeljuga priča" nižerazrednog fudbala na Ostrvu, trećerazrendo takmičenje, napravljeno zbog sponzora).

I tu dolazimo do suštine problema. Trofej nije bio kruna procesa, već izuzetak. U Premijer ligi, Totenhem je izgledao razbijeno, nekonzistentno, ranjivo. Uprava je odlučila da ne čeka. Postekoglu je smijenjen uprkos peharu. Poruka je bila jasna: čak ni trofej nije dovoljan ako ne ide ruku pod ruku sa ligaškom sigurnošću.

To je trenutak u kojem se ogoljava kontradikcija Totenhema. Klub koji godinama nije osvajao ništa, otpustio je trenera koji mu je donio trofej, jer sistem oko tog trofeja nije bio stabilan.

Nova sezona, stari pritisci

Ulazak u sezonu sa Tomasom Frankom kao novim trenerom dočekan je sa umjerenim optimizmom. Frank je profil trenera koji razumije strukturu, balans i dugoročno planiranje.

Ali Totenhem nije klub koji u posljednjih pet godina zna šta znači dugoročno. Potrošnja se nastavila, očekivanja su ostala visoka, a problemi isti: neravnoteža u timu, manjak lidera u ključnim momentima, i stalni osjećaj da se projekat može prekinuti na prvom ozbiljnom zastoju.

U tom smislu, Frank nije samo trener. On je test. Ne samo za igrače, već za upravu. Test da li Totenhem može izdržati sezonu bez panike, bez novog "resetovanja“, bez ideje da se problem uvijek rješava promjenom čovjeka na klupi.

Novac nije problem, identitet jeste

Skoro milijarda funti potrošena od Poketinovog odlaska nije dokaz ambicije, već konfuzije. Totenhem je kupovao mnogo, ali rijetko pametno u kontekstu kontinuiteta. Svaki novi trener donosio je novu listu želja, a klub je prečesto pristajao na to da mu se filozofija mijenja svake druge sezone.

Ironija je u tome što je Poketino, trener koji je radio sa najskromnijim budžetom u toj eri, ostavio najjasniji identitet. Sve poslije toga bila je potraga za brzim rješenjima, uz uvjerenje da će veći ček donijeti kraći put do uspjeha.

Totenhem danas nije klub koji ne može da troši. On je klub koji ne zna zašto troši. Trofej iz Lige Evrope je podsjetnik da uspjeh nije nemoguć, ali i upozorenje da se ne može održati bez stabilnosti. Smjene trenera, promjene smjera i potrošnja bez jasne vizije učinile su da skoro milijarda funti izgleda kao suma potrošena u krug.

Možda je najveći problem Totenhema to što i dalje bježi od jednostavne istine: nijedan trener, nijedan transfer i nijedna sezona ne mogu zamijeniti strpljenje. A to je jedina stvar koju ovaj klub, uprkos svom novcu, još uvijek nije kupio.