U svijetu timskog sporta postoji nekoliko „nepisanih moralnih pravila“ kojih se igrači najčešće drže. Jedno od njih, možda i najveće, pravilo je da se ne prelazi u redove najvećih rivala, pogotovo kada su u pitanju oni gradski. 

Svi su već čuli ili vidjeli za gađanje svinjskom glavom Luisa Figa ili tiho seljenje Vassilisa Spanoulisa, da ne bi nekom navijaču Panathinaikosa palo na pamet da baci frižider s prozora. 

U novom dobu, barem tako izgleda na prvu, nema više takvih navijačkih reakcija. Sve se svelo na pisanje na društvenim mrežama i pravljenje nekih „lowlight“ kompilacija izdajnika.

Ipak, ima još uvijek onih koji vole da uzburkaju mirno more tokom ljeta između dva rivalska kluba. I to nas dovodi do Hakana Calhanoglua. Turski reprezentativac je 2017. potpisao za Milan, da bi nakon četiri godine prešao u redove Intera. Previše je prošlo, pa su mnogi, čak i ona najveća zlopamtila, već zaboravili da je napravio jednu izdaju. 

Hrabar čovjek to učini jednom, a, u manjku boljeg izraza, lud i drugi put. 

Ovaj put je odlučio učiniti i među mnogo gorom publikom – onom domaćom, iz Turske. Naime, u istom danu je zakazao razgovore s Fenerbahceom i Galatasarayom. Zamislite tu količinu samopouzdanja, da kad vas pita neko na kraju pregovora – „Gdje ćete se sada uputiti?“, vi im odgovorite sa: „Idem kod vaših najvećih rivala“. 

Povratak Calhanoglua u Tursku sa svega 31 godinom je iznenađujuća pojava sama po sebi. Veoma kvalitetan veznjak koji može mnogo toga još da ponudi u top ligama, odlučio se za povratak kući. Ipak, taktika u pregovoranju s klubovima mu izgleda nije baš jača strana, pa se odlučuje na poteze koji će ga u oba tabora, nebitno što će vrlo vjerovatno potpisati za jedan od ta dva kluba, napraviti neprijateljem broj jedan, bez da je odigrao i sekunde u dresu tog kluba.