Brnovićev pobjednički povratak "pod Goricom"

Pamti pa vrati. Nakon godinu i kusur dana vratio se na Gradski stadion u Podgorici Ivan Brnović i kao trener Dečića kreirao trijumf svoje ekipe nad nekadašnjim klubom, sa kojim je osvojio Kup i prvenstvo. Bio je ovo prvi meč nekadašnjeg stratega Budućnosti protiv tog tima, godinu dana nakon što je napustio kormilo tada aktuelnog šampiona. Ivan Brnović, uz dvostrukog strijelca Marka Đokaja, apsolutni je pobjednik derbija Budućnosti i Dečića.

Nakon tmurnog ljeta za crnogorske klubove i pisanja istorije sa učinkom od 10 poraza na isto toliko mečeva, svima je preostalo da se okrenu domaćem prvenstvu i probaju da izbore novu šansu u evropskim kvalifikacijama za ljeto 2027. A Budućnost i Dečić sigurno imaju takve ambicije. Pogotovo klub iz glavnog grada Crne Gore koji je ovog ljeta bio van evropskih dešavanja nakon najgore sezone u novijoj istoriji kluba.

I kada je bio poznat žrijeb za novo prvenstvo, znalo se da će Budućnosti u mečevima sa Sutjeskom i Dečićem moći da se izmjeri gdje je u odnosu na one najbolje u državi. Pobjeda nad Sutjeskom i poraz od Dečića, učinak koji nikoga nije oduševio. Da je bio makar bod protiv Dečića, stvari bi izgledale drugačije.

Ali, da se vratimo na glavni utisak. Prošlog ljeta, tokom priprema u Sloveniji, odjeknula je vijest među fudbalskom Crnom Gorom da je Budućnost smijenila trenera Ivana Brnovića. Čovjeka koji je za godinu i četiri mjeseca na klupi osvojio dva trofeja, ali što je najvažnije predvodio klub u istorijskoj sezoni sa najubjedljivijim osvajanjem titule i potpunom dominacijom na terenu.

Nije to bilo neočekivano ili previše iznenađujuće, s obzirom na to da se znalo da je Brnović praktično od dana kada je preuzeo klub bio pod konstantnim pritiskom od navijača, pojedinih igrača, ali i članova rukovodstva. Često mu se pripisivala i politička pripadnost određenoj opciji, to jest blizak odnos sa pojedinim političarima koji obnašaju visoke funkcije. Međutim, jedino mjerilo koje je u svemu trebalo uvažiti je rezultat koji je ostvario na terenu sa ekipom.

Tokom Brnovićevog perioda u Budućnosti kroz prvi tim prošlo je mnogo igrača koji su igre u plavo bijelom dresu uspjeli da naplate inostranim angažmanima. Brnović je u prvom evropskom meču na klupi najtrofejnijeg crnogorskog kluba u startnih 11 "gurnuo" Andriju Bulatovića, dovedenog iz Rudara koji je ispao iz lige. Samo godinu kasnije Bulatović je potpisao ugovor sa Lansom i već je neizostavni član startnih 11 reprezentacije Crne Gore.

Pod Brnovićevom palicom na veliku scenu vratio se Milan Vukotić, koji je dogurao i do kapitenske trake u Partizanu. Iz te "zlatne" generacije koju je predvodio Brnović sa klupe, transfere su uspjeli da naprave bekovi Gašević i Grivić, vezisti Miloš Brnović, Andrija Bulatović, Milan Vukotić, napadači Andrej Kostić i Vladimir Perišić.

Ipak, odnos između pojedinih aktera ili centara odlučivanja u FK Budućnost i Brnovića bio je toliko loš da ni rezultati nijesu uspjeli da ga ispeglaju ili da budu minimalan zajednički sadržalac u korist kluba. Posebno su prema tadašnjem treneru netrpeljivi bili navijači "Varvari" koji su znali tokom 90 minuta da vrijeđaju Brnovića upućujući mu razne poruke. S obzirom na to koliko se posljednjih godina navijačka grupa pita za sve u klubu, moglo se naslutiti šta je scenario.

Da premotamo sve godinu dana i došli smo do subotnje večeri na stadionu "Pod Goricom" i pobjede Dečića 2:0. Brnovićev put od odlaska iz Budućnosti do povratka na najveći crnogorski stadion bio je više nego zanimljiv. Iz njega se može zaključiti da Ivan Brnović najviše uživa u svom poslu jer, nakon šampionske sezone i par mjeseci pauze, odlučio je da trenersku formu održava u trećem rangu crnogorskog fudbala, kao strateg Starog Aerodroma, malog podgoričkog kluba poznatog po uspjesima mlađih selekcija, ali ne i A tima, koji tek od skoro funkcioniše.

Par mjeseci u klubu i vrijeme je bilo da ode dalje, prihvatio je poziv Grblja, crnogorskog drugoligaša koji je imao ambiciju da uđe u najjači rang pa je pozvao Brnovića da proba šok terapijom da razdrma ekipu koja je cijelu sezonu bila u vrhu, ali je polako posustajala. Obezbijeđen je baraž, ali ne i plasman u viši rang. Odmah se znalo da neće ostati ni Brnović, te da ga vjerovatno očekuje povratak na prvoligaške klupe. I tako je i bilo, nakon što je Dečić završio saradnju sa Nebojšom Jandrićem, Brnović je preuzeo kormilo i krenuo u rekonstrukciju ekipe. Dečić je ekipa koja je možda i najviše promijenila lični opis tokom ovog ljeta.

Brnović je morao da nađe način da nadomjesti odlaske Draška Božovića, Asmira Kajevića, Žarka Tomaševića, Roberta Đeljaja, Ibrahime Ndiajea, igrača koji su tokom prethodnih sezona imali važnu ulogu u uspjesima Dečića. Tim iz Tuzi bio je šampion prije dvije godine, a uoči ljeta 2025. osvojen je i trofej Kupa. Tako je ove sezone dres kluba zadužilo mnogo igrača, neki koji možda prije godinu ili dvije ne bi mogli da budu u ekipi, a sada konkurišu ravnopravno za mjesto u timu. Uspio je Dečić da dovede Uroša Đuranovića, momka sa bogatom međunarodnom karijerom koji bi trebalo da donese Tuzanima makar desetak golova u CFL u ove sezone. Iz Arsenala je stigao Aleksa Ćetković, i uz mladog Marka Đokaja i neke iskusnije starosjedioce, Dečić izgleda kao tim koji će se boriti za vrh.

Brnović je već na startu sezone poslao poruku svima da želi da se nadigrava. Pokušao je to i u dvomeču sa letonskom Lijepajom, iz kojeg je Dečić izašao kratkih rukava iako je djelovao da mogu proći prvu evropsku prepreku, ali sezona je u tom dijelu brzo završena. Ipak, vidjela se ruka Brnovića. I ono što je jasno nakon meča Pod Goricom, Marko Đokaj biće ozbiljan adut novog trenera Dečića baš zbog njegovog dokazanog vjerovanja u mlade fudbalere. Ono što su bili Bulatović i ostali u Budućnosti, mogao bi sada Đokaj. Momak koji pravi razliku, najbolje je to demonstrirao prije par noći u Podgorici.

Ono što bi Brnović mogao da usadi Dečiću na početku svog mandata je "fajterski" duh, borba za svaku loptu. Po igračima koje je dovodio vidi se ta želja. Četković i Kontić u veznom redu, Đuranović naprijed. Sve srčani momci koji ne odustaju ni u jednoj situaciji. Brnoviću je sigurno mnogo značila pobjeda protiv Budućnosti, što zbog tri boda, što zbog njegovog ličnog odnosa sa klubom. Nije najbolji koji je ikad vodio Budućnost, ali je onakav rastanak nakon svega bio nestvaran. Od tog momenta, pa sve do ove utakmice sa Dečićem, Budućnost se nije oporavila, promijenila je pet trenera, pa bi Brnovićev odlazak iz kluba mogli okarakterisati kao okidač ponora plavo bijelih koji godinu kasnije i dalje traže vazduh i prostor.

Dok se to ne desi, i makar do narednog okršaja Dečića i Budućnosti, Brnović je apsolutni pobjednik.