Bosanskohercegovački stručnjak Feđa Dudić oprostio se od Radničkog iz Kragujevca, nakon dvije veoma uspješne godine. 

Kragujevčani su u srbijanskom fudbalu postali simbol beskompromisne izdržljivosti i želje da se postigne značajan rezultat. 

Feđa je u klub došao, a da možda nije bio ni svjestan kakav će trag ostaviti svakom od ljubitelja ovog kluba. Ko bi i pretpostavio šta će se dogoditi u njegovom mandatu. 

Klub koji je tavorio u sredini tabele je uspio da uđe u kvalifikacije za evropska tamičenja. Nemali je uspjeh to učiniti jednom, a kamoli dva puta. 

I onda je sasvim jasno zašto se Dudiću bilo teško oprostiti, ali mu se mora odati priznanje za iskazano poštenje prema klubu. 

Mogao je do kraja života voditi Kragujevčane, bez ikakvog novog uspjeha i ko bi mu imao šta reći. Donio je historiju. Zlatna slova se ne razmrljaju rukavom ili brišu gumicom. Ona zauvijek ostaju. 

Odlučio je da je dao svoj maksimum i da bi sve preko toga bilo nepošteno prema klubu, navijačima i cijelom gradu. Otišao je na vrhu. Poraz od Klaksvika je bio samo kap koja je prelila čašu i natjerala ga na ovu odluku. 

Stoga i ne čudi da mu je upriličena oproštajna press-konferencija. Toliko je barem zaslužio.

"Mislio sam da sam se isplakao ovih dana, ali ne mogu. Svi ste vi ovdje dio moje porodice. Mislim da je ovo presedan u svijetu nogometa da se drži press-konferencija kada trener odlazi. I ovo je još jedna poruka koliko smo mi bili veliki, koliko je ovaj klub porastao, koliko je jedna duša. Ovaj klub treba svi da požele, bolje sredine nema. Teško mi je bilo šta reći. Ne znam da li je nekad, negdje, neki trener ovako ispraćen iz nekog kluba. Iza ovog perioda ostaje organizovan klub, koji mora cijeniti svako ko dođe ovdje", rekao je Dudić, pa nastavio:

"Hvala navijačima, Đavolima. Kad se sjetim utakmice u Ivanjici, koju smo dobili sa 3:0, kad su prvi put skandirali moje ime. Taj odnos zadržali smo do danas. Naravno i svim ostalim tribinama. Rekao sam i sinoć, nije ovo zbogom, nego doviđenja do nekih drugih vremena. Mom nasljedniku želim sve najbolje. Hvala i novinarima, znam da nikad nije bilo dosadno sa mnom na press-konferencijama. Toliko mi je legao ovaj grad da smo čak u jednom trenutku razmišljali da prebacimo djecu da ovdje idu u školu, da se duže zadržimo ovdje. Postali smo simbol poštovanja različitosti u ovom današnjem prokletom vremenu“, zaključio je Dudić kroz suze.

I jeste, Radnički je postao simbol u ovom prokletom vremenu, a Fele će nekad opet zasjesti na klupu Radničkog, u nekim boljim vremenima, a onda će biti duplo veće slavlje nego poslije bilo koje pobjede.