Posljednje dvije decenije u svijetu tenisa postojale su tri polarizirajuće strane – Federer, Nadal i Đoković, da bi se tu i tamo pronašao neki navijač Murraya, Del Potra ili Wawrinke.

U sjeni "velike trojke" našla su se brojna imena tenisera koji nisu mogli mnogo da postignu u karijeri, osim osvajanja ponekog Mastersa ili turnira niže serije.

Međutim, postojala je jedna sorta teniskih boema, udaljenih od standardnih vrijednosti – igrači koji su od svakog teniskog meča, za dobro ili zlo, pravili sopstveni show. Kyrgios, Monfils, Paire, Kokkinakis, Tomić i Fabio Fognini, posljednji teniski don, najveći od svih.

"Došao si na dan vjenčanja moje kćerke i tražiš od mene da ih ubijem...", riječi su don Vita Corleonea (Marlon Brando) na početku "Kuma". Donekle, postulat kojim se vodio i Fognini. Talijan je često ubijao jednu od dvije stvari – ili protivnikovu želju ili oči gledatelja. Svaki put, čini se, s jasno izraženom namjerom.

Savršeno nesavršen

Elegantan, apsolutno siguran u svoj talent i dovoljno nezainteresiran, Fabio je uvijek bio spreman da vas natjera da se dobro zamislite. Ponekad da li namješta mečeve, a ponekad i da li je moguće da nema barem 1 ili 2 Grand Slama.

Jednostavno, savršeno nesavršen.

U trenucima između zvocanja sudijama, želje da se ne pomjeri sa osnovne linije ili potrči, ležao je istinski maestro udaranja teniske loptice. Sposoban da izludi čak i one najbolje, ali prethodno pomenuti trenuci su često preovladavali.

Također, znalo se, Fabio igra turnire gdje je dobra zabava. Ljeti se igraju turniri samo na mjestima gdje su dobre plaže i puni noćni klubovi. Redovno će se pojaviti na Grand Slamu, ali samo reda radi, da se čvakne još koji euro. Rezultat je, više-manje, nebitan.

Turnir karijere

Stoga je i romantično da je jedinu titulu serije 1000 osvojio u Monte Karlu. Te 2019. godine je došao u jedno od najluksuznijih mjesta na svijetu. Čisto da se provrti i što prije završi na nekoj od jahti, ali sudbina se poigrala pa je redom izbacivao rivale – Rublev (jedan od najvećih talenata u trenutku), Saša Zverev (mislilo se da će biti višestruki Grand Slam prvak), Borna Ćorić (u formi života), a onda je došlo polufinale i Rafael Nadal.

Najbolji igrač svih vremena na zemljanoj podlozi je u tom trenutku bio trostruki uzastopni prvak u Kneževini i očekivalo se da će počistiti pod s don Fabiom. Ono što niko ni u najluđim snovima nije mogao zamisliti je što se sljedeće desilo. Don je „spremio ponudu koja se ne odbija“ u vidu rafalne paljbe iz forhenda, nekoliko šaržera uvijek neugodnih bekhenda i dropshotova od kojih želite da razbijete reket. Nadal, koji je mahom bio puno uspješniji u duelima, nije imao odgovor, a Fabio se elegantno zaputio u finale, gdje je pobijedio i iznenađenje turnira, Dušana Lajovića.

Nažalost, to mu je jedina velika titula u singl konkurenciji, dok je u dublu osvojio Australian Open.

Gledajući ga u poznim igračkim godinama, čini se da je Donu dosadilo igranje. Doduše, pobjeđivanje ga nikada nije pretjerano zanimalo ili je samo takvu sliku sebe predstavio javnosti. Ipak, na Wimbledonu je pokazao još jednom, ispostavit će se posljednji put, da ta vatra i dalje tinja u pećini zvanoj duša, ali da je sve manje ima.

Talijanskih tenisera u vrhu će biti još mnogo. Sinner pogotovo, ali i Musetti i Berrettini su već postigli više nego Fabio. Ipak, ostaje jedna istina – jedini, pravi i posljednji don je Fabio Fognini.

Jednog dana, sada kada je odlučio da mu je dosta, očekujemo ga na nekoj plaži uz koktel i mnoge koji dođu da poljube prsten Donu...