Liverpulova umjetnost golova u posljednjim trenucima meča

Ako se u fudbalu nešto ponavlja toliko često da prestane da bude slučajnost, onda je to navika. Liverpul je ušao u sezonu tako što je tu naviku pretvorio u svoju prepoznatljivu snagu – kasni golovi koji odlučuju utakmice. 

Sinoć je „Enfild“ ponovo eksplodirao u trenucima kada se činilo da će biti podijeljeni bodovi. U drugom minutu nadoknade, Virgil van Dajk je skočio na korner i glavom zakucao loptu u mrežu Atletiko Madrida. Rezultat – 3:2, još jedna pobjeda u maniru šampiona.

Utakmica je bila priča za sebe. Liverpul je krenuo furiozno, već poslije šest minuta imao je 2:0 zahvaljujući Robertsonu i Salahu. Sve je mirisalo na rutinu. Ali Atletico nikad ne odustaje, Ljorente je smanjio, a onda u 81. minutu i izjednačio. Na „Enfildu“ se osjetio trenutak sumnje – možda će ovo ostati samo remi. I baš tada, kada je nervoza ušla u kosti, kapiten je preuzeo odgovornost. Njegov udarac glavom bio je manifest svega onoga što Liverpul ovih sedmica pokazuje: vjera da se nikad ne predaješ, da se pobjeda traži do zadnje sekunde.

Za navijače Liverpula ovo nije novo. Još od ranih godina Premijer lige, „redsi“ su ekipa sa najviše pobjedonosnih pogodaka u 90. minutu ili kasnije. I Kloppova era je bila obilježena tim „mentalitet monstruma“, a sada se ista energija prenosi i na Slotov tim. Sinoćnja scena, Van Dajk u skoku, lopta u mreži, stadion u delirijumu – to je samo nastavak tradicije koja traje već decenijama.

Liverpul je ponovo pronašao način da pobjeđuje u trenucima kada se već čini da je sve izgubljeno. Peti put zaredom, u samoj završnici, tim sa „Enfilda“ dolazio je do pobjedonosnih golova, četiri puta u Premijer ligi, nešto što niko prije njih nije uspio.

Serija ove sezone je počela protiv Bornmuta, nastavila se preko Njukasla i Arsenala, a onda kulminirala protiv Barnlija. U svakoj od tih utakmica odlučujući golovi stizali su u posljednjih deset minuta. Neki od njih bili su majstorska rješenja – poput slobodnog udarca Dominika Soboslaja – dok su drugi došli uz dozu sreće, kao kod ruke u duelu sa Barnlijem. Ali u svima je zajedničko to što su igrači pokazali mirnoću i hladnokrvnost kada je pritisak bio najveći.

Ove završnice nijesu samo rezultat karaktera, već i dubine. Slot koristi igrače sa klupe da mijenja ritam meča. Kjeza, Ngumoha  – svi su već imali trenutke kada su ulaskom donosili razliku. Sinoć je Van Dajk bio heroj, ali koliko puta se prethodnih sedmica vidjelo da upravo izmjene probijaju zid protivnika? To je luksuz koji ne mogu svi klubovi sebi da priušte – imati arsenal opcija koje mogu da preokrenu meč u posljednjih deset minuta.

Slot nije trener koji igra na sigurno. Sinoć, protiv tima koji je povukao sve linije unazad, završio je sa formacijom koja je više ličila na napad pet na pet nego na ravnotežu. Rizikovao je, ali je rizik donio nagradu. To šalje poruku igračima: uvijek idemo na pobjedu, nikad se ne zadovoljavamo neriješenim. Kada vidiš trenera koji je spreman da sve stavi na sto u potrazi za golom, kao igrač ne možeš ostati ravnodušan.

Naravno, ne može se vječno živjeti od drame. Ovakvi mečevi troše energiju, stvaraju pritisak, a i navijačima ubrzavaju puls više nego što je zdravo. Ali i ako nije recept za dugoročnu rutinu, ovakve pobjede prave šampionsku atmosferu. One oblikuju mentalitet, grade vjeru da uvijek postoji put do gola i šalju poruku rivalima da protiv Liverpula nikad nije gotovo.

Slot i njegovi fudbaleri znaju da će kad-tad morati da pobjeđuju rutinski, da zatvore utakmicu na vrijeme i izbjegnu dramu. Ali do tada, ovi trenuci stvaraju nešto što se ne može istrenirati – uvjerenje da je tim sposoban da nađe rješenje u najtežim okolnostima.

Van Dajkov gol protiv Atletika bio je više od gola za tri boda. Bio je simbol kontinuiteta, nasljeđa i mentaliteta koji Liverpul gradi već godinama. Bilo da se radi o ligi ili Evropi, jedno je sigurno – „Enfild“ ostaje mjesto gdje se sve može preokrenuti u sekundi. I dok drugi timovi traže načine da prežive finiše, Liverpul je od njih napravio svoju najjaču zonu.