Nije sve u Amorimu, i Retklif mora da ispostavi za Junajted

Postoji ona rečenica koja u fudbalu zvuči kao utjeha, ali se najčešće koristi kao alibi: "treba vremena“.

Ser Džim Retklif ju je izgovorio samouvjereno, gotovo profesorski, objašnjavajući kako se trener ne mjeri u mjesecima nego u godinama.

Tri godine, rekao je.

Ne preko noći.

Fudbal je proces.

A onda je proces trajao kraće nego što je potrebno da se u Mančesteru promijeni godišnje doba.

Ruben Amorim nije izdržao ni tri mjeseca od tog intervjua, a kamoli tri godine. I to je trenutak u kojem ova priča prestaje da bude samo priča o jednom treneru, njegovoj formaciji ili njegovim procentima pobjeda. Ovo je priča o hijerarhiji, o samopouzdanju koje se brzo pretvara u nervozu, o viziji koja se zaklinje u kontinuitet, a panično bježi čim postane neprijatno.

Da, Amorimov učinak je slab. Brojevi su neumoljivi i tu nema prostora za romantizovanje. Premalo pobjeda, premalo autoriteta na terenu, premalo znakova da je Junajted bliži nečemu stabilnom nego što je bio ranije. Ali, ako se zaustavimo na tome, dobićemo površnu analizu i pogrešnog krivca.

Jer Amorim nije sam sebi dao ključeve kluba.

Njega je izabrala struktura koja je tvrdila da zna tačno šta želi. Struktura koja je mjesecima ponavljala da Junajted mora da ima identitet, da ne smije da „oscilira“, da se mora znati kako ovaj klub igra bez obzira na to ko je trener. A onda je izabrala trenera čiji je identitet bio jasan, gotovo uklesan u kamen, i već nakon nekoliko mjeseci zaključila da to možda i nije identitet koji želi.

Tu leži suština problema.

Amorim nije sakrivao da vjeruje u sistem sa trojicom pozadi. Nije to bio eksperiment, nije bila faza, nego filozofija. Upravo zbog toga je ranije i bio prekrižen kao opcija. A onda se, gotovo preko noći, pretvorio u rješenje. Ne zato što se promijenio on, nego zato što se promijenio kontekst, ljudi, raspoloženje u vrhu.

Kada klub nema jasnu liniju odlučivanja, trener postaje kolateralna šteta.

Retklif je na početku mandata govorio o stilu igre koji se definiše odozgo, o putu sa kojeg se ne skreće. To zvuči moderno, gotovo korporativno ispravno. Ali takav pristup nosi odgovornost: ako ti biraš stil, ako ti biraš trenera da taj stil sprovodi, onda ne možeš da se iznenadiš kada taj trener radi upravo ono što je radio i prije nego što si ga doveo.

U tom smislu, Amorim nije bio greška u izvedbi, nego greška u procjeni.

Njegov odlazak djeluje dramatično jer je brz, ali nije nelogičan ako pogledamo širu sliku. On nije izgubio posao samo zbog rezultata, nego zbog pukotine koja se otvorila između njega i ljudi iznad njega. Ta pukotina se ne stvara za sedam dana. Ona je tu od prvog kompromisa, od prvog taktičkog ustupka, od prvog signala da se očekivanja mijenjaju dok sezona traje.

A kada trener osjeti da više ne postoji jedinstvo, kraj je samo pitanje trenutka.

Ono što dodatno opterećuje cijelu priču jeste činjenica da je Junajted već prošao kroz sličan scenario. Produžavanje ugovora, pa otkaz. Strpljenje na riječima, panika u praksi. Razlika je samo u imenima. Obrazac je isti.

Zato je pogrešno Amorima posmatrati kao izolovan slučaj. On je simptom, ne uzrok.

Jer ako je nešto više od godinu dana dovoljno da se zaključi da trener nije dobar, onda bi i dvije godine morale da budu dovoljne da se procijeni učinak vlasničke strukture. Ne samo na terenu, nego i van njega. Otkazi, poskupljenja, rezovi, racionalizacija. Sve to može da se objasni, ali se ne može prodati navijačima bez onoga što u fudbalu jedino ima stvarnu vrijednost: nade da stvari idu nabolje.

A Junajted danas tu nadu ne isporučuje.

Zato će sljedeće imenovanje biti mnogo više od običnog izbora trenera. Biće test vjerodostojnosti. Da li će klub zaista sačekati pravi trenutak, ili će opet reagovati na pritisak? Da li će dovesti čovjeka koji se uklapa u unaprijed definisani put, ili će se put ponovo crtati prema treneru?

Ako se ponovi isto, onda problem nikada nije bio u Amorimu.

Retklif je govorio o strpljenju kao luksuzu koji fudbal ne dozvoljava. Ali istina je suprotna: bez strpljenja nema projekta, a bez projekta nema ni izgovora. Amorim je otišao brzo, možda prebrzo. Ono što ne smije da ode zajedno sa njim jeste odgovornost onih koji su ga doveli.

Jer Junajted ne može vječno da mijenja trenere i da se nada drugačijem ishodu.

Nije sve u Amorimu. A račun koji stiže Retklifu tek treba da se ispostavi.