Kako je Kastolo oživio u Andaluziji

Kada je sa samo 17 godina rešetao u dresu kolumbijskog drugoligaša, Deportivo Pereire, i bio čudo od djeteta u klubu iz rodnog grada, Kućo Ernandes je otvorio vrata španske LaLige - do koje je došao zaobilaznim putem. Vrela Andaluzija mu je bila suđena, a u njoj danas sanja kultni status, uz šta perfektno ide kultni nadimak koji je dobio u Betisu – Kastolo.

Kao da Huanu Kamilu Ernandesu iz podnožja Anda nadimak Kućo nije bio dovoljno zvučan. Odredila mu ga je frizura, „nula“, zbog koje je u djetinjstvu upoređivan sa Estebanom Kambijasom, uz kolumbijsku varijaciju argentinskog „Cuchu“. I novi, ovaj u Sevilji, dobiće zahvaljujući frizuri, između ostalog.

„Betikosi“ su se zaljubili u Kolumbijca, koji uživa od kada klub igra na „Kartuhi“, toliko da u njemu vide otelotvorenje heroja iz djetinjstva generacija rođenih u posljednjoj deceniji prošlog vijeka.

Svi elementi su bili tu za savršenu sinesteziju. Gledajući Kuća kako daje gol Espanjolu za 1:1 u posljednjem meču Primere, navijači Betisa, a po svemu sudeći i administrator društvenih mreža seviljskog velikana, vratili su se dvije decenije nazad i ponovo proživjeli specijalno iskustvo – pokretanje Sony PlayStation 2 konzole.

Osjećaj iščekivanja da li će nešto da pođe naopako, pošto često jeste, uz zloslutnu muziku i natpis „Sony Computer Entertainment“, do pojavljivanja Konamijevog loga, a zatim likova Koline, Anrija, Totija, Terija ili Adrijana, nešto je što se ne zaboravlja. Eksplozija nostalgije.

Prosto se sjetiš redovnih mušterija iz komšiluka i raznih banalnih stvari – prozračnosti drugove sobe ili zagušljivog dnevnog boravka drugog PES rivala u kući na kraju ulice. Potrošenog kompletnog džeparca za sportske pripreme na Zlatiboru u samo dva dana u nekoj igraonici. Gola glavom sa Sahom nakon kornera današnjem kumu, koji to vječno pamti. Podešavanja komandi na improvizovanom džojstiku za PC ili na tastaturi.

Sjetiš se i memorijskih kartica od ogromnih osam megabajta, na kojima su posebne komore bile rezervisane za Master ligu. Tvoj privatni prostor u kom si stvarao svoj tim. Teren, na kom te bilo briga što igraš u današnjem Mirkovom i Piksijevom sistemu 3-5-2, jer je za tebe savršeno radio.

Mogla su da funkcionišu tri štopera, jer su to Valeni, Stremer i nama posebno dragi Jarić. Iza njih ruski golman Ivarov. Espimas i Ximelez stizali su sve po bokovima, a sredinu su držali Dodo i kapiten Iouga. Desetka je bio majstor iz Portugala Minanda, a u napadu Ordaz i većini najdraži Kastolo.

Osim zbog najboljih ocjena, iako su one bile više nego skromne za iskusnog napadača, fiktivnog Brazilca voljeli smo i zbog pojave i jedinstvene frizure – pletenica koje su nosili Dejvid Džejms, Đibril Sise, Rio Ferdinand, čak i Dejvid Bekam. Priznajte da ste makar jednom, kreirajući svog fudbalera na Pro Evolution Soccer-u, osim što ste ocjene bildovali na 99, birali i frizuru Alena Ajversona.

Danas to „fura“ Kućo Ernandes, i zbog tog detalja zeleno-bijela andaluzijska svjetla uprta su u kolumbijskog golgetera, koji je reinkarnacija junaka Master lige. Nije Brazilac, ali je dovoljno Južnoamerikanac i dovoljno interesantan marketinški za još jedan briljantan potez kreatora sadržaja kluba sa stadiona Benito Viljamarin.

Nekako i možete da zamislite da bi film sa Kastolom glavnim likom bio pisan po scenariju koji je inspirisan Kućovom karijerom.

Već kao tinejdžer rešetao je po Kolumbiji, što ga igrom slučaja nije dovelo u Andaluziju, još 2017. godine. Nije u igri bio Betis, već Granada, koja ga je bila kaparisala, ali su se prodajom današnjeg člana Segunde kineskom biznismenu Điangu Lidžangu Kuću otvorila vrata Engleske.

Dotadašnji vlasnik Granade, Italijan Đino Pozo, vidio je šansu za Kolumbijca u svom Votfordu, u kom je tek nakon pozajmica u domovini i Španiji dobio šansu, 2021. godine. Zanimljivo je da Ernandesa put nikada nije odveo u Udineze, klub Đinovog oca, Đampaola Poza, već je slavu tražio kod kuće i u sunčanoj Španiji.

Potencijal iz Pereire Kućo nije uspio da potvrdi u Americi iz Kalija, potom Ueski, Majorki i Hetafeu, a ispadanje Votforda u Čempionšip, iz kog se nije vratio od te 2022. godine, rezultiralo je prodajom Kolumbijca za 10 miliona eura nakon pet premijerligaških golova. I to u MLS, u Kolambus Kru iz Ohaja, gdje je tokom tri sezone sa skoro 90 golova u kojima je učestvovao gradio samopouzdanje za svoju predestinaciju – Andaluziju.

Noseći „zeleno-bijelo“, pravo andaluzijsko, Kućo je kao kod kuće. Stigao je u Sevilju krajem posljednjeg zimskog prelaznog roka za 13 miliona eura, a nakon povremenih bljeskova prošlog proljeća uspio je da se uklopi u Pelegrinijev tim. Sredinom septembra je sve kliknulo i na posljednja četiri meča u LaLigi dao je četiri gola. Dovoljno da postane Betisov Kastolo.

Iako je trenutno daleko od kolumbijskih zvijezda koje su rešetale u Španiji, poput Falkaa, Kućo je prvi izbor „Betikosa“, makar u srcima, baš kao što nam je Kastolo ostajao u timu i u momentima kada smo imali dovoljno bodova da dovedemo Adrijana, Etoa ili Toresa.

Zajedno sa Kućom u špicu Betis baš izgleda kao tim iz Master lige – uz Ćimija Avilu i Sedrika Bakambua kao Kućovu konkurenciju, Entonija i Ezalzulija po krilima, sa kapitenom, el magom, Iskom, kog svi čekamo da se vrati. Lo Selsoom, ili Amrabatom i Rokom kao stijenama na sredini, Beljerinom i Rikijem Rodrigezom na bekovima, i štoperima kakvi su Bartra, Dijego Ljorente ili Natan. Na golu je povratnik Pau Lopez, bekap je veteran Adrijan, a na klupi čileanski profesor fudbala, Manuel Pelegrini. Ekipa koja je od kraja septembarske reprezentativne pauze svakom dala makar dva gola, remizirala samo sa Levanteom i Notingemom u Ligi Evrope, ne izgleda samo simpatično po rosteru, već i igra sjajno i četvrta je u Primeri nakon osam kola.

Lijepo je biti navijač Betisa, a tome doprinosi i digitalna aktivnost kluba, koji svake godine stvara posebnu konekciju sa navijačima i igračima daje jedinstvenu auru. Zeleno-bijelu auru dobio je ovih dana i Kućo Ernandes koji igra svoj najbolji fudbal, odnosno „balompié“, kako kažu na Benito Viljamarinu.