Draškovih 20 godina

Finale fudbalskog kupa Crne Gore zakazano je za 28. maj. Iako se još ne zna gdje će biti odigrano, jer novi stadion na Cetinju i dalje nema "zeleno" svijetlo za upotrebu, zna se ko su finalisti. Repriza prošlogodišnjeg izdanja iz Nikšića, Dečić i Mornar. Tada je ekipa iz Tuzi slavila 1:0 golom Asmira Kajevića. Biće na obijema stranama mnogo igrača koji su igrali prošlogodišnje finale, dobro se poznaju, ali, osim što je borba za trofej uvijek važna, bitno je reći da se na tom meču od aktivnog igranja oprašta Draško Božović.

Može biti raznih mišljenja o crnogorskom klupskom fudbalu, različitih pogleda prema klubovima, igračima, infrastrukturi, ali, kada bi se birao fudbaler koji je obilježio "prvih" 20 godina CFL-a svojim igrama i trofejima, onda je to bez sumnje Draško Božović. Ili da skratimo, najbolji fudbaler i najveći znalac crnogorskih terena. Često se karijera sportiste mjeri po osvojenim trofejima ili medaljama. U kolektivnom sportu kakav je fudbal, nemate baš previše šansi da se okitite kao u pojedinim individualnim nadmetanjima.

Kada je uoči ljeta 2024. godine podigao šampionski trofej sa ekipom Dečića, Božović je krunisan sedmi put. Tokom svoje bogate karijere, bio je šampion Crne Gore četiri puta u dresu Budućnosti, u dva navrata sa Mogrenom. A kada se desila sedma sa Dečićem, bilo je zanimljivo vidjeti da Božović ima više trofeja nego najtrofejniji klub u tom momentu. Budućnost je bila na šest titula, kasnije je osvojila još jednu, pa su sada izjednačeni.

Priča o Drašku mogla bi da se podvede pod neki radni naslov "Čovjek koji je čekao tridesete da zablista", jer iako je od starta karijere bilo vidljivo da zna mnogo, nekako je tek u zrelim igračkim godinama isplivao u prvi plan. I mogla bi se voditi polemika zašto je to tako, ali ipak, neki najlogičniji zaključak je da je tek u kasnoj fazi karijere počeo da igra u kontinuitetu ono što mu najbolje leži. S obzirom na tehničke predispozicije i osjećaj za loptu i prostor, Draško je zaista u duši uvijek bio kreator igre iz veznog reda, a ne desni bek.

Iako je tokom karijere promijenio nekoliko klubova, bio i u inostranstvu, nekako će se pamtiti po igrama u klubu u kojem je ponikao, Budućnosti, i po vremenu provedenom u Dečiću. Božović je podgoričko dijete, fudbal je dio porodice jer je i brat Balša bio profesionalni fudbaler. A vrijeme kad su bili djeca podrazumijevalo je svakodnevno igranje na poligonu. Manje više u svakom kvartu glavnog grada Crne Gore igrao se dobar fudbal i svugdje je bilo nadarene djece. Tu gdje je rastao Draško, podigao se i Igor Burzanović. I još mnogi crnogorskoj, pa i široj javnosti poznati likovi, poput Milana Purovića.

Nego, kako je i zašto Draško sa svom prefinjenošću u nogama bio bek? A to nije bilo vrijeme kad su bekovi glumili moderne univerzalce kao danas širom Evrope. Pa bi možda i neko povukao paralelu sa današnjim načinom koji podrazumijeva više siguran pas i pregled igre nakon ulaska u sredinu u fazi napada, nego prodor i neki eventualni centaršut. Eto, jedino tako bi mogli opravdati to igranje na beku, ali tada su važili neki drugi fudbalski postulati. Uglavnom, Draško nije bio loš bek, naprotiv. Sa te pozicije je čak i debitovao u dresu Crne Gore prije 16 godina kod Zlatka Kranjčara kada je u prijateljskoj utakmici zamijenio nedodirljivog desnog beka crnogorske selekcije, Sava Pavićevića.

U jednom od javnih nastupa, Božović je rekao da je za tu poziciju bilo zaslužno njegovo igranje sa starijom generacijom, te to što su ga treneri koristili na raznim pozicijama. Koliko god mu je to tada pomoglo da postane bolji igrač, možda mu je i odmoglo da na vrhuncu igračkih dana napravi veći iskorak od crnogorske lige. Ipak, možda je ovako i bolje, jer Božović je postao legenda crnogorskih terena.

Budućnost, Sutjeska, Mogren, Mladost, Lovćen, Rudar, Dečić. Nije sa svima osvojio titulu, ali je nosio dres svih crnogorskih šampiona, osim Zete. Imao je epizode u inostranstvu, Izrael, Slovenija, Kosovo. Boravak u Prištini mogao bi se okarakterisati kao jedna od prekretnica u karijeri jer nakon toga je došao kontinuitet. Nakon dobre sezone u kosovskom šampionatu, zvala je Budućnost, još jednom. A taj klub nikada nije odbio. I da je bilo neke fudbalske logike ili romantike, tu bi i završio karijeru.

Partijama u dresu Budućnosti, od ljeta 2018, pa u naredne tri godine, Božović je dosegao zenit u ozbiljnim godinama, radeći ono što najbolje zna. Diktira igru, upošljava saigrače, a došli su i golovi. Nije tokom tri godine bilo sve bajno za Draška, ali pamtiće se najbolji momenti, osvojene su dvije titule i dva kupa.

Ali Budućnost je čudan klub, najbolje se to vidi danas, u najgoroj sezoni u istoriji. Klub se guši u problemima koje je sam izazvao, a tretman igrača koji vole klub i koji su obilježili jedan dio novije istorije, u najmanju ruku je sporan.

Božović je imao neke blistave momente tokom šampionskih sezona. Bio je odličan i kod Brnovića i kasnije Milinkovića. Izrastao je u pravog lidera na terenu, nosio je i kapitensku traku i vrlo brzo počeo da se nameće za reprezentativni poziv kojeg godinama nije bilo. Desila se i najefikasnija sezona sa 15 ligaških golova. Sve mu je išlo od noge. Ali, to je Budućnost. Kada je vrijeme za iskorak, desi se problem.

Ljeta 2021. evropska odiseja je bila užasna, Helsinki i Toršavn ugasili su sve nade Budućnosti, a ceh su platili oni najiskusniji među kojima upravo Božović. Nakon najbolje sezone, presudila mu je Evropa. Baš kao i Petru Grbiću. Jasno je i iz ovog primjera koliko je Budućnost navikla javnost na sličan tretman igrača.

I onda se pojavio Dečić i ko bi tada rekao da će ta saradnja trajati pet godina. 2021. Dečić je bio ambiciozan klub, sa idejom da jednog dana postane šampion. I to su uspjeli u sezoni 2023/24. Sa Božovićem u ekipi osvojili su i Kup prošle sezone. Najljepši dani Dečića obilježeni su Draškovim partijama. Navijači Dečića posebno će pamtiti meč sa Sutjeskom u Nikšiću, kada je isplivao kao lider i riješio meč koji je Tuzanima potvrdio istorijsko osvajanje titule.

Da sve bude zanimljivije, nastupi u reprezentaciji došli su kad ga se Budućnost odrekla, a Dečić prihvatio.

Selektor Miodrag Radulović imao je mnogo više povjerenja u Božovića od Faruka Hadžibegića. U jednom momentu ga je vidio i kao člana startnih 11 i to na gostovanjima Turskoj i Holandiji. Kod Radulovića je sakupio i većinu mečeva u dresu nacionalnog tima, a tokom karijere ih je bilo 13, od čega 10 kod Miodraga Radulovića. Je li tokom karijere zaslužio više, jeste sigurno.

I sada bi mogao da zaokruži sve, na pragu 38. rođendana, da sebi mjesec ranije podari još jedan trofej. Bio bi mu to 13. u karijeri. Iako je Mornar u najavi vjerovatno favorit, ekipa koja ima Božovića na raspolaganju, pa makar i dvadesetak minuta, opasan je rival za svakoga.

Sedam šampionata i možda šest kupova. Da je na turnirima ispred zgrade, dosta je, a ne u profesionalnom fudbalu. Draško je jedan od rijetkih koji je igrao prvu sezonu CFL a nakon obnove nezavisnosti i kao takav odlazi u penziju kao zaštitni lik crnogorskog klupskog fudbala.