Izgledati elegantno dok se bavite sportom, u najmanju ruku, zvuči prezahtjevno. Jednostavnost poteza je po sebi umjetnost i nešto što privuče one blago zainteresirane i od njih pravi fanatike. 

Ako je Rafael Nadal surovi perfekcionizam, Novak Đoković neumoljiva radna etika, onda u svijetu tenisa elegantnost ima samo jedno ime – Roger Federer. 

Nije to uvijek tako bilo. Oni koji su imali čast gledati Švicarca dok je bio mladić, znaju da se i on znao dobrano iznervirati, čak i ponašati u suprotnosti s onim na šta nas je navikao. Dječje bolesti, reklo bi se u narodu. 

Ostatak karijere učinio ga je najpopularnijim igračem, vrlo vjerovatno, u historiji „bijelog sporta“. Kako se ne prepustiti toj lakoći udaraca. Njegov jednoručni bekend nikada nije bio najjače oružje, ali je izgledao kao da je kreiran od strane animatora iz kultnog studija „Ghibli“. Servis i igra na mreži u milimetar precizni. Pa čak i taj broj osvojenih Grand Slamova (20), koji odavno već nisu dovoljni za sami vrh te liste, odgovaraju karakteru Federera. 

Ponašanje na terenu, uvijek puno poštovanje prema rivalu, čak i korištenje argumenata u raspravama sa sudijama nije izgledalo kao derište koje se vuče po podu trgovine jer mu roditelji ne žele kupiti igračku, a svi znamo da su teniseri i previše razmaženi. Možda jer su u najvećem broju slučajeva odrastali pod staklenim zvoncetom. Zato su oni najveći specifični, jednostavni, neponovljivi. 

Nova generacija s talentima poput Sinnera i Alcaraza će sigurno natjerati nekoga da za koju deceniju posveti i njima svoje vrijeme. Ono što sigurno neće moći je da dožive ljepotu gledanja Federera. Niste ga morali voljeti ili navijati za njega, ali ste uvijek bili sigurni da će njegovi poeni probuditi nešto posebno u vama. 

Čak i nakon kraja karijere je glavna faca kada se pojavi, a dovoljno je čuti samo šta rivali govore o njemu da se zapitate da li ste ga dovoljno cijenili. Ja znam da ja nisam onoliko koliko sam nekada i trebao. Uzimanje zdravo za gotovo je problem mnogih, a tek onda kad prođe vremena shvatite koliko vam ustvari nedostaje i da biste mnogo toga zamijenili za samo koju minutu nepoznatog, ekstatičnog. 

Proći će decenije i stoljeća, ali Federera novog nećemo naći. Baš zato i jeste toliko veliki.