"Mirkove bebe" - Crna Gora 2028

Priča o velikim igračima koji su postali veliki treneri ne bi previše trajala kada bi se brojila imena, ona najznačajnija za fudbalsku igru, i napravila paralela sa njihovim trenerskim poduhvatima koje su neki imali.

Fudbalsko znanje u nogama nije garancija da ćete i kraj klupe biti opasan znalac kao nekada kada se lopta lijepila za kopačku.

Međutim, ne treba ni generalizovati.

Crnogorski fudbalski savez u liku dva posljednja selektora ima dva majstora fudbalske igre, ljude koji su nekada igrali na najvećem nivou i najjačim ligama. Jedan od njih, ispostaviće se sada na velikom uzorku poslova koje je imao, nije mogao da pretoči znanje iz igračkih dana u taktičke zamisli jednog trenera. U pitanju je naravno Robert Prosinečki, do skoro glavnokomandujući u stručnom štabu crnogorske selekcije. Otišao je Robi, već su ga svi i zaboravili, takve je rezultate napravio, niko nije plakao za njim, a potez Saveza da ga naslijedi Mirko Vučinić, prvi put je čini se ujedinio fudbalsku Crnu Goru jer Mirko je prvi kapiten samostalne reprezentacije, Mirko je legenda Crne Gore, divili smo mu se u Italiji, zbog njega navijali za Leće, Romu, Juventus. Mirko je najtalentovaniji fudbaler kojeg je Crna Gora imala od Dejana Savićevića. Ko ga je gledao i na treningu, a ne samo na utakmicama zna da je mogao sve sa loptom.

E sad, od Mirkovih čarolija na području od Sardinije do Lombardije prošlo je dosta vremena. Brojimo mnogo godina od kako je prestao da igra, ali sada je opet tu, u glavnoj ulozi, i baš zbog te ljubavi prema njegovom igračkom znanju, samo su rijetki vrtili glavom nakon imenovanja jer Mirko nema iskustvo. I to je tačno.

Reprezentacija kao prvi samostalni posao je veliki zalogaj za bilo koga, pa tako i za Mirka. Vidi se to i nakon tri meča koja je odradio na klupi. Upisao je dvije pobjede i jedan poraz, ali nevezano za rezultate, Mirko se promjenio. I to je jasno, a i logično. Navikli smo ga uvijek nasmijanog, u dobrom raspoloženju, ali sada je to druga priča, odgovornost mnogo veća, pa i Mirkova faca značajno ozbiljnija, pogotovo u izjavama nakon utakmica. A nekako ga prati kiša, pogotovo na gostovanjima, pa kad stane pred kameru čini se i da je dosta stariji nego što je bio prije 2 mjeseca.

Ali to je period njegovog trenerskog ili šefovskog odrastanja, sada je ipak on taj čija je zadnja. I ta Mirkova borba da neke porive koje je on imao kao igrač sada izbaci iz sebe kao trener može biti jedna vrsta izazova.

A kakav je kao trener do sada Mirko Vučinić. Već nekoliko godina je u reprezentaciji, bio je pomoćnik Miodragu Raduloviću, potom i Prosinečkom. Vidjela se želja Saveza da Mirko jednog dana preuzme selekciju i sada se desio taj momenat.

Imao je kroz fudbalsku karijeru priliku da sarađuje sa velikim imenima, poput Zemana, Spaletija i Kontea. Da je od svakog pokupio po nešto, i ako zna kako to da primjeni na svoje ideje, onda ima potencijala da nešto napravi.

Mirko je preuzeo reprezentaciju u nezgodnom momentu. Loša serija, atmosfera u javnosti takođe, bez posebnih očekivanja. Desio mu se Torshavn i četiri primljena gola, potom blijeda pobjeda nad Lihtenštajnom i sada nad Gibraltarom.

Prije 10 godina, da je neki selektor za prve tri utakmice imao ovakve rivale, upisao bi već unaprijed tri pobjede, ali vremena se mijenjaju. Nema više lakog rivala. Pa i Njemačka se mučila sa Luksemburgom, a Hrvati sa Faranima.

Nakon svega što smo vidjeli u tri utakmice, a uoči meča sa Hrvatskom u ponedjeljak, može se donijeti nekoliko zaključaka.

Crna Gora od Mirkovog dolaska pokazuje neku ideju, vide se naznake taktičke pripremljenosti što je velika razlika u odnosu na period Roberta Prosinečkog. Vučinić jasno pokazuje i da je spreman da prizna grešku. Za meč sa Gibraltarom promjenio je od starta sistem igre i formaciju u odnosu na prve dvije utakmice. I to je napredak.

Sa Mirkom na klupi Crna Gora pokušava da igra i kreira situacije iz igre koje mogu biti opasne po rivala. Protiv Gibraltara samo u prvom dijelu bilo je nekoliko izrazitih šansi koje su došle iz otvorene igre, iako su golovi kasnije postignuti iz prekida. Pričao je nakon meča o tome selektor, koji će, a teško da ima boljeg to da uradi, morati sa igračima da poradi na završnici. Jer ako je neko znao da pogodi mrežu to je on.

Mirko želi očigledno i vezni red pun tehnički sposobnih igrača, kreatora. Protiv Gibraltara je bila jasna ideja da Bulatović bude korektor za Jankovića, Adžića i Vukotića koji su snadbijevali Krstovića i Osmajića. Bio je ovo dobar test za Vučinića da vidi kako taj sistem funkcioniše protiv ovakvog rivala jer doći ćemo kasnije i do poente Mirkove misije.

Crnoj Gori je potreban sistem, jasan stil igre kojim će se uz manje modifikacije u odnosu na rivala igrati u kontinuitetu. Farska Ostrva, Island i slične selekcije godinama su gradile stil igre baziran na jasnoj ideji, nijesu šetali previše sa filozofijama raznim i to im je donijelo uspjeh. Slično mora da uradi i Vučinić.

Način igre protiv Gibraltara sigurno neće biti isti za Hrvatsku, vratiće se i Jovetić, moguće da će vezni red imati još jednog malo defanzivnijeg igrača uz Bulatovića.

Pričao je Vučinić da bi mu lakše bilo da je selektorski debi imao na Maksimiru nego u Torshavnu. Zato će biti posebno zanimljivo kakvu će ekipu suprostaviti Zlatku Daliću i njegovim momcima koji su već pečatirali prvo mjesto u grupi.

Zadatak Vučinića je i da kroz ove mečeve koje vodi ekipu vidi na koga može da računa u narednom periodu, jer slijede neke izuzetno važne stvari.

Proces podmlađivanja ekipe nije lak, nekad je i nezahvalan jer podrazumijeva i momente u kojima nekima morate reći da je kraj. U Vučinićevom slučaju jasno se vidi da ne želi još uvijek da se odrekne nikoga, ali jasno šalje signale da dolaze neke nove generacije, koje već imaju stabilno mjesto kod njega.

Vezni red koji je izveo na jugu Pirineja je i okosnica reprezentacije za narednih 10 godina. Bulatović će u decembru napuniti 19, Adžić je pola godine stariji, Vukotic je nedavno proslavio 23. rođendan. Prvoj dvojici nedostaje klupskih minuta u nogama i taj dio vjerovatno da kod Vučinića usporava sam proces podmlađivanja.

A zašto je bitno da ovi momci već sada budu dio nacionalnog tima, iako pojedini kubure sa minutima. Ne samo njih dvojica, već i Andrej Kostić, Milan Roganović koji igra najviše u klubu, Marko Perović i ostali.

Ako je Savez sa Mirkom razmišljao na duže staze, onda je jasno da prvi realan cilj ekipe treba biti EURO 2028, jer do tamo vode dva puta, ali jedan nije nerealan nimalo. I tu dolazimo do poente podmlađivanja i razmišljanja kako meč sa Gibraltarom i Hrvatskom utiče na 2028 ? Zvuči daleko, ali nije, tu je iza vrata.

Nakon što se završi meč sa Hrvatskom, Crna Gora imaće jos jedan neuspješan kvalifikacioni ciklus iza sebe. Biće to pravi momenat da se izvrši revidiranje planova i postavljanje ciljeva za budućnost, sa Mirkom na čelu naravno.

Početkom naredne, 2026. godine, biće održan žrijeb za novu Ligu Nacija koja će se igrati krajem te godine. To je prva stepenica ka ostvarenju cilja 2028. Crna Gora će igrati u C diviziji, sa nešto lakšim rivalima od onih koje je imala u B diviziji tokom prethodne Lige Nacije. To znači i više šansi za eventualno plej of razigravanje C divizije.

U ovom slučaju, Mirko i svi ljudi u Savezu treba da pogledaju slučaj Gruzije i njihovog učešća na EURU 2024. Gruzija je kvalifikacije za taj šampionat završila kao četvrta u grupi, uz realno loše partije i rezultate. Dakle, daleko od mjesta koja vode na takmičenje. Ali, Vili Sanjol i njegova ekipa odradili su sjajno takmičenje u Ligi nacija koje se prije toga desilo 2022. godine i obezbijedili sebi mjesto u baražu C divizije koje im je donijelo šansu da se ipak domognu EURA zaobilaznim putem. Sve nakon toga je istorija, ne samo da su iskoristili plan B, nego su se plasirali među 16 najboljih selekcija Evrope i predstavili se javnosti kao jedna od najpotentnijih ekipa na šampionatu. A bili su 4. u grupi "zvaničnih" kvalifikacija. To je čar Lige nacije, jer će i ova naredna, koja počinje u septembru 2026. biti povezana sa takmičenjem 2028.

Liga Nacija 2026. ima zanimljiv raspored, pogotovo za C i D divizije, kada je riječ o baražu. Iako se grupna faza igra naredne godine, eventualno učešće u baražu desiće se tek na proljeće 2028. vjerovatno krajem Marta.

Da rezimiramo, Crna Gora krajem 2026. igra da bi rezultatski bila živa u martu 2028. Ako prethodno kroz zvanične kvalifikacije koje su na programu 2027. ne izbori direktno učešće na EURU, ali držimo se Lige Nacija, jer djeluje kao realna priča.

Priča oko podmlađivanja ekipe tu dobija najlogičniju podršku. Marta 2028. godine Stevan Jovetić imaće 38 i po godina, Stefan Savić 37, Adam Marušić 35 i po, Risto Radunović 36, Marko Vešović 37 i tako dalje.

Ovo su momci koju su bili okosnica ekipe posljednjih 10ak do 15 godina, Jovetić ima i skoro dvije decenije staža u A timu.

Nije lak zadatak za Vučinića da ovakve igrače dovede do kraja reprezentativne karijere, ali to je realnost na duže staze. Možda je ovaj meč sa Hrvatskom posljednji za neke od njih, ako se razmišlja o 2028., ili makar jedan od posljednjih. Svjesni su toga i ovi momci, možda će neki i samoinicijativno odlučiti da je bilo dosta i posljednje godine karijere vezati isključivo za klubove.

Zato Mirkovo fosrsiranje Bulatovića, Adžića, Vukotića, Perovića, Kostića, Roganovića, a biće tu još momaka, ima itekako smisla na duže staze. Sada griješe i ujedno rastu zajedno za stvari koje će tek da se dese. Crveni karton koji je Andrija Bulatović dobio u Zagrebu nakon duela sa Modrićem više znači za crnogorski fudbal nego da je neko od iskusnijih igrača pri kraju karijere zaustavio hrvatskog kapitena. Jer to je bila ozbiljna škola za momka koji je jedva punoljetan, a koji će biti oslonac Mirku u godinama koje su pred nama. Zato i raduje izjava mladog Kolašinca da će u ponedjeljak pokazati da je danas spremniji za okršaj sa hrvatskim veznim redom i Modrićem nego što je bio prije dva mjeseca.

Crna Gora ima igrački potencijal, na sve ove mlade momke treba dodati i Viktora Đukanovića, koji je takođe i dalje mlad, iako već nekoliko godina na sceni, u mladoj selekciji ima nekolilo ozbiljnih talenata, poput Lazara Savovića, Danila Vukanića, Vladimira Perišića, golmana Radanovića, krilnih napadača Kneževića i Mrvaljevića. Ne treba zaboraviti ni momke poput Ognjena Gaševića pred kojim su tek najbolje igračke godine. U omladinsloj selekciji naviru neki novi talenti, koje ćemo ubrzo gledati makar na crnogorakoj prvoligaškoj sceni, poput Matije Rakčevića i Petra Vujovića. Materijala ima, treba ga znati upotrijebiti i fokusirati se na striktan cilj. Da li je to Crna Gora na EURU 2028. Ili Mundijalu 2030. to mora da odluči Savez i dozvoli Vučiniću da iznese proces bez opterećenja. Crna Gora nema manje talenta od Gruzije, ima ga sigurno više od Islanda, neko od momaka iznad pobrojanih sigurno može biti crnogorski Hviča, da ne kažemo Arnor Gunarson.

Na predstojećem žrijebu, Crna Gora biće žrijebana kao jedan od nosilaca u C diviziji, uz jos tri ekipe koje su u prošlom izdanju takođe ispale iz B nivoa. To su Island, Albanija i Kazakhstan.

Rivali iz drugog šešira mogu biti Finska, Slovačka, Bugarska i Jermenija. Iz trećeg Bjelorusija, Farska ostrva, Kipar i Estonija. Posljednji šešir čine Moldavija, San Marino i u zavosnosti od ishoda plej ofa koji tek treba da se igra Letonija ili Gibraltar odnosno Luksemburg ili Malta.

Sve su ovo reprezentacije sa kojima Crna Gora po talentu može da se nosi, a uz jasnu viziju, Mirkovu trenersku nadogradnju do naredne jeseni, a i malo sreće, zašto da ih sve i ne pobjedi