Vrzino kolo na Old Trafordu

„Mora da postoji neki izlaz odavde“, reče šaljivdžija lopovu u legendarnoj pjesmi „All Along the Watchtower“, pjesmi koja na ravne časti pripada i Bobu Dilanu i Džimiju Hendriksu. Dilan ju je napisao i objavio, a potom ju je Hendriks obradio i proslavio. Kroz tekst i strukturu pjesme provlači se atmosfera potisnutog nemira i tenzije usljed osjećaja zarobljenosti u nekom bezizlaznom krugu.

Navijači Mančester junajteda dobro poznaju taj osjećaj. Više od trinaest godina je prošlo otkad se Ser Aleks Ferguson oprostio od publike na Old Trafordu nakon utakmice protiv Svonsija. Trinaest godina bez titule engleskog prvaka nije najduži period suše za „crvene đavole“ (26 godina su čekali od 1967. do 1992. godine), ali ono što sigurno frustrira jeste što je to period lutanja, ili riječima Dilanovog šaljivdžije, „previše je konfuzije, ne mogu doći do oduška“.

Od 2013. godine naovamo, Mančester junajted je tek dva puta bio drugoplasirani (2017/18 i 2020/21). Štaviše, češće je sezonu završavao na šestoj poziciji, a stvari su krenule od lošeg ka gorem kada su na kraju 2023/24. bili osmi, a naredne sezone sramotno 15. na kraju sezone. Osvojio se tokom tog perioda poneki FA ili Liga kup, te Komjuniti Šild, a pod vođstvom Žozea Murinja osvojen je i jedini evropski trofej u proteklih 18 godina, Liga Evrope 2017.

Malo je to sve i premalo za klub čiji su današnji navijači odrastali u zlatno Fergijevo doba. Stoga i ne čude sve češći šaljivi komentari u kojima krive Kristijana Ronalda, Skolsa, Bekama ili Runija što su ih prevarili da počnu da navijaju za ovaj klub. Klub se nije snašao nakon odlaska Ser Aleksa, i, usnuo na starim lovorikama, nije bio spreman da se prilagodi novim vremenima.

U klupskoj politici previše je konfuzije i čini se da nikome nije jasno kakav Mančester ustvari žele na terenu. Dovođena su velika trenerska imena, polagala se nada u talentovane mlade stručnjake iz inostranstva, a onda bi se krug zatvorio imenovanjem igračke legende za šefa struke. I onda bi se opet išlo ispočetka, u novo beskrajno vrzino kolo.

Dovodila bi se kvalitetna pojačanja, gurali bi se proizvodi omladinske škole, plaćalo bi se preskupo i pazarilo bez dugoročnog plana. U potrazi za svojim identitetom, Junajted je deklarativno čuvao duh slavnih vremena a na terenu se pretvarao u loše kopije Ajaksa, Sportinga i Evertona. Paralelno s tim, klupske legende bi imale puna usta kritika na račun vlasničke strukture, klupskog rukovodstva, stručnog štaba i igrača.

„Gledao sam Mančester junajted od svoje pete godine i ovo je najgorih petnaest minuta koje sam ikad vidio. Apsolutno patetično. Nikad nisam vidio tako malo truda“, izjavio je Geri Nevil nakon remija sa Fulamom proteklog vikenda (1:1). Problem je taj što je Nevil slično govorio i u septembru 2024, kada je Ten Hagov Junajted deklasiran u duelu sa Totenhemom sa 3:0, ili 2021. godine, kada je Liverpul Solskjerovom timu „crvenih đavola“ utrpao pet komada.

Nevilov „rant“ nakon Fulama je dakle nešto što se uporno ponavlja, a igru ekipe godinama ne štede ni Roj Kin ni Pol Skols ni drugi bivši velikani. Buka oko kluba, pritisak koji ne popušta, a u kojem svjesno učestvuju legende kluba, sigurno ne pomaže ničemu. Ali to je samo proizvod permanetnog osjećaja bespomoćnosti i zarobljenosti.

Sve se dešava kao po zacrtanom pravilu. Dođe novi trener, dovedu mu se igrači koje želi, pokuša da nametne svoj stil, pa se nakon nekog vremena sve raspadne ili na terenu ili u svlačionici. Mediji se okrenu protiv njega, uprava ga smijeni i dovede klupsku legendu da izgura sezonu do kraja. On smiri atmosferu svojim imenom, pridobije svlačionicu, publiku i medije, podigne nivo igre i popravi utisak.

Klub mu da novi ugovor, proglasi ga trajnim rješenjem, a onda, kad treba da se napravi iskorak u narednoj sezoni, dođe do novog pada forme. Šok terapija je davno prošla, stari trikovi ne rade a novih nema i Junajted se opet sam uruši. Majkl Kerik sada samo prolazi ono što je već prolazio Ole Gunar Solskjer, već viđeno.

Majkl Kerik je prošle sezone okupio razbijenu vojsku, digao joj moral i dao slobodu svojim najboljim igračima, što je dovelo i do rezultata. Ali da bi se nešto ostvarilo na duže staze, da bi Mančester junajted ponovo bio konkurent za trofeje, mora napokon biti sposoban da kontroliše utakmicu, da dominira i lomi klubove koji se brane i ne nude prostor. A to je prelaz koji na crvenoj strani grada ne mogu da ostvare već više od decenije.

Pohvale koje je Kerik dobio prošle sezone su svakako bile opravdane, međutim, kada novu sezonu počnete sa pet bodova iz pet kola, jasno je da ozbiljnijeg napretka još uvijek nema. Kerik je pokazao da ima dobar pristup igračima, da zna da postavi sistem koji protiv ekipa koje igraju otvorenije iz jakog bloka oslobađa tranziciju i koristi genijalnost Bruna Fernandeša da kazni rivala. On ispred sebe ima onda Mbuema, Šeška, Rašforda, Kunju, i oni svi mogu da napadnu kada dobiju brunovsku loptu između raširenih linija.

E ali kada treba izgraditi kontrolu iz koje se prijeti ekipama u niskom bloku, tu Mančester junajted i dalje pati. I taj problem koji, sa manjim prekidima, traje deceniju i kusur, djeluje kao težak zadatak za jednog od Fergijevih omiljenih đaka.

Protiv Hala (0:2) i Fulama (1:1), te Mančester Sitija koji se zatvorio nakon isključenja Fodena (0:1), Kerikov tim nije imao rješenja u napadu. Lopta bi kružila od jednog boka do drugog i vraćala se u sredinu, ali blok se ne bi probijao. Tačnije, nije bilo ničega što bi napravilo rupu u protivničkom bloku, ni rotacije igrača, ni promjene ritma, ni driblinga ni pasa. Slično se Junajted mučio i sa Evertonom (2:2), pogotovo u prvom poluvremenu.

Mančester junajted ima odlične igrače visoke klase u Brunu, Tilemansu, Mbuemu, Kunji i drugima, ali samo dovoditi zvučna pojačanja nije dovoljno. Potrebno je i znati kako želite da vam tim igra, koje linije distribucije će da koristi, koja kretanja će biti uigrana, šta će biti čiji zadatak i kako će to biti komplementarno zadacima saigrača prvog do tebe. Junajtedu sve to i dalje nedostaje kada treba da gospodari terenom, da pritiska i muči odbranu rivala dok negdje ne popusti i poklekne.

Reprezentativna pauza, koja će biti duža nego ikad, dolazi u pravo vrijeme za tim sa Old Traforda i njegovog trenera. Loš start u Premijer ligi, rana eliminacija iz Liga kupa od Brajtona i opšti utisak da je sve ovo već viđeno ne idu Keriku u prilog. S druge strane, ni klub ne može konstantno mijenjati trenere i očekivati da će zakonom velikih brojeva, jednom da im konačno uspije.

„Ovo nije sprint već trka na duge staze“, bodri i sebe i sve oko sebe Majkl Kerik. „I dalje je čitava sezona pred nama i to je sve dio puta. Naravno da smo htjeli više bodova, ne kažem da je sve super. Frustracija je razumljiva. Ali nismo potonuli kao grupa. Moramo samo da nastavimo da radimo prave stvari i to će nam se vratiti.“

Majkl Kerik je krajem maja potpisao novi dvogodišnji ugovor, sa opcijom produžetka na još godinu dana. Nisu mu dovedena prva imena na listi pojačanja (Eliot Anderson, Mateuš Fernandeš, te bilo ko da igra lijevog beka umjesto Luka Šoa), konkurencija u odbrani je tanka, vezni red još čeka oporavak Balebe, napad je nakrcan ali neusklađen. Kerik nije kriv ni za jednu od ovih stvari.

Odluče li u klubu da mu uruče otkaz jer nije našao rješenje koje nisu našli ni drugi prije njega, i to svega šest takmičarskih utakmica nakon što su mu produžili ugovor, priznaće da nemaju pojma u kom pravcu idu. I ko god dođe umjesto njega, zateći će iste probleme i morati da kreće od nule i opet pravi pitu od poznatih sastojaka. Ostane li Kerik, biće pod velikim pritiskom da popravi sezonu koja je rano krenula nizbrdo, i pitanje je da li će uspjeti u tome. Mora da postoji neki izlaz odavde, reče šaljivdžija lopovu.