Kraj toksične veze u kojoj su crvene zastavice bile vidljive od početka

U Mančester junajtedu su u novembru 2024. godine vjerovali da su konačno shvatili gdje su pogriješili prethodnu deceniju.

Ne u izboru trenera, nego u samoj ideji da jedan čovjek može da nosi sve: teren, svlačionicu, transfere, politiku, javnost, istoriju.

Umjesto potrage za novim Fergusonom, u Junajtedu su krenuli u potrazi za novom strukturom.

Zato je dolazak Rubena Amorima bio više od kadrovskog rješenja. Bio je simbol prekida sa mitologijom menadžera-svemoguće figure i pokušaj ulaska u savremeni fudbalski model, sa jasno podijeljenim odgovornostima i strukturom koja bi amortizovala pritisak.

Titula "glavni trener“ nije bila semantička igrarija, već poruka. Amorim je trebalo da trenira, postavlja sistem i razvija igrače.

Regrutacija, dugoročno planiranje i poslovne odluke bile su povjerene drugima.

Džejson Vilkoks je postavljen kao sportski direktor, zadužen za strukturu tima, dugoročnu kadrovsku politiku i saradnju sa sektorom za regrutaciju, dok je širi okvir odlučivanja bio u rukama klupske uprave pod okriljem INEOS-a. Upravo ta podjela, zamišljena kao rasterećenje trenera, vremenom je postala izvor napetosti.

INEOS je time želio da poruči da je era improvizacije završena, da se klub vodi hladnom glavom i da se odluke donose kolektivno.

U teoriji, zvučalo je kao korak naprijed. U praksi, vrlo brzo se ispostavilo da teorija i Mančester junajted rijetko idu ruku pod ruku.

Amorim je sve češće djelovao kao neko ko želi punu kontrolu, dok je klub pokušavao da insistira na modelu u kojem trener nije jedina tačka moći. U toj pukotini između teorije i prakse, projekat je počeo da se raspada.

Već u prvim mjesecima mandata pojavila se pukotina između onoga što je zamišljeno i onoga što se dešavalo na terenu i oko njega.

Amorim je, svjesno ili ne, nastavio da se ponaša kao klasični menadžer. U javnim nastupima govorio je jezikom čovjeka koji traži potpunu kontrolu, a ne trenera uklopljenog u širi sistem. Rečenice o tome da on bira igrače, da je on menadžer, nijesu bile lapsusi. Bile su signal. I što je sezona odmicala, taj signal je postajao sve glasniji.

Sportski rezultati nijesu pomagali da se nesporazumi ublaže. Junajted je brzo skliznuo niz tabelu Premijer lige, a ono što je trebalo da bude tranziciona sezona pretvorilo se u borbu sa samopouzdanjem, identitetom i očekivanjima. Liga Evrope je nudila privremeni bijeg, ali ni tamo nije stigla potvrda da projekat ide u dobrom smjeru. Finalni poraz u Bilbau protiv Totenhema bio je simboličan kraj ideje da će se strpljenjem doći do nagrade.

Amorim je u Englesku stigao sa reputacijom trenera jasne vizije, dosljednosti i hrabrosti. Upravo te osobine su u Junajtedu počele da djeluju kao uteg.

Njegovo insistiranje na sistemu sa trojicom u posljednjoj liniji postalo je tačka otpora, ne samo među navijačima, već i unutar kluba. Igrači su često djelovali izgubljeno u tranzicijama, nesigurni u uloge, spori u reakcijama. Defanzivna stabilnost, koja je trebalo da bude temelj sistema, nikada se nije zaista pojavila.

Posebno problematičan dio Amorimovog mandata bio je izostanak individualnog napretka mladih igrača koji su trebalo da budu temelj budućnosti kluba. Lenji Joro, Patrik Dorgu i, prije svih, Kobi Mainu nijesu napravili očekivani iskorak.

Kod Mainua je to najviše upadalo u oči. Igrač koji se već pozicionirao kao zlatno dijete engleskog fudbala, simbol kontinuiteta i rijetka svijetla tačka u tranziciji kluba, kod Amorima je stagnirao. Minutaža je varirala, uloge su se mijenjale, a kontinuitet nikada nije uspostavljen. Umjesto da sistem bude prilagođen njegovim kvalitetima, Mainu je često djelovao kao kolateral krutih taktičkih odluka. U klubu koji se stalno poziva na budućnost, taj zastoj kod najtalentovanijeg domaćeg igrača bio je signal koji se nije smio ignorisati.

Uporedo sa taktičkim problemima, Amorimov javni diskurs dodatno je komplikovao situaciju. Govorio je otvoreno, često bez filtera, prozivao tim, priznavao sopstvene greške, ali je time stalno držao reflektor upaljen. U klubu kakav je Mančester junajted, takav pristup rijetko prolazi bez posljedica. Svaka rečenica dobija težinu, svaka izjava postaje povod za novu raspravu. Umjesto da smiri ambijent, Amorim je često dolivao gorivo na vatru.

Paralelno s tim, januarski prelazni rok donio je novo nezadovoljstvo. Neuspjeli pokušaj dovođenja Antoana Semenja dodatno je pojačao osjećaj da stvari ne funkcionišu ni na nivou saradnje između trenera i strukture iznad njega.

Kako su sedmice prolazile, tenzije su izlazile na površinu. Razgovori o formacijama, selekciji i pravcu u kojem tim ide više nijesu bili interna stvar. Amorim je u javnosti počeo da povlači liniju između sebe i klupske hijerarhije, implicitno tražeći podršku ili razlaz. Kulminacija je stigla nakon utakmice na Elend Roudu, kada je retorika prešla granicu onoga što se može smatrati taktičkom raspravom ili emotivnim ispadom.

U tom trenutku, odluka je praktično već bila donesena. Umjesto da stane iza trenera i prizna greške u samom konceptu, vrh kluba odlučio se za prekid saradnje. Odluka je donijeta uz saglasnost većinskih vlasnika, čime je još jedan eksperiment završen prije nego što je zaista dobio priliku da sazri.

Amorimov mandat, dug svega 14 mjeseci, ostavlja više pitanja nego odgovora. Da li je Junajted zaista vjerovao u njega ili je samo pokušavao da opravda prethodnu odluku? Da li je struktura bila dovoljno jasna i stabilna da izdrži pritisak loših rezultata? I najvažnije - da li je problem bio u treneru ili u organizaciji koja se i dalje traži između prošlosti i sadašnjosti?

Ono što se može reći bez dileme jeste da Amorim nije bio jedini koji je pogriješio. Njegova rigidnost, tvrdoglavo držanje sistema i nespremnost na ranije prilagođavanje igrali su svoju ulogu. Ali isto tako, klub je još jednom pokazao da promjene sprovodi bez pune svijesti o sopstvenim ograničenjima. Govor o dugoročnim projektima lako se raspada kada prvi ozbiljan pritisak pokuca na vrata.

Mančester junajted je i dalje klub ogromne težine, ali i klub koji teško prihvata proces. Svaki trener postaje ogledalo organizacije, a u tom ogledalu se uporno vide iste pukotine. Amorim je došao sa idejom, ambicijom i uvjerenjem da može da izdrži. Otišao je kao još jedan dokaz da u Junajtedu problem nikada nije samo u onome ko stoji uz aut-liniju.

Šta god da slijedi, jedno je jasno: bez jasnih linija odgovornosti, bez stvarne podrške odlukama koje se donose i bez spremnosti da se greške priznaju na najvišem nivou, promjene će ostati kozmetičke. Treneri će se smjenjivati, sistemi će se mijenjati, a pitanja će ostajati ista.

Na kraju, ovo nije bio iznenadan raskid, već spor i predvidljiv kraj veze koja od starta nije imala jasne granice. Crvene zastavice su bile tu od prvog dana – u nerazjašnjenim ulogama, u različitim vizijama moći, u rigidnosti sistema i u potrebi za potpunom kontrolom u klubu koji je pokušavao da uvede kolektivno odlučivanje.

Amorim nije propao zato što nije imao ideju, već zato što je insistirao da ona važi svuda i za sve, bez obzira na kontekst. Mančester junajted, sa druge strane, još jednom je pokazao da promjene želi brže nego što je spreman da ih iznese.

Kraj ove saradnje zato ne govori toliko o jednom treneru, koliko o klubu koji i dalje traži balans između onoga što je bio i onoga što pokušava da postane. Dok ono što jeste...predugo traje.