Skautiranje #47 - Oda Dušku Vujoševiću, martovskom ludilu i odlasku Karnišovasa

Neke epizode dođu kao redovni presjek sedmice, a neke se same nametnu kao podsjetnik zašto se košarka ne gleda samo očima, nego i nečim dubljim, starijim, ličnijim. Nova epizoda "Skautiranja" upravo je takva, jer je počela tamo gdje je morala da počne, od Duška Vujoševića, od odlaska čovjeka koji nije bio samo trener, nego škola, karakter, ideja i jedno od onih imena uz koje su generacije učile da košarka nije igra za kukavice, niti prostor za prečice, već borba sa sobom, sa protivnikom i sa vremenom.

Toliko toga se o jednom od najvećih trenera, i vjerovatno najvećem pedagogu moderne evropske košarke, zna, pa opet nije zgoreg podsjetiti se.

Nadnacionalan, vanvremenski, onaj koji je postavljao trendove, koji je od igrača prvo pravio ljude...

Sva tri člana "Skautiranja" su zadrti navijači Budućnosti i svoj trojici je ova vijest teško pala.

Uspjeli smo, ako ništa, makar malo da ga približimo kroz naše dvorište.

Iz te emocije ušli smo u veliku pobjedu Budućnosti nad Partizanom, u noć koja nije bila važna samo zbog tabele, već i zbog osjećaja da ovaj tim zna da odgovori kad je najteže, kad treba izdržati nalete, sačuvati glavu i gledati momke koji tavore u prosječnosti kako visoko lete preko te granice.

Ne bi bilo pogrešno reći da su "plavo-bijeli" letjeli na pogon "galskih pijetlova", uz viziju Sulajmona i pit-bul odbranu Saše Kovliara.

A onda, kao što i dolikuje "Skautiranju", nijesmo ostali samo na jednoj utakmici, već smo se raširili prema Dubaiju, Evroligi i onom našem dobro poznatom regionalnom melanholičnom refrenu koji ovog puta nosi ime "Zenica blues". Novaković je ubio i posljednju nadu da bi meč Dubai - Valensija mogao da se igra u Podgorici, jer se seli u Zenicu.

Evroliga je, naravno, opet tražila svoje mjesto pod reflektorima, pa smo pričali o momentu u kojem je Zvezda izazvala Pariz na revolveraški obračun i iz njega izašla kao pobjednik, ali i o svoj onoj kombinatorici koja ovo doba sezone čini tako zahvalnim za računice, nervozu, projekcije i beskrajna premetanja po tabeli.

Nije falilo ni Evrokupa, jer kada Burg preokrene Turk Telekom i zakaže finale sa Bešiktašem, onda to nije samo puki rezultat, nego još jedan dokaz da evropska košarka najčešće najglasnije progovori onda kada misliš da si je već pročitao.

NCAA fajnal-for, nezaustavljivi Mičigen, koji su svi vidjeli do kraja, a oni to opravdali u velikom stilu.

Prokomentarisali smo dolazak Majka Melouna i onu sve jaču sliku svijeta u kojem Miško Ražnatović, na ovaj ili onaj način, kao da gospodari sve većim dijelom košarkaške mape.

Ni NBA, naravno, nije ostala po strani, jer liga nikad ne dozvoljava da sedmica prođe bez nove sapunice, novog zapleta i novog razloga da se opet vraćamo na ista, a opet ne do kraja riješena pitanja.

Janisova saga djeluje kao da je ponovo na početku, Lejkersi bez Luke i Ostina izgledaju kao krnja verzija samih sebe, a kada se na kraju svega spustimo u Čikago i stanemo pred kraj neslavne epohe Artūrasa Karnišovasa, onda se krug nekako zatvori sam od sebe. Od velikih učitelja, preko velikih utakmica i turnirskog ludila, do front office promašaja koji godinama vise nad jednom franšizom kao podsjetnik da je u sportu najteže prepoznati trenutak kad je vrijeme da se prizna poraz i krene ispočetka.

Upravo zato je ova epizoda jedna od onih koje se ne slušaju samo zbog tema, nego i zbog osjećaja da je košarka, uprkos svemu, još dovoljno velika da u istoj emisiji stanu i tuga, i analiza, i nervoza, i regionalna priča, i američki spektakl, i ona naša vječna potreba da sve što gledamo pretvorimo u razgovor koji traje duže od utakmice, i to, vjerujte, skraćujemo sami sebe maksimalno.

Do sljedećeg gledanja, pišite, pitajte, učestvujte. "Skautiranje" nije privatizovano, to je podkast svih nas koji volimo košarku.