Strpljenja, strpljenja, strpljenja.....koliko još Amorim ima života?

Bruno Fernandeš, kapiten i simbol tima, najbolji među najgorima, stajao je pognute glave, ruku na kukovima, dok je pokušavao da prikupi energiju da povede svoje saigrače prema uglu gdje su ostali najvjerniji navijači. Oni koji su ostali do kraja, uprkos još jednom bolnom porazu, mogli su da vide samo tromu kolonu igrača koji su se jedva privukli, zastali na minut i aplaudirali — teško je reći da li iz zahvalnosti ili izvinjenja — nakon novog poraza, ovog puta 3:1 od Brentforda.

To je već postao ritual. Junajtedova gostovanja u Premijer ligi pretvorila su se u niz razočaranja: posljednjih osam utakmica van Old Traforda donijelo je svega dva boda. Prije dvije nedjelje poraz od gradskog rivala Sitija, sada Brentford, a raspored ne nudi nimalo predaha — nakon pauze za reprezentativne obaveze slijedi Liverpul, pa gostovanja Notingem forestu, Totenhemu i Kristal Palasu. Pitanje je samo: koliko će još tih putovanja donijeti gorčine i koliko toga ovaj klub uopšte može da izdrži?

U najavi meča govorilo se o „istorijskoj šansi“ — da Junajted napokon ostvari dvije uzastopne pobjede u Premijer ligi pod Rubenom Amorimom. Prošlo je već deset mjeseci od njegovog dolaska iz Sportinga, ali brojke su neumoljive: devet pobjeda u 33 ligaška meča. Zaboravite nizove, čak ni u jednom mjesecu od januara nisu uspjeli da upišu makar dvije pobjede.

U poređenju sa prošlom sezonom, statistika je poražavajuće slična. Nakon šest kola tada, sedam bodova; nakon šest kola sada, identičan učinak. Erik ten Hag je za taj skor platio otkazom tri kola kasnije. 

FUN FACT: TEN HAG IS BETTER THAN AMORIM pic.twitter.com/isJ1wze5hg
— Kent (@mrrightutd) September 27, 2025
 

Amorim za sada ne osjeća ni približno takav pritisak, jer unutar zidova Old Traforda vlada uvjerenje da klub mora ostati stabilan. 

Ali koliko dugo? 

Koliko dugo jedna pobjeda mjesečno može da uvjeri ljude koji donose odluke da je ovo pravi put?

Čitava Amorimova filozofija 3-4-3 sistema raspada se čim rivali počnu da stvaraju viškove u veznom redu, a u Premijer ligi takvih ekipa ima na pretek.

Kit Endrjuz, novi trener Brentforda, poslije meča je otvoreno govorio kako je tražio situacije sa tri vezna protiv Junajtedovog dvojca. Rezultat se mogao vidjeti već u uvodnim minutima — igra se odvijala pod Brentfordovim uslovima, a Junajted je izgledao nemoćno.

Napad je bio jednako zabrinjavajući. Brajan Mbeumo, zamišljen kao glavno ljetnje pojačanje i pokretač, izgledao je blijedo. Kunja je imao par atraktivnih poteza, ali premalo konkretnog učinka. Benjamin Šeško je konačno postigao prvi gol u Premijer ligi, smanjio rezultat i vratio tračak nade, ali i taj pogodak izgledao je nesigurno: predug pas Ugartea, nespretan centaršut Dorgua, dvije promašene lopte Šeška prije nego što je trećim pokušajem konačno poslao loptu u mrežu.

Najviše zabrinjava to što je nakon gola ostalo više od sat vremena igre — i ništa. Nije bilo pritiska, nije bilo talasa napada, nije bilo onog osjećaja da gol visi u vazduhu, kao što je bilo u Fergusonovo doba. Amorimovo rigidno držanje 3-4-3 sistema i klupa bez ozbiljnih „game-changera“ ostavili su ekipu praznu i predvidljivu.

Podsjećanje na viralni tvit iz 2013, u Mojesovo vrijeme — „Junajted mora da se popravi u brojnim segmentima, uključujući pas igru, stvaranje šansi i odbranu“ — zvuči jezivo aktuelno i danas, dvanaest godina kasnije.

Još jedno podsjećanje stiglo je istog dana: Vest Hem je otpustio Grejema Potera zbog slabih rezultata. Njegov učinak od 23 boda u 23 meča bio je samo nijansu lošiji od Amorimovih 34 boda u 33 meča. Ako to u Vest Hemu nije dovoljno, šta onda znači da je za sada dovoljno na Old Trafordu? Da li su očekivanja ovog giganta toliko niska da se prosječnost prihvata kao normalnost?

Amorim ima još uvijek solidnu podršku. Kao što je nekada imao i Mojes. Igrači, uprava, navijači i mediji nemaju želju za još jednom smjenom. Ali pitanje se nameće: šta ako se ništa ne popravi? Šta ako ni nedjelje bez evropskih utakmica, koje daju vrijeme za trening i rad, ne donesu pomak?

Junajted je danas klub koji se neprestano nalazi između nostalgije i stvarnosti. Navijači se sjećaju vremena kada je Fergusonova ekipa u svakom napadu mirisala na gol. Danas gledaju tim koji nema ni pritisak ni momentum, već samo ritam jednog prosječnog premijerligaša.

Amorim priča o procesu, o izgradnji igre, o strpljenju. Ali brojke su neumoljive: više poraza nego pobjeda, dvije pobjede mjesečno samo kao apstraktna nada, golovi primljeni naivno i golovi postignuti slučajno. Strpljenje može biti vrlina, ali strpljenje u fudbalu ima rok trajanja.

Za sada, Old Traford ćuti. Igrači i trener nastavljaju da ponavljaju mantre o napretku. Ali svakim novim porazom, svakim „korakom naprijed, dva nazad“, pitanje je koliko će još dugo trajati ta tišina — i koliko će još Junajted moći da se krije iza nostalgije.