Može li Klop da spasi Njemačku

„Fudbal je jednostavna igra – 22 igrača trče za loptom 90 minuta i na kraju Nijemci uvijek pobijede.“ Čuvene riječi Garija Linekera sa SP u Italiji 1990, kada su njegovu Englesku „panceri“ poslali kući nakon penala, postale su slavnije od njegove bogate golgeterske karijere i ostale vezane uz nastupe njemačkih selekcija na velikim turnirima. I kad su imali talentovanije i manje talentovane generacije, uvijek se asociralo na Linekerovu izreku, jer Nijemci su nekako uvijek bili tu.

I kad bi neslavno pali kao na Evropskom prvenstvu 2000. godine ili onom četiri godine kasnije, vrlo brzo bi se digli i već na sljedećem turniru, kontinentalnom ili planetarnom, došli najmanje do polufinala. Ali ova Njemačka ne uspijeva da se digne zabrinjavajuće dugo. Otkako su u Rusiji 2018. godine šokantno zaustavljeni u grupi po prvi put poslije 80 godina, „panceri“ nikako da se oporave.

Na Euru 2020 su eliminisani u osmini finala, na SP u Kataru opet nisu prošli grupu, dok su na Evropskom prvenstvu kojem su bili domaćini pali već u četvrtfinalu (doduše od fenomenalne Španije, ali bez obzira). Taj je EURO doduše dao vjetar u leđa selektoru Julijanu Nagelsmanu, koji nije krio da planira da napadne svjetsku krunu ove godine u Americi. U njemačkoj javnosti bili su skeptični, ali s druge strane nije li i prirodno da selektor četvorostrukog svjetskog šampiona najavljuje juriš na petu titulu?

Pogotovo jer nominalno ovaj tim ima sasvim dovoljno talenta, prije svega u vidu Džamala Musijale i Florijana Virca, a organizacija, taktička disciplina i kontrola posjeda nikad ne dolaze u pitanje. Nije to dubok sastav kao onaj iz 2014. a da i ne govorimo o nekim ranijim generacijama, ali ovaj sastav Njemačke imao je svoje mjesto u krugu favorita. Nijemce jednostavno nikad ne smijete potcijeniti.

Međutim, već na prvom stepeniku nakon klimave ali uspješne grupne faze, Njemačka je posrnula. Iako su imali 76 odsto posjeda lopte, 22 udarca na gol i 16 kornera, ova ekipa nije gotovo uopšte naudila Paragvaju, ekipi koja je jasno i disciplinovano došla da ubije igru i da se odbrani. Nekada bi takve ekipe bile lagan obrok za „Turniermannschaft”, kako su često u Njemačkoj kitili svoju reprezentaciju koja je dizala formu kako prvenstvo odmiče. Ali to odavno nije slučaj. Štaviše, Njemačka je na svakoj sljedećoj utakmici izgledala gore.

Ceh je platio Nagelsman, isto kao što su prije njega odgovornost za slabe rezultate morali da preuzmu i Hansi Flik i Joakim Lev. S obzirom da se radi o odličnim trenerima, jasno je da je teško moguće da ovdje problem leži isključivo na klupi. A ako imate dobro vođenje sa klupe i kvalitetan kadar, naizgled dobru atmosferu u i oko reprezentacije, šta je onda moglo da dovede do toga da Njemačka više ne može, ne samo da pobijedi, već i da dođe u prilku da igra protiv najjačih svjetskih selekcija poput Francuske, koja ih je očekivala?

Prvi argument koji se poteže je nedostatak pravih lidera kakvi su bili Oliver Kan, Mihael Balak ili Filip Lam. Činjenica je da u odnosu na prethodni Euro, u njemačkom dresu više nema Tonija Krosa, Tomasa Milera i Ilkaja Gundogana, te da je tim poprilično podmlađen, a neki bi rekli i obezglavljen njihovim povlačenjem.

Nagelsman je to pokušao da kompenzuje vraćanjem Manuela Nojera u sastav i direktno među stative. Iako se Nojer kao golman i danas visoko kotira, njegov povratak iz reprezentativne penzije navodno nije dočekan sa oduševljenjem u njemačkom kampu, s obzirom da nije učestvovao u kvalifikacijama i da je poremetio atmosferu u svlačionici nametanjem svoje ličnosti u ulozi autoriteta.

Slične poteze povlačili su i Nagelsmanovi prethodnici. S jedne strane bi pokušavali da krenu naprijed da bi se u potrebi za jačanjem svlačionice vraćali generaciji iz 2014. Pa se Joakim Lev prvo zahvalio Mileru i Humelsu pa ih onda vraćao u državni tim. Kros je takođe ubijeđen da još jednom povede svoju zemlju na prošlom Euru. Povratak Nojera bio je samo još jedan pokušaj vraćanja tog izgubljenog šampionskog mentaliteta.

Glavni narativ oko eliminacije u Njemačkoj svodi se na gubitak identiteta. Tako je slavni bivši reprezentativac i evropski prvak iz 1996, Matijas Zamer, još prošle godine izjavio da se u potrazi za balansom između tradicije i inovacije, njemački fudbal izgubio.

„Gubitkom identiteta izgubila je najveća snaga,“ rekao je tad Zamer u intervjuu za Kiker. „Kao što znate iz naše fudbalske istorije, uvijek su nas krasile sloga, snaga i kompaktnost. Kao tim, bili smo mašina. A šta je njemački fudbal danas? Zaljubili smo se do ušiju u taktiku i posjed, napredovali usvajanjem modernih shvatanja, ali istovremeno izgubili esencijalne stvari.“

Titula iz Brazila sada je 12 godina iza nas, a od tada se mnogo toga promijenilo. Debakl za debaklom posljedice su nejasne vizije u Njemačkom savezu. Iako „Elf“ ima sastav koji sadrži mnogo mladog talenta, nedostaje onaj zastrašujući germanski mentalitet koji je uvijek bio proizvod sistema. A iz tog sistema su izlazili i momci imigrantskog porijekla, poput Podolskog, Ozila, Kedire ili Boatenga, i postajali svjetski prvaci.

Problem sa ovom generacijom fudbalera nije talenat, jer ga imaju, niti privrženost nacionalnom dresu, ma koliko društvene mreže pokazivale kako je tanak veo multikulturalizma u današnjoj Njemačkoj. Problem leži u tome što u ovoj reprezentaciji već neko vrijeme nema igrača koji su lideri u sopstvenim klubovima. Jozua Kimih jeste kapiten u Bajernu ali u tom klubu se sve vrti oko Harija Kejna, a godinama prije toga vrtilo se oko Levandovskog.

Musijala je takođe u Bajernu, ali su povrede usporile njegov razvoj, a takođe uglavnom nastupa iz drugog plana. Virc je u Liverpul doveden kao jedan od najboljih evropskih kreativaca, ali je u proteklih godinu dana pokazao sve suprotno i njegov proces prilagođavanja će još da traje. Kai Haverc je sa Arsenalom postao prvak Engleske, ali ni on tamo nije udarna igla ekipe. Nema tu, bar zasad, profila igrača koji će iskočiti iz šablona i preuzeti odgovornost kad se lomi.

A dok se to ne promijeni, u DfB su odlučili da promijenu selektora. Jirgen Klop je, po svemu sudeći, pristao da se vrati trenerskom poslu i pomogne svojoj zemlji da se vrati u prvi razred evropskog i svjetskog fudbala. Vijest je to koja je dočekana sa oduševljenjem, jer je Klop omiljena figura i neko čije su ekipe igrale zabavan fudbal i prevazilazile svoje objektivne mogućnosti.

Klop će sa sobom da donese svoj „hevi metal fudbal“ na teren a u svlačionici bi trebalo da bude kohezivni faktor, što Nagelsmanu nije pošlo za rukom. Gegenpresing na terenu i emocija kraj klupe, to je ono što svi vide pred očima kad se spomene Jirgen Klop. Sigurno je da u njemu ima mnogo motiva i da će tu poziciju vidjeti kao krunu svoje karijere, ali će biti zanimljivo vidjeti da li će njegov dolazak donijeti ozbiljne promjene za njemačku reprezentaciju.

Njegova specijalnost kroz trenersku karijeru bila je promjena mentaliteta i izgradnja pobjedničkog razmišljanja. Klopova harizma pak prevodila je svlačionicu na njegovu stranu, ali i javnost i medije. I kada stvari ne bi išle povoljno po njegove timove, on je uspijevao da izvuče maksimum iz ekipe i sakrije mane. A mnogo mana je nalazio u njemačkom fudbalskom sistemu proteklih godina otkako radi kao fudbalski direktor akademije Red Bula.

„Razvoj igrača u Njemačkoj, po meni bar, završava prerano,“ rekao je Klop. „Odustajemo prebrzo od igrača, prestajemo im davati prilike čim nam se učini da sa 18-19 godina nemaju ono što je potrebno. I onda kada nemamo rješenja, vraćamo se u zonu komfora. To je ogroman problem..“

I baš zato, samo promjena na klupi neće biti dovoljna. Klop je nasmijano lice promjene koji će sigurno učiniti „pancere“ privlačnijim od Nagelsmana obučenog u crno i sa licem u konstantnom grču. Ali Klop kao selektor je samo jedan točkić u germanskoj mašineriji koja je zaribala još prije deset godina i od tada ne uspijeva da se pokrene. Ne bi bilo iznenađenje da proslavljeni stručnjak zatraži ovlaštenja da mijenja sistem iznutra i biće zanimljivo vidjeti da li su u Savezu spremni da mu dozvole da izađe iz strogo selektorskih zaduženja.

Pod teretom zlatnog naslijeđa, Njemačka danas je tek sijenka nekadašnjeg straha i trepeta za rivale. Jirgen Klop djeluje kao svijetlo na kraju tunela, ali tunel je dug i mračan. Biće potrebno vrijeme i strpljenje, te prave odluke, da se izgradi nova njemačka šampionska reprezentacija. A do tada, Gari Lineker je dočekao da s uživanjem ismije sopstvenu izreku u svom serijalu emisija za SP: „Neko je nekad rekao da je fudbal jednostavna igra u kojoj 22 igrača trče za loptom 90 minuta i na kraju Nijemci uvijek pobijede. Kakav idiot.“