Sistem ili kula od karata: Mađarski fudbalski projekat nakon Orbana

Ako vam nije jasno zašto su neke stvari u Mađarskoj takve kakve su ili zašto se nešto radi na određeni način, pa upitate domaćine da vam objasne, dobićete isti odgovor: „To je iz istorijskih razloga“. Uvažimo li onu da je Balkan prostor sa više istorije nego što može da podnese, kako je nekad navodno rekao Vinston Čerčil, onda mu je Mađarska dovoljno blizu i po tome, a ne samo geografski.

Istorijski su bili i prethodnog vikenda u toj zemlji održani parlamentarni izbori. Nakon 16 godina doći će do promjene na čelu države. Dosada apsolutno neprikosnoveni Fides na čelu sa dosadašnjim premijerom Viktorom Orbanom doživio je težak poraz, a pobjednik je stranka Tisa i njen lider Peter Mađar.

Regionalna, evropska i svjetska javnost odavno nisu sa više interesovanja pratili neke izbore, pogotovo mađarske. Sada se mediji utrkuju sa analizama šta ovaj izborni rezultat znači za Mađarsku, ali i na širem planu. A mene je zanimalo kako će se to sve odraziti na sport u ovoj zemlji, posebno njima najdraži fudbal.

Kada je autor ovih redova bio stanovnik Budimpešte, Orbanova vladavina tek je bila u začetku. Tih godina mađarski fudbal je bio na niskim granama, a liga je bila u neobičnom istorijskom periodu. Naime, u deset sezona od 2005. do 2015. godine, devet puta su šampioni dolazili izvan Budimpešte. To je bila anomalija, jer od 121 titule prvaka zemlje, 103 su dosad završile u glavnom gradu.

Privuklo me je da idem da pratim Ferencvaroš na stadionu koji je nosio ime njihove legende Florijana Alberta. Klub slavne istorije i velike navijačke baze, koji se u to vrijeme vraćao iz bankrota i nižeg ranga. Išao sam i na stadion Ferenca Puškaša, nekada znan kao Nep (Narodni), gdje je svoje utakmice igrala reprezentacija. Ta su zdanja nosila sa sobom miris i slavu velikih utakmica i događaja ali zub vremena je ostavljao svoj trag.

U narednih deset godina, mađarski fudbal je doživio svojevrsno uskrsnuće. Država je krenula u projekat oživljavanja posrnulog a voljenog sporta. Mađarska je dobila preko dvadeset novih stadiona, od čega šest u Budimpešti. Sportski klubovi i savezi dobili su u tom periodu ukupno 923 milijarde forinti (skoro dvije i po milijarde evra).

Laslo Đerđ, državni sekretar za inovacije i visoko obrazovanje, objavio je 2022. godine da je u periodu 2010-2020, Vlada Mađarske uložila 330 milijardi forinti (oko 900 miliona evra) samo na rekonstrukcije starih i izgradnje novih stadiona.

Na mjestu oronulog Puškaševog stadiona, izgrađena je božanstvena Puškaš Arena na kojoj će se ovog ljeta igrati finale Lige šampiona, a na mjestu Albertovog stadiona nikla je Grupama Arena, kao novi dom Ferencvaroša. Fradi je sada klub koji dominira državnim prvenstvom i redovno igra evropska takmičenja, a veliki napredak ostvarila je i reprezentacija Mađarske koja je vezala tri učešća na evropskim prvenstvima u nizu.

Sve to počiva na kontroverznom programu poreskih olakšica TAO, koji je Orbanova vlada usvojila 2011. godine. Ovaj program omogućuje firmama i kompanijama da novac kojim su dužni da plate poraz državi, preusmjere u sportske organizacije i infrastrukturu. TAO se primjenjuje i na drugih pet najpopularnijih sportova u Mađarskoj – rukomet, vaterpolo, košarku, hokej i odbojku, ali najveći komad te torte, skoro 40%, ide u fudbal.

Otkako je stupio na snagu, program prate kritike o nedovoljnoj transparentnosti, korupciji i nesavjesnom trošenju novca. Posebno bode oči što je najveći dio fudbalu namijenjenih sredstava (preko deset miliona evra godišnje) završio u Puškaš Akademiji, klubu iz Orbanovog rodnog sela Felčut, nedaleko od Sekešfehervara.

Klub osnovan 2007. godine simbol je Orbanove političke moći. Njegov drug iz djetinjstva, Lorinc Mesaroš, na čelu je Puškaš Akademije koja je sedam godina kasnije dobila novi stadion, Pančo Arenu, koja prima duplo više gledalaca nego što Felčut ima stanovnika. Klub se probio u najviši rang mađarskog fudbala, mlade selekcije državnog tima igraju na njihovom stadionu kao domaćini, a Mesaroš je izrastao u jednog od najbogatijih ljudi u Mađarskoj.

Ovdje valja spomenuti da legendarni Ferenc Puškaš ne samo da nije nikad igrao u Felčutu, već vjerovatno nije nikad ni kročio u to selo. Ali s druge strane sokaka, nasuprot atraktivnom stadionu, nalazi se Orbanova rodna kuća, okrečena u bijelo, koja je dio imidža koji je godinama gradio o sebi – skromnog čovjeka iz naroda.

Drugi klub na listi onih koji su najviše profitirali od TAO programa jeste  Mezokovežd, iz istoimenog gradića, čiji predsjednik je državni sekretar mađarskog Ministarstva finansija, Andraš Talai, koji je dugo bio zadužen upravo za poresku politiku ove zemlje. I taj se u jednom trenutku klub probio u Prvu ligu, sad je opet drugoligaš, a dobija šest puta više novca od recimo Ferencvaroša.

Štaviše, na čelu gotovo svih fudbalskih klubova u Mađarskoj nalaze se Orbanovi ljudi, sve visoki članovi Fidesa, ministri, poslanici i biznismeni. O ovoj temi je za Skaut sport svoj uvid dao i Bence Bočak, mađarski sportski novinar sa trenutnim prebivalištem u Velikoj Britaniji.

„Orbanu bliski ljudi su manje-više u svim klubovima,“ objašnjava Bočak. „Tamaš Dojč, jedan od osnivača Fidesa i član Evropskog parlamenta, je na čelu MTK. Gabor Kubatov, koji je na čelu Ferencvaroša, je dugogodišnji poslanik u Mađarskom parlamentu. Peter Ratatič iz MOL-a je na čelu Ujpešta. Čak je i ministar vanjskih poslova, Peter Sijarto, krajem prošle godine preuzeo Honved, nakon što su pali u drugu ligu. Naravno, tu je i Orbanov drug iz djetinjstva, Lorinc Mesaroš, koji vodi Puškaš Akademiju.“

Poraz Orbana na izborima i dolazak Petera Mađara na njegovo mjesto budi velika očekivanja u mnogim sferama. Kako misliš da će se to odraziti na mađarski fudbalski projekat?

„Teško je reći šta će sad da se dešava, jer sve je ovo svježe,“ kaže Bočak. „Novi premijer takođe voli fudbal, ide na utakmice reprezentacije, ide redovno da gleda Ferencvaroš. Njegov sin je inače veliki talenat, igra u akademiji MTK. Vidjećemo da li će išta mijenjati po pitanju poreske sheme, jer očekuju se radikalne promjene na svim nivoima a možda to ne bude baš tako na svim poljima.“

Kakva je sudbina mađarskog fudbala ako bi odlazak Orbana uticao na to da se i svi ti ljudi povuku sa funkcija u tim klubovima?

„Ne znam šta bi se desilo da se svi oni sklone, ali mislim da se od svih njih Gabor Kubatov najviše pokazao kao uspješan i posvećen rukovodilac, navijači Fradija ga cijene. Mislim da bi njegov odlazak bio veliki gubitak za Ferencvaroš.“

Usponi i padovi mađarskog fudbala uvijek su zavisili prije svega od političke volje. Za vrijeme rigidne komunističke vlasti Matijaša Rakošija, sport je, kao uostalom i svi drugi aspekti društvenog života, bio pod strogom kontrolom države. Mnogo se ulagalo u fudbal, gradili su se stadioni, a talenta nije nedostajalo pa je „Zlatni tim“ (Aranycsapat), kod nas upamćen kao mađarska “Laka konjica“, dominirao u prvoj polovini pedesetih.

Ali nakon Revolucije 1956. godine, vlast na čelu sa umjerenijim Janošem Kadarom, sve se manje interesovala za fudbal a to se odrazilo i na postepeni pad kvaliteta i rezultata. Nakon pada komunizma, uslijedio je kolaps koji je trajao sve do dolaska Orbana na vlast 2010. godine.

„Komunisti su prestali da brinu o fudbalu od šezdesetih, ovi poslije takođe nisu brinuli i sve je propadalo. Fudbal je bio na jako niskim granama,“ osvrnuo se na istorijske razloge i naš sagovornik. „Kad sam trenirao u lokalnom klubu Dunakesi, tu su uslovi bili jezivi. Moj brat se naslonio na kapiju i ona se srušila, npr. A na tom terenu je 2006. godine trenirala i mađarska reprezentacija. Kad sam trenirao u Vašašu, klubu iz Budimpešte, stanje terena i svega okolo je bilo očajno, i tako je bilo širom zemlje. Danas je tu mnoštvo novih stadiona, pa čak i Dunakesi sad ima novi stadion i sjajne uslove.

Tako da ovaj restart, ako ga možemo nazvati tako, ipak dolazi nakon bolje situacije što se tiče fudbala. I ne samo fudbala, država je ulagala mnogo u male klubove u svim sportovima, onda na nivou škole, itd. Moglo bi se reći da su te pare mogle da odu u zdravstvo ili nešto drugo, ali ako se zadržimo isključivo na sportu, mnogo je bilo benefita u prethodnom periodu.“

Benefite su osjetili i klubovi izvan granica današnje Mađarske. U proteklih trinaest godina, Mađarski fudbalski savez (MLSZ) i fond Betlen Gabor Alapkezelo, čiji glavni zadatak je podrška mađarskim zajednicama u inostranstvu, donirali su najmanje 56 miliona evra za gradnju stadiona i fudbalskih kampova u Slovačkoj, Rumuniji, Srbiji, Sloveniji i Hrvatskoj. Negdje su ta ulaganja dočekana raširenih ruku, dok se na drugim mjestima doživljavaju kao nacionalistički projekat tzv. meke moći.

„Znam da je bilo nekih kontroverzi, možda ne u Srbiji, ali u Slovačkoj i Rumuniji jeste, jer tamo se bilo kakvo okupljanje oko mađarskog nacionalnog osjećaja doživljava negativno,“ kaže Bočak. „Mislim da je to pogrešan pristup, jer prošlo je preko sto godina od Trijanona, trebalo bi da svi to ostavimo iza sebe i sarađujemo. Trebalo bi da je dobra stvar za ljude u tim sredinama, pripadnike mađarske manjine, da imaju lokalni klub za koji mogu da se vežu i nešto oko čega mogu da se okupe, i to ne treba gledati negativno po automatizmu.“

Klubovi koji su finansirani dolaze sa prostora gdje živi mađarska nacionalna manjina. Krenulo je sa Čikseredom i Šepšijem u Rumuniji, a nastavilo se sa Komarnom i Dunajskom stredom u Slovačkoj, te slovenačkom Lendavom 1903. Nama najpoznatiji primjeri dakako su TSC iz Bačke Topole, te NK Osijek.

„Što se tiče tih klubova, mislim da će se podrška Mađarske tu nastaviti. Najviše sam upoznat konkretno sa Dunajskom Stredom, od koje je dosta koristi imala i naša reprezentacija. Odatle su došli neki sada standardni reprezentativci, poput Andraša Šefera, koji je sad u berlinskom Unionu. Marko Rosi, naš selektor, takođe je prethodno radio u tom klubu.“

Uspjesi reprezentacije nakon suše koja je trajala od 1986. godine, kao i evropski nastupi Ferencvaroša, ipak kriju jednu bolnu tačku mađarskog fudbala koju je u našem razgovoru prepoznao i moj sagovornik. Klubovi ne proizvode dovoljno talentovanih domaćih igrača. Primjera radi, prva zvijezda mađarskog nacionalnog tima, Dominik Soboslaj, produkt je Red Bulovog sistema a ne mađarskog projekta. Bočak u smjeni na vrhu države vidi i priliku da se sami klubovi fokusiraju na rad sa mladim igračima, umjesto što žive na državnim jaslama.

„Možda ove promjene natjeraju klubove, koji su se navikli na zonu komfora koju im je omogućila država, da počnu da rade, da proizvode mlade igrače. Trenutno je samo Fradi uspješan na tom polju, prodaje igrače i zarađuje. To mađarski klubovi nisu nikako uspjevali, za razliku od eto recimo Partizana i Crvene zvezde, koji su proizveli i prodali tolike fudbalere. Mislim da bi možda model iz Poljske bio dobar za sve nas na ovim prostorima, jer su i tamo dosta ulagali u uslove, ali su počeli da proizvode talentovane igrače poput Pjetuševskog koji je sad u Portu.

Mislim da to što je bivši kapiten reprezentacije, Adam Salai, nedavno imenovan za potpredsjednika MLSZ koji će se baviti mlađim selekcijama, može da bude pozitivan iskorak na tom polju. U Prvoj ligi je od ove sezone uvedeno pravilo da svaki klub mora da ima pet mađarskih igrača na terenu u svakom trenutku utakmice (a od njih minimum jedan mlađi od 21 godine) da bi nastavili da primaju finansijsku pomoć. To takođe smatram korakom unaprijed,“ zaključio je Bočak.

U Mađarskoj, zemlji koja se trudi da živo pamti svoje revolucije, fudbalska revolucija pokrenuta pod Orbanovim režimom uradila je mnogo, ali nije do kraja ostvarila one ambiciozne snove s kojima je i pokrenuta. Mađari bi rekli da je to u skladu sa onim nacionalnim revolucijama 1848. i 1956. godine koje su udarile temelje današnje državnosti, ali koje su svojevremeno završile bolnim porazima.

Izgrađeni su stadioni najvišeg evropskog nivoa, ali i dalje su rijetko kad puni. Klubovi su napredovali i igraju grupne faze, daleko su od nekadašnje svrhe da služe drugima za popravljanje gol-razlike, ali nedostatak domaćeg talenta je i dalje gorući problem a rad u akademijama ne daje mnogo proizvoda. Reprezentacija je na daleko višem nivou nego ranije, ali neće je biti na ovoljetnom Mundijalu.

Jedan od velikana mađarskog fudbala, Videoton iz Sekešfehervara, kod nas dobro upamćen po kultnom polufinalnom duelu kupa UEFA sa Željezničarom 1985. godine, već godinama posrće zbog lošeg upravljanja i nedostatka novca. Naftna kompanija MOL se povukla iz finansiranja kluba prije tri godine što je dovelo konačno i do ispadanja kluba u drugu ligu i simboličnog preuzimanja od strane gradske uprave za jednu forintu.

Oni klubovi iz regiona koji su se digli na osnovu političko-finansijske podrške iz Mađarske, trenutno se nalaze u krizi. TSC, Osijek i Čiksereda grčevito se bore za opstanak u svojim ligama, dok jedino DAC Dunajska Streda još uvijek stoji visoko u Slovačkoj. Sve ovo možda jeste slučajnost, tek svakako jeste pokazatelj šta može da snađe mađarski fudbal ako politička pozadina ovim promjenama ispari.

Ukoliko nova vlast ne bude zapostavila fudbal, kao nekad Janoš Kadar, i ukoliko im bude cilj da sistem počne davati rezultate, vjerovatno će morati da se fokusira na princip stručnosti ispred principa podobnosti. Ako nam jezik već nije sličan, taj problem je nešto što mi na našim prostorima itekako razumijemo. Zasad definitivno možemo da im zavidimo na infrastrukturi, a vrijeme će pokazati koliko su to čvrsti temelji za budućnost.