Balkan Block

Kad ste se zaljubili u košarku? Svako od nas bi naveo neki trenutak, neku utakmicu ili nekog igrača. Kao neko ko pamti djetinjstvo iz druge polovine devedesetih, prve asocijacije su finale Evropskog u Atini i gledanje kako „naši“ u bijelim dresovima ruše sjajnozelene dresove moćnih Litvanaca, a pored toga i one nezaboravne najave prve petorke u Čikagu.

Prvo ona melodija, za koju ću mnogo kasnije saznati da se zove „Sirius“, te da je svira bend Britanca Alana Parsonsa, a onda kad jednog po jednog prozivaju Pipena, Rodmana, Kukoča, Harpera i konačno, onog najvećeg:

„From North Carolina, at guard, 6-6, Michaeeeeel Joooordaaaan!“

Ta najava, koja počinje sa time odakle neko stiže, mi je oduvijek bila najbolji dio. Davala je nekakvu mističnu moć tim igračima, pogotovo nama koji tad nismo imali pojma šta je tačno Sjeverna Karolina i da je to ustvari koledž. Zamišljali bismo kako bi to izgledalo da te najave u Junajted Centru, sanjali kako se velikim dvoranama pronosi ime tvog kraja zahvaljujući tebi.

Koliko su se vremena promijenila od tada, dovoljno govori to što nijedan od četiri MVP kandidata u NBA ligi nije Amerikanac, a čak dvojica su potomci i najbolji izdanci jugoslovenske škole košarke. Ali nešto posebno se ove sezone izgradilo i na koledž nivou i dok su petorke Partizana i Crvene zvezde, potpuno preuzeli stranci, igrači sa ovih prostora su okupirali Univerzitet Ilinois, dva i po sata udaljen od Čikaga, u gradiću Šempejn.

„Balkanski blok“ čine braća Tomislav i Zvonimir Ivišić, iz Vodica u Hrvatskoj (a rodom iz Viteza, BiH), David Mirković iz Nikšića, Mihailo Petrović iz Prokuplja i Andrej Stojaković, Peđin sin iz Soluna. Pobjedom nad Ajovom u četvrtfinalu (71:59), plasirali su se na Fajnal for Martovskog ludila koji se igra ovog vikenda.

Mnogo toga dijele ovi momci, od korijena do naklonosti ka košarci. Dok je legendarni Peđa Stojaković žestoko trenirao Andreja u dvorištu za vrijeme pandemije, Mirkovića je trenirala majka Jelena, takođe bivša reprezentativka koja je igrala na tri Evropska prvenstva u plavom dresu.

Mirković i braća Ivišić su već igrali zajedno u Studentskom centru, a ono što je još zajedničko njima i Mihailu Petroviću jeste menadžer, Miško Ražnatović. Od „naših“ iz Ilinoisa, Miško jedino trenutno ne vodi brigu o karijeri Andreja Stojakovića, čiji menadžer je Drejk Elison U'u, inače bivši saradnik njegovog oca u Sakramentu.

­U Ilinoisu su se, pod vođstvom Breda Anvervuda, okrenuli dovođenju igrača izvan Amerike, što zbog velikog broja studenata iz inostranstva (preko 21% ove godine), što zbog uticaja dvojice Andervudovih pomoćnika. Orlando Antigva i Džef Aleksander već godinama skautiraju po drugim zemljama, među kojima su fokus stavili na Srbiju, Litvaniju i Španiju.

Antigva je od ranije uspostavio kontakt sa Ražnatovićem, još kad je dogovarao dolazak Zvonimira Ivišića u koledž košarku, a na prošlom Fajnal foru ga je spojio i sa Andervudom. Saradnja je ubrzo počela da daje rezultate, a bratski i drugarski odnosi bili su presudni. Tomi je otišao u Ilinois zbog Zvone, David zbog Tomija. Potom su u šest dana razmaka potpisali i Mihailo i Andrej.

„Prvi utisci su bili fenomenalni, sve je na nekom visokom nivou,“ izjavio je Mihailo Petrović za srpske medije. „Mlad igrač, koji hoće da napreduje, ovdje može da nađe pravi put. Najveća razlika je što se ovdje paralelno igra i školuje, a kod nas se mora izabrati jedno ili drugo. U Evropi se igra više taktički, ovdje ima više atletike, tempa, brzine.“

„Bilo je stvari koje su me iznenadile,“ dodao je David Mirković. „Imaš 30 trenera koji ti dodaju lopte. To je ludo skroz. Imaš saune, teretane, hiperbarične komore, ledene kupke, ma sve moguće uslove. Nisam vidio tako nešto nikad.“

Bile su to izuzetne odluke, kako tih mladih momaka zbog ličnog i košarkaškog razvoja, tako i samih ljudi na čelu ovog koledž tima, što pokazuju i rezultati. Ilinois se plasirao na F4 po prvi put od 2005. godine a to ponajviše zahvaljujući „jugoslovenskoj školi košarke“, kako je primjetio trener Nebraske, Fred Hojberg.

„Igrači iz bivših jugoslovenskih republika, Srbije, Crne Gore, Hrvatske, su tako dobri u fundamentima košarke,“ kaže Hojberg. „Protiv Ilinoisa je veoma teško igrati jer uvijek imaju pet igrača na terenu koji mogu da dodaju, šutiraju i driblaju.“

Bred Andervud gradi kulturu sloge i zajedništva, ali i poštovanja i uvažavanja različitosti. U Hjustonu je tako nosio patike na kojima su bile zastave zemalja iz kojih dolaze njegovi „Balkanci“. Ali ono što je najbitnije, igra Ilinoisa prilagođena je evropskom stilu košarke.

Oni igraju naizgled polako, šire se po terenu i komad po komad rastavljaju svoje protivnike sa sastavne dijelove. Malo je ekipa u NCAA koje su bolje u kreiranju šansi i iskorištavanju prednosti. Ko god da je na terenu, ideja je da se uporno traži najbolja pozicija, a kada imate igrače poput Mirkovića, koji je jokićevska kombinacija snage i vještine, ta upornost se neminovno isplati.

Tako je protiv Ajove, Mirković izdominirao u reketu sa 12 skokova uz devet poena, a ujedno otvorio prostor za šutersku kliniku Stojakovića (17 poena, 7/9 iz igre). Tomislav Ivišić je takođe bio sjajan zastrašujući protivničke igrače sa blokadama, uz 13 poena i četiri skoka.

„Osjećam se kao kod kuće,“ kaže Tomislav Ivišić. „Uvijek imam s kim da pričam na našem jeziku. Iskreno, toliko mi je dobro da sam zaboravio kako mi je bilo prije. Sve je tako prirodno, kao da smo svi oduvijek tu. Samo smo se dogovorili da na terenu ne pričamo na našem jer nas drugi neće razumjeti.“

„Ako budemo nas petorica na parketu, onda hoćemo,“ dodaje Mirković. „Ja još uvijek, iz navike, viknem nešto na našem jeziku, pogotovo kad sam umoran. Trudim se da govorim što više engleski.“

Atmosfera na parketu dolazi iz svlačionice gdje se čuju zvuci iz naših krajeva i to je sve preraslo u jedno veliko drugarstvo, što je najljepši rezultat ovog projekta. Ti mladi momci žive zajedno, treniraju zajedno i razvijaju u velike košarkaše i velike ljude. I to je ono što sigurno ostaje kao najveća pobjeda, kako god prošli na Fajnal foru.

„Svi živimo u istoj zgradi i ulazimo jedni drugima u sobe kao da se znamo godinama,“ opisuje studentski život balkanske petorke Andrej Stojaković. „Bio sam u timovima gdje su se društva brzo mijenjala. Ovaj tim je drugačiji, svi žele da obiđu porodice i rodne krajeve svojih saigrača. Želimo da se upoznamo još bolje.“

Mihailo Petrović je stigao posljednji ali se brzo uklopio sa saigračima i kolegama.

„Naši su mi pomogli puno. Maštao sam da igram na koledžu i kad me pozvao Ilinois, kad sam vidio da su svi naši tu, nisam ni razmišljao. Odmah smo se skontali i sve ide super. Balkan dominira i u svlačionici i na terenu. Mnogo je prijatnije početi dan kad te dočeka naša muzika. Ali ono što je najbitnije jeste da su nas svi ovdje prihvatili kao svoje.“

Ističu kako im najviše iz rodnog kraja nedostaju hrana i toplo vrijeme. Za hranu se još i snađu, pa često zajedno skoknu do Čikaga da obiđu srpske restorane. Ali što se klime tiče, to će morati da čekaju još malo. Pred njima je jedan veliki ispit, jedan od brojnih koji ih tek čekaju u njihovim životima – Univerzitet Konektikat, poznatiji kao JuKon (UConn), koji je na sulud način izbacio Djuk, trojkom Brejlona Malinsa u posljednjoj sekundi.

Ono što je sigurno, kako god završio njihov fenomenalni put kroz Martovsko ludilo koledž košarke, jeste da su već sada na ponos svojim roditeljima, rodnim krajevima i državama. Njihove karijere su na putu da postanu velike, bilo u NBA, bilo na evropskim parketima. Njihove reprezentacije mogu mirno da spavaju (nadamo se ne i grčka, ali o tom drugi put). A najavljivači će morati da dobro izlome jezik kad budu dizali publiku sa „From Nikšić, Montenegro ...“, „From Prokuplje, Serbia...“, „From Vodice, Croatia ...“

Srećno, momci!