Od izdašnih ruku do stegnutog kaiša: Šta znači biti slobodan agent 2025. godine, a šta je značilo 2016.

Slobodno tržište u NBA ligi nekada je bilo sinonim za veliki „payday“, trenutak kada se prosječni igrači pretvaraju u milionere, a franšize se hvataju za glavu već godinu kasnije. 

Danas, situacija izgleda potpuno drugačije. Generalni menadžeri mnogo opreznije ulaze u pregovore, vlasnici se boje dugoročnih promašaja, a igrači koji nijesu super velike zvijezde sve češće ostaju bez sigurnosti da će se naplatiti. 

Najbolji primjeri su Džoša Gidi, Kem Tomas i Džonatan Kuminga – trojica mladih košarkaša koji posjeduju talenat, i njihove muke ove sezone sa ugovorima odnosno njihovim očekivanjima i praksom koja je bila drugačija.

Naravno tu je i omiljena baba roga svakog GM-a i svakog igrača srednje klase, a omiljena nova stavka "Uvijek nasmijanog" sa Skautiranja...second apron.

Gidi, Tomas i Kuminga: generacija koja mora da se dokaže

Džoša Gidi je u Oklahomi djelovao kao dio perspektivnog jezgra, ali kako se franšiza razvijala, tako je i njegov nedostatak šuta postajao sve veći problem. Transfer u Čikago predstavio je priliku za novi početak, ali i test. Kako je od februara počeo da ima u prosjeku skoro tripl-dabl učinak, ali i da pogađa sa distance Gidi je očekivao na svom bankovnom računu 150 miliona dolara na pet godina.

Realnost - ponuda na stolu je bila svega 80. U nedjeljama kada je prića oko Australijanca postala kao emisija iz "Zvijezda zalagaonica", dvije strane su se na kraju našle na 100 miliona za četiri godine.

Breaking: Josh Giddey has reached an agreement on a four-year, $100 million deal to re-sign with the Chicago Bulls, his agent told @ShamsCharania. 

Get breaking news alerts from Shams Charania through the ESPN app: https://t.co/QEjDpr2WVy pic.twitter.com/lrgiKPO0pQ
— ESPN (@espn) September 9, 2025
 

Kem Tomas je priča za sebe – igrač sposoban da zapali noć i ubaci 40 poena kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Ali NBA ne živi od „highlight“ videa, već od kontinuiteta. Njegova nesigurna odbrana i nestabilan ritam igre čine ga tipičnim kandidatom za jednogodišnje ili dvogodišnje „prove-it“ ugovore, a ne za desetine miliona dolara koje su ranije stizale gotovo automatski.

Da ne pričamo da je baš on postao meta analitičara čija riječ ima težinu u NBA krugovima, Zeka Loa, koji je kazao, da igrač jednostavno ne vrijedi 30 miliona po sezoni. 

Tomas je na kraju potpisao 5,9 miliona dolara za ovu sezonu, uz kompletnu kontrolu svoga ugovora i godini dana pred njim da nađe sebi što boljeg kupca.

A onda dolazi Džonatan Kuminga – fizički prototip modernog krila, igrač koji na trenutke djeluje nezaustavljivo na obije strane terena. Ali u Golden Stejtu još nije uspio da pokaže da može biti ključna karika, a ne samo projekat, iako ako ćemo pravo je malo žrtva rotacija Stiva Kera. Njegov plafon je ogroman, ali i dalje lebdi pitanje: hoće li ga klubovi vidjeti kao investiciju ili kao rizik? U današnjem okruženju, odgovor često naginje ka drugoj opciji, jer i dalje nema konkretne opcije.

Povratak u 2016: kada su se milioni dijelili šakom i kapom

Da bismo razumjeli koliko se stvari promijenilo, treba se vratiti u ljeto 2016. godine. Tada je salary cap skočio sa 70 na 94 miliona dolara i otvorio najluđi talas potpisivanja u istoriji NBA lige. Uprave su dijelile ugovore kao da novac nema težinu, a igrači srednjeg nivoa dobijali su cifre od kojih današnji slobodni agenti mogu samo da sanjaju.

Sve je podsjećalo na epizodu šoua Opre Vinfri kada bi legednarna voditeljka upadala u trans i sve u publici čašćavala skupocjenim poklonima.

Idemo redom.

Alen Krab je tada u Portlandu dobio 75 miliona na četiri godine. Iako je bio solidan šuter, nikada nije opravdao toliku cifru. 

Nikolas Batum je u Šarlotu potpisao 120 miliona na pet godina, ugovor koji je postao teret gotovo odmah nakon prve dvije sezone. Batum je danas i dalje u ligi, simbol je za stabilonsot, popeo se dvije pozicije gore na centra, i odličan je u rotaciji, ali nikada realno nije ni bio blizu te cifre.

Evan Tarner je u Portlandu inkasirao 75 miliona, iako je njegov šut za tri poena od 27% učinio da izgleda kao relikt u eri u kojoj su trojke postajale centralni element igre. Omiljeni igrač svih nas koji igramo fantasy, jer je punio sve kolone po malo, ali to je daleko od novca koji je dobio.

Joakim Noa u Njujorku dobio je 72 miliona, iako je već bilo jasno da mu tijelo puca.

Luol Deng i Timofej Mozgov kod Lejkersa dobili su 72, odnosno 64 miliona – i ubrzo postali simbol katastrofalnog upravljanja. Mozgov je poslat u Bruklin kao „balast“ u trejdu za D’Anđela Rasela, dok je Deng odigrao svega 57 utakmica za Lejkerse prije nego što su ga otkupili.

A posebna priča je Čendler Parson.

Njegov ugovor u Memfisu vrijedan skoro 95 miliona dolara bio je zamišljen kao potez koji će nadograditi ekipu „Grit and Grind“ ere i dati joj prijeko potrebnog "spejsinga". Umjesto toga, Parsons je odigrao svega stotinjak utakmica u četiri godine mučen povredama, a ugovor je postao sinonim za promašaj.

Od luksuza do discipline

Iz današnje perspektive, ti ugovori izgledaju kao finansijska ludost. Ali oni su oblikovali ligu kakvu danas poznajemo. NBA je naučila lekciju: salary cap više ne skače naglo, već postepeno, a generalni menadžeri su sve pažljiviji. 
Srednja klasa igrača – oni koji nijesu super zvijezde, ali nijesu ni marginalci – najviše osjeća posljedice.

Danas klubovi radije nude kratke ugovore, timske opcije i fleksibilne aranžmane nego da rizikuju sa višegodišnjim „albatrosima“. To znači da Gidi, Tomas i Kuminga, uprkos mladosti i potencijalu, ne mogu da računaju na cifre koje su prije deset godina dobijali igrači poput Kraba ili Tarnera.

Šta to znači za budućnost?

Ono što je za Batuma ili Parsonsa bilo pitanje vremena – veliki ugovor – za današnje generacije je postalo pitanje opstanka. Da li će se izboriti za kontinuitet i pokazati da zaslužuju da budu plaćeni, ili će ostati zaglavljeni u zoni „dokaži se“ ugovora?

Ironija je da su igrači iz 2016. godine često kritikovani zbog svojih ugovora – govorilo se da su „katastrofe prvog dana“. Ali za današnje slobodne agente, makar i katastrofalan ugovor iz 2016. bio bi spas. Oni se bore za svaku cifru, dok NBA, naučena na sopstvenim greškama, sada dijeli novac samo onima koji zaista garantuju vrhunski učinak. Liga samo za odlikaše, dobre đake, bez mogućnosti da se "uloži" u projekat koji ima bilo kakav rizik sa sobom.