Putujući Laportin cirkus - ili - Barselona i dalje bez krova nad glavom

Barselona je klub koji stalno živi između prošlosti i budućnosti, između ideje i improvizacije. Na terenu, i dalje je simbol katalonskog ponosa, tim koji je prošle sezone osvojio La Ligu i podsjetio da se iz La Masije uvijek može roditi nova generacija sposobna da napravi razliku. Van terena, međutim, realnost je mnogo komplikovanija: finansijski limiti, projekat rekonstrukcije Kamp Noua koji kasni, improvizovana domaćinstva na manjim stadionima i konstantno balansiranje između velikih planova i birokratskih prepreka.

Najnovija objava La Lige dodatno je razotkrila te pukotine. Platni limit Barselone pao je za 112 miliona eura i sada iznosi 351 milion. U februaru je cifra stajala na 463 miliona, ali je revizorski odbor odbio da potvrdi 100 miliona eura kao prihod – novac koji je klub prikazao kroz prodaju 25 godina budućih prihoda od 475 VIP loža na Kamp Nou. To što su jedni revizori rekli „da“, a drugi „ne“ nije samo tehnički detalj: taj spor direktno je gurnuo klub u problem tokom ljeta, jer je prelazni rok 2025. dočekan sa zabranom potpisivanja dok se ne pronađu „kreativna rješenja“.

Tako su transferi Đoana Garsije (30 miliona), mladog krila Runija Bardagjija (2,5 miliona) i pozajmica Markusa Rašforda iz Mančester junajteda registrovani uz dosta improvizacije. La Liga ima čvrsto pravilo: ako klub pređe platni limit, nema registracije novih igrača, bez obzira na ime i cijenu. Barsa je prošla kroz tu proceduru i izašla kao da je sve normalno, ali brojke jasno pokazuju da situacija nije održiva na duži rok.

Generalni direktor La Lige Havijer Gomes otvoreno je rekao: „Pad se skoro u potpunosti poklapa sa 100 miliona od VIP loža. Prošle zime je jedan revizor rekao da, sadašnji je rekao ne. I zato je cifra skinuta.“ Poruka je bila jasna — računovodstvena gimnastika ima svoj rok trajanja.

Javnost se onda ponovo okrenula istom pitanju: šta Barselona zaista može da uradi ovog ljeta i jeseni, osim što balansira između brojeva i improvizovanih odluka? Predsjednik La Lige Havijer Tebas pokušao je da ublaži stvar rekavši da rezultati na terenu nisu loši, da klub i dalje ima sjajne fudbalere i da nije uvijek obavezno dovoditi nova pojačanja. Ali sve to zvuči kao kompliment sa rezervom: da, rezultat je tu, ali sistem se i dalje gradi na staklenim nogama.

Dok traje rasprava o brojevima, praktični problem je još očigledniji: gdje Barselona uopšte može da igra svoje utakmice Lige šampiona?

Plan je bio jasan. Rekonstrukcija Kamp Noua vrijedna 1,5 milijardi eura trebalo je da bude gotova u fazama, sa povratkom na djelimično otvoreni stadion u novembru 2024. To je trebalo da bude simboličan trenutak – proslava 125 godina kluba na obnovljenom stadionu, makar sa smanjenim kapacitetom od 27.000 mjesta. Samo što se to nije dogodilo. Kao ni kasniji rokovi – prvo Gamper trofej u avgustu 2024, pa meč protiv Valensije kao otvaranje La Lige. Ništa od toga.

Umjesto toga, klub se u septembru 2025. i dalje vrti u krugu neizvjesnosti. Valensija je dočekana na stadionu "Johan Krojf", kapaciteta svega 6.000 mjesta, na kojem inače igraju B tim i ženska ekipa. Getafe dolazi na isti stadion, iako La Liga striktno propisuje standarde za VAR i infrastrukturu, zbog čega je Barseleona morala na brzinu da renovira dio objekta da bi dobila izuzeće.

To, naravno, nije bilo u planu. "Johan Krojf" je samo „hitno rješenje“, objavljeno svega nekoliko dana prije utakmice. La Liga je već učinila ustupak tako što je dozvolila Barsi da prva tri kola igra u gostima, da bi dobila vrijeme da makar djelimično otvori Kamp Nou. Ali kako su rokovi odmicali, improvizacija je postajala pravilo.

Druga opcija je Olimpijski stadion na Monžuiku, gdje je Barsa igrala prethodne dvije sezone. Ali tamo su tribine često bile poluprazne, a finansijski gubici veliki. Prema procjenama kluba, igranje jedne sezone na Monžuiku značilo je 90 miliona eura manje u prihodima. Do sada su odigrane već dvije, pa se gubici kreću oko 180 miliona, možda i više. Da ironija bude veća, nedavno nije bilo moguće igrati protiv Valensije jer je dva dana ranije održan koncert hip hop umjetnika Post Malona.

Gradski zvaničnici su ipak potvrdili da Monžujik ostaje rezervna opcija, a to je kasnije javno rekla i potpredsjednica Elena Fort. Za PSŽ, koji dolazi iduće kolo, stadion bi mogao biti rješenje, jer trenutno nema zakazanih događaja koji bi smetali. Ali ni tu nije sve jednostavno: mora se obaviti nova inspekcija UEFA-e i La Lige, a sigurnosni aspekti tokom lokalnog praznika La Merse krajem septembra dodatno komplikuju raspored.

Treća opcija ostaje — povratak na Kamp Nou sa smanjenim kapacitetom od 27.000 mjesta. Klub je konačno podnio zahtjev za dozvole gradskim vlastima, što nije uradio prije meča sa Valensijom. Ukoliko dozvole stignu, mogli bi izbjeći probnu utakmicu, ali inspekcije UEFA-e i La Lige su obavezne.

Na papiru, sve tri opcije postoje. U praksi, nijedna nije idealna. "Johan Krojf" je premali i finansijski neisplativ, Monžujik je logistički i navijački problematičan, a Kamp Nou još nema potrebne dozvole.

Sve ovo stvara atmosferu u kojoj Barselona djeluje kao klub koji stalno gasi požare. Zamjenik gradonačelnika Albert Batlje još u avgustu je pozvao da se odluka odloži za šest mjeseci, kako bi sve bilo spremno i jasno, umjesto da se ulazi u sezonu sa neizvjesnošću. Ali to se nije dogodilo.

Djeluje da je upravo takva dinamika postala zaštitni znak Laportine ere: kratkoročne odluke, improvizacija i kombinacije koji donesu novac danas, a probleme sjutra. Sve podsjeća na klub koji uvijek traži rješenje „u hodu“, umjesto da gradi stabilan plan.

Ono što dodatno boli je činjenica da Barsa ima tim koji može da se takmiči. Prošle sezone osvojili su titulu, a u prvih nekoliko kola nove kampanje nisu pokazali znakove raspada. Ali pitanje je dokle se može izdržati ako se konstantno igra bez domaćeg terena, bez sigurnog plana, sa gubicima od 70–80 miliona eura po sezoni zbog igranja van Kamp Noua.

Sada, u trenutku kada cijela Evropa gleda prema Pari Sen Žermenu kao njihovom prvom velikom testu u Ligi šampiona, pitanje nije samo da li mogu da pobijede, već i gdje će uopšte igrati. A to pitanje ne bi smjelo da se postavlja za klub sa istorijom i reputacijom Barselone.

Možda je najprecizniji zaključak dao sam Tebas: „Premijer liga pravi gubitke, ali mi želimo da budemo održivi.“ Za Barselonu, taj put do održivosti vodi kroz povratak na sopstveni stadion. Ali dok se Kamp Nou ne otvori, makar djelimično, i dok revizori ne potvrde 100 miliona od VIP loža, sve ostaje u zoni improvizacije.

I to je suština paradoksa današnje Barselone: na terenu klub može da savlada Valensiju sa 6:0, da i dalje bude magnet za talente i da njeguje ideju fudbala kakvu malo ko ima. Van terena, isto toliko podsjeća na organizaciju koja pokušava da „sklopi kraj sa krajem“, uvijek pod pritiskom rokova i dozvola, uvijek na rubu da od priče o povratku na Kamp Nou napravi još jednu propuštenu šansu.