Ako pitate prosječnog navijača Arsenala da pobroji kultne ličnosti kluba, ne očekujte da ćete čuti njegovo ime.

Ili je to neka drevna istorija, koju realno navijači nove generacije i ne pamte, ili čak i oni temeljni hroničari sa enciklopedijskim znanjem žele da preskoče, zaborave, ne govore o njoj.

Svi znamo šta je Arsenal ne samo danas nego i decenijama.

Taj period, prije ere Arsena Vengera, je romantizovao jedan od meni lično najdražih pisaca te, uslovno rečeno, novije generacije britanskih pisaca, Nik Hornbi, kroz i dalje najbolji sportski roman ikada – "Stadionska groznica".

A onda je Arsen vedrio, oblačio, napravio "Nepobjedive", igrao lepršavo i poletno, napravio od Arsenala jedan takav globalni bend, da i dan-danas za njega navija svjetski džet-set.

Sada imamo Mikela Artetu, njegove momke koji su konačno opet konkurentni i u Premijer ligi i u Ligi šampiona, na temeljima svega onoga što je Arsen postavio.

I da, to su svima prve impresije o Arsenalu.

Ali ispod svega toga, tih predivnih ikona, Denisa Berkampfa, Tijerija Anrija, Jana Rajta, ako ćemo da se pozovemo na Hornbija, Čarlija Džordža i kasnije Lijama Brejdija... ispod sveg tog lijepog o Arsenalu krije se ON.

Onaj pomenuti gore u prvoj rečenici. Ispod svile i ljepote krije se to suvonjavo lice sa malim očima, ekspresijom tipičnom za britansku nadmenost.

Krije se priča o prevari, podmićivanju i korupciji.

Krije se Henri Noris.

GRAĐEVINAR, POLITIČAR, PRAGMATIČAR

Rođen 1865. u Kenterberiju, Henri Noris je bio oličenje britanskog sloja nove klase – onih što su se probili zahvaljujući kapitalu, a ne pedigreu.

A to kod Britanaca može da se vidi tako jasno, jer je debela ta granica onih koji su po rođenju bogati i gotovo komično nesposobni, i onih koji su se izborili za svaki peni, jer su za isti grizli poput stafordskog bulterijera.

Henrijevi roditelji su bili tek toliko imućni da sinu obezbijede privatnu školu, koju je on, doduše, napustio da bi se posvetio građevini, odnosno preduzetništvu.

Njegova moć sklapanja poslova i probijanja na tržište bila je nevjerovatna, a kad tome dodamo i da se profilisao u člana Konzervativne partije, jasno je da je dimenzija za gomilanje poslova, samim tim i bogatstva, rapidno rasla.

Interesantno, on je sve svoje poslove razvijao u Fulamu, gdje je bio čak i poslanik ispred Istočnog Fulama od 1918. do 1922. godine.

Zalagao se za principe porodičnih vrijednosti, ali kada sa svojom partijom nije uspio da se složi oko carinske reforme, povukao se iz politike.

Vrhunac političke moći doživio je tokom Prvog svjetskog rata, gdje se angažovao kao oficir za regrutaciju britanske vojske.

Kao istaknuti lik u zajednici u Fulamu, poslao je čak tri artiljerijska puka iz tog dijela Londona, koja su se istakla u bici na Somi.

Takva uloga nije prošla nezapaženo ni sa najviše instance britanske politike, pa se njegovo ime našlo na listi počasnih odlikovanja za rođendan kralja 1917. godine. Dobio je vitešku titulu, postavši sir Henri Noris i počasni čin pukovnika.

Krunisao je time svoj status u društvu i stvorio sliku o sebi kao uticajnog patriotskog građanina Londona. I naravno, to mu je otvorilo vrata svuda, pa i od Prve lige.

FUDBALSKA STRAST I POČECI U FULAMU

Noris je od malih nogu bio zaljubljen u rastuću igru koja je rapidno osvajala Englesku. Već kada se pozicionirao kao jedan od većih preduzetnika u Fulamu, odlučio je da odmah uloži u Fulam, pa je 1903. godine kupio većinski dio akcija ovog kluba i automatski postao predsjednik.

"Kotidžersi" su rapidno napredovali kroz amaterske lige, 1906. godine su osvojili Južnu ligu, a već naredne godine su bili primljeni u tadašnju Fudbalsku ligu, gdje će debitovati u Drugoj diviziji.

I dok se Fulam polako probijao, Henri će biti direktan "krivac" za osnivanje ekipe koja će postati veliki rival Arsenalu u budućnosti.

MALO SKRETANJE ILI KAKO JE NORIS NESVJESNO OSNOVAO ČELSI

Malo se eksploatiše ova tema, kada se uzme u obzir rivalitet Arsenala i Čelsija, ali Čelsi je nastao, po svoj prilici, pukim redosljedom okolnosti.

Gas Mirs je još jedan slučaj sličan glavnom junaku naše priče – građevinar, bogataš iz redova srednjeg sloja britanskog društva.

Izgradio je u kvartu Čelsi stadion, Stamford bridž, kako bi na njemu upravo zaigrao Fulam Henrija Norisa.

Dva biznismena su sve dogovorila, sem rente. Mirs je smatrao da je 1.500 funti na godišnjem nivou poštena ponuda, Noris je htio da je obori bar za 500.

Nije došlo do dogovora, Fulam je ostao gdje jeste, a Mirs je onda odlučio da osnuje sopstveni klub i tako je nastao Čelsi – do danas jedina ekipa iz Londona koja je osvojila Ligu šampiona, i to dva puta.

PREUZIMANJE ARSENALA I POKUŠAJ PRAVLJENJA LONDONSKOG "SUPER TIMA"

Godine 1910. Noris se upustio u novu fudbalsku avanturu koja će obilježiti njegov život – preuzeo je posrnuli tim sa juga Londona – Vulvič Arsenal.

Ekipa je dugo grcala u dugovima, na utakmicama se okupljalo tek par hiljada gledalaca, a priča ide da je klub potpisao papire za likvidaciju kada se pojavio Noris, koji je sa svojim saradnikom Vilijamom Holom kupio kontrolni paket akcija kluba.

Plan je bio idući: kako je i dalje držao većinski dio u Fulamu, htio je da spoji dva kluba u jedan londonski "super klub", koji bi svoje utakmice igrao na stadionu "Krejven Kotidž". I pored svih političkih konekcija i pritisaka, Fudbalska asocijacija je odbila ovakav predlog – ne jer ga je smatrala lošim u konkretnom tom slučaju, nego su se bojali trenda u budućnosti.

Kada je propao plan o spajanju, Noris se polako okrenuo drugim planovima, među kojima je prvi bio da preseli klub iz južne periferije grada.

Prvo je htio da gleda lokacije po centru, južno od Temze u Haringeju, ali odjednom mu se ukazala prilika sjevernog Londona i zemljište teološkog koledža Svetog Jovana na Hajberiju.

Pronicljiv i iskusan u građevini, shvatio je da će taj dio biti tik uz metro stanicu Gilepsi roud, pa da će Arsenal, iako ima navijače iz drugih dijelova grada, moći lagano da stignu i prate Arsenal.

Prvo je zakupio zemljište na 21 godinu za 20.000 funti (ogromna svota tada), a onda i krenuo u izgradnju stadiona.

Kada je vijest postala javna, malo je reći da je uzburkala javnost u prijestonici Engleske.

POČETAK MRŽNJE SA TOTENHEMOM – SELIDBA SA JUGA NA SJEVER

"Arsenal se seli na drugu stranu Londona" bila je udarna vijest časopisa "Kentiš Independent" koja je izazvala gotovo proteste na obje strane Londona.

Južni London se digao na noge, navijači Vulviča su smatrali da je sve isplanirano, da se klub "pusti niz vodu" kako bi se opravdala selidba.

Prije kupovine zemljišta, Arsenal je po prvi put ispao iz Prve divizije, a mnogi kritičari tog vremena su bili jednoglasni da su ulaganja u klub minimalna, da je svjesno oslabljen tim kako bi se napravila pozadina za selidbu.

"Vulvič mora da ostane blizu Vulviča. Da li bi Noris prihvatio da se Liverpul preseli u Mančester? Osobe kao što je on nemaju šta da traže u fudbalu", i danas se čuva pismo jednog navijača koje su objavili lokalni mediji.

A stvar je otišla toliko daleko da je bilo i onih koji su zagovarali linč engleskog magnata.

A sve to je bio piknik u parku za ono što se dešavalo u Sjevernom Londonu.

Totenhem, novoformirani Čelsi i Lejton Orijent (u to vrijeme pod imenom Klepton Orijent), prijetili su pučem u savezu, sa argumentima da će takav prelazak da se osjeti dugoročno i na njihove timove, da će povećati podijeljenost navijača.

Jedan cijenjeni karikaturista je napravio sliku Norisa kao "puštenog psa" kako u ustima nosi pijevca sa grba Totenhema.

FA je pokrenula postupak, ali Noris je ovdje imao jak slučaj u svojim rukama. Pozvao se na činjenicu da Šefild ima tri kluba, a nema 250.000 stanovnika, te da s toga ne vidi problem da Sjeverni London, koji je tada brojao oko pola miliona, ima četiri.

Komisija je stala na njegovu stranu i žalbe klubova sa sjevera su odbijene.

Već u septembru 1913. godine Arsenal je zaigrao na "Hajberiju" pobjedom protiv Lester Fosa 2:1, čak iako stadion nije bio završen.

Naredne godine izbačen je prefiks "Vulvič", ostalo je samo Arsenal.

I da, odmah po prebacivanju na sjeverni dio, na "Hajberiju" je bio prosjek od oko 20.000 gledalaca, duplo više nego na jugu grada, a to je upravo ono u šta je Henri polagao nade.

Finansije su se brzo stabilizovale i klub je spašen od likvidacije.

Arsenal je na novom mjestu i dalje bio u Drugoj diviziji, prvo kao treći 1914. godine, da bi naredne bio peti, ali sezona je preskočena zbog Prvog svjetskog rata.

To će da bude uvertira u kojoj će mržnja sa Totenhemom da bude uvećana do nevjerovatnih granica, koja će nesvjesno da traje i dan-danas.

PUT BEZ POVRATKA – DERBI SJEVERNOG LONDONA JE ROĐEN NA ISKONSKOJ MRŽNJI KOJA TRAJE I DANAS

Vratimo se ponovo na priču o ratnim godinama. Noris je, dakle, uzeo aktivno učešće u regrutaciji mladih vojnika i tokom rata postao vitez, patriota, rado viđen lik i među siromašnijim dijelom stanovništva i među elitom.

Ništa nije veće i jače od dobrog starog engleskog ponosa, još pogotovo kada je utemeljen.

Nakon kraja rata FA je željela rekonstrukciju lige i govorilo se o proširenju sa 20 na 22 kluba.

Šta je to značilo? Niko iz Prve divizije nije trebao da ispadne, a simbolično ili ne, 19. i 20. klub su bili upravo Arsenalove komšije – Čelsi i Totenhem, koji je bio posljednji na tabeli prije početka rata.

Arsenal kao peti u Drugoj diviziji nije imao previše optimizma oko proširenja, ali onda Noris stupa na scenu.

Prije svega, na talasu ratnog ugleda, viteške titule i lica koje je javnost voljela, sa prefiksom Ser ispred svog imena, Henri započinje kampanju lobiranja u Fudbalskoj ligi.

Imao je sreće da se na čelu lige nalazio Džon Mekena, vlasnik Liverpula i neko koga su zvali "pošteni Džon" u maniru najboljeg i najbritkijeg britanskog humora, kao suprotnost opisu i djelima.

Mekena je bio poznat javnosti jer je dao podršku četvorici svojih fudbalera da 1915. godine namjeste utakmicu sa, ni manje ni više, nego Mančester junajtedom, svjesno izgube i tako sačuvaju "crvene đavole" u eliti.

Druga su to bila vremena – tada taj animozitet i nije bio na granici u kojoj je danas nezamislivo da dva najveća britanska kluba "pomažu" jedan drugome.

Takav čovjek je dobio priliku da vodi Ligu, i da uz malo "wink wink" akcija sa Norisom uspije da obradi sve članove odbora lige.

Henri je sam išao lično od čovjeka do čovjeka i agitovao svoju struju da zaslužuje promociju.

Jedan od argumenata je bio da je Arsenal dosta ranije postao član lige – 1893. godine, naspram Totenhemove 1908.

Doduše, Vulverhempton, koji je bio iznad Arsenala u Drugoj diviziji i sa dužim stažom u ligi, nije pominjan u ovoj diskusiji kao kontraargument.

Uz to, igrao je i na kartu popularnosti sjevernog dijela Londona i većeg prihoda od kojih će cijela liga imati benefite – tada su zarade od karata klubovi dijelili na ravne časti.

Na kraju, svim predstavnicima provincijskih klubova će biti pružena prilika da u London dođu na "nezaboravan provod" do kasno u noć, za razliku od industrijskih gradića gdje još nije bilo nikakvog noćnog života na visokoj nozi.

Po priči savremenika, Noris je i parom "podmazao" tamo gdje nije mogao riječima, likom i djelom.

Došlo je i do glasanja – i jednog od najvećih skandala ostrvskog fudbala.

Prvo je saopšteno da je Čelsi pošteđen, odnosno da je "preživio" u Prvoj diviziji, a onda je rečeno da će Arsenal biti taj koji će upasti kao ekipa proširenja, sa 18 glasova naspram Totenhemovih osam.

Ovo je dovelo do toga da se u narednom periodu niko nije osjećao sigurnim oko "Hajberija" i "Vajt Hart Lejna" – navijači su nerijetko nosili noževe koje su koristili u sukobima, a pabovi i parkovi između stadiona su postali ratne zone.

Totenhem je bio ogorčen, cijela javnost je bila ogorčena.

"Cheating Arsenal" su pjevali svuda "tobdžijama" gdje god da su igrali.

Jedna interesantna priča, sa tužnim krajem, pratila je situaciju oko timske maskote papagaja.

Fudbaleri Totenhema su se na povratku sa prve inostrane turneje po Južnoj Americi vraćali brodom na kojem je bio organizovan maskenbal.

Maskiravši dva svoja fudbalera u Robinsona Krusoa i Petka, osvojili su prvu nagradu i poklon od brodskog kuvara – papagaja iz Brazila.

Papagaj je uginuo na dan kada su klubovi izglasali Arsenal prije Totenhema.

Mržnja dva kluba nastavila se i traje i danas. Arsenal je postao moćniji tim, organizovaniji u odnosu na Totenhem, igrački i kvalitetom imao je veće rivale u Čelsiju, Mančester junajtedu, Liverpulu, ali utakmice sa Totenhemom su i dalje nešto posebno.

NORISOVI KASNIJI DANI U ARSENALU

Ubacivanje Arsenala "silu na sramotu" u elitu ostaće najveća pobjeda Henrija Norisa.

Sve poslije toga nije bilo toliko sjajno.

Osiljen, opijen svom svojom slavom, počeo je polako da postaje nesnosan za sve trenere Arsenala, da se miješa u posao, taktike, dovođenje igrača.

Na primjer, zabranio je tadašnjem menadžeru Arsenala, Lesliju Najtonu, da dovodi niske igrače, smatrajući da je tim previše nizak i slab u duelima, a ovaj mu je doveo Harolda Mofata, krilnog fudbalera visokog jedva 160 cm.

Mofat će da dobije nadimak "briljantni patuljak" i postaće miljenik publike na Hajberiju, i jedan od prvih pravih majstora iz redova "Tobdžija".

Noris je ipak otpustio Najtona, i to pred potpisivanje ugovora sa bonusom, a da bi umirio tenzije među navijačima, doveo je Herberta Čapmena, "Napoleona iz Jorkšira", pravu veliku trenersku zvijezdu.

Čovjeka koji je osvojio tri šuta uzastopno sa Hadersfildom titulu prvaka Engleske, čovjeka koji je sjajno hendlao medije, koji su tada sve više počinjali da se okreću sportu.

Čapman je znao da uđe u sukob sa predsjednikom, da dovede Čarlija Bučana, zvijezdu Sanderlenda, za platu od tada astronomskih 5.000 funti. Noris se protivio, ali nije više mogao ništa.

Uspio je napadaču da obori platu na 2.000 funti plus bonus od 100 funti za svaki gol koji postigne.

Počele su polako da se gomilaju i optužbe protiv njega, pa nije mogao da vodi bitke na dvije strane – protiv Saveza sa jedne i protiv arogantnog trenera sa druge strane.

FINANSIJSKI SKANDAL I DOŽIVOTNA ZABRANA BAVLJENJA FUDBALOM

Dok je s jedne strane krčio put Arsenalu ka uspjehu, Noris je sa druge strane sve više zapadao u etički sivu zonu. Glasine o njegovim mutnim poslovima unutar kluba kolale su godinama, a 1927. su ga sustigle posljedice. Iste godine kada je doveo Bučana, jedan istraživački novinar "Dejli Mejla" započeo je seriju članaka pod bombastičnim naslovom „Fudbalska senzacija“.

Iznijete su optužbe da je Noris pokušao da zaobiđe pravila lige i igračima isplati tajne bonuse pri potpisivanju ugovora.

Konkretno, tvrdilo se da je Bučanu „ispod stola“ dao određenu sumu kako bi nadoknadio gubitak prihoda od biznisa koji je ovaj ostavio u Sanderlendu i pokrio visoke troškove preseljenja u London.

Da se razumijemo, iako je liga oštro kažnjavala bilo kakve isplate sem plata, svi vlasnici su znali da zaobiđu to pravilo.

Tako su se fudbalerima kupovale kuće, kola, namještaj, zapošljavali se žene, očevi, majke, familija, sve kako bi se privoljeli da potpišu.

Dobri stari Henri je, međutim, jedini bio osoran da to ne "zamaskira", nego je svežanj novčanica u kovertama, nerijetko pred svjedocima, davao svojim pulenima.

Slučaj Bučana otvorio je detaljnu finansijsku istragu i tu je pronađen niz nepravilnosti. Barem još petorica fudbalera je dobijala pare ispod stola, a toliko je temeljna bila istraga da se ustanovilo da se od prodaje autobusa rezervnog tima, 125 funti završilo na računu njegove supruge.

Henri se branio, ali ne poricanjem nego negiranjem da je u njegovim djelima bilo ičega lošeg.

"Radim ono što svi rade, sipao sam stotine hiljada funti u Arsenal, šta je 125 funti u cijeloj priči, pa popijem i nekoliko čaša konjaka na račun kluba."

Djelovalo je u jednom trenutku da će opet da se izvuče, ali nije imao više političku moć kao nekada, stare zasluge su izblijedile, pa je februara 1929. godine dobio drakonsku kaznu – doživotna zabrana obavljanja bilo kakvih funkcija u fudbalu.

To je bio i kraj njegove 15-godišnje ere u Arsenalu.

Došao je na velika vrata, preselio klub, uveo ga spletkom u Prvu diviziju i... izašao na sporedna vrata stadiona.

Sem Hjuz Vud je sa svojom familijom naslijedio Norisa, dao je odriješene ruke Čapmanu i krenula je prva zlatna era Arsenala.

NORISOV KRAJ

Nakon što je javno osramoćen, Noris se posvetio porodici, ali i svojoj masonskoj loži čiji je i dalje bio istaknuti član.

Savremenici kažu da nije propuštao utakmicu Arsenala na "Hajberiju", ali često sakriven u masi, gdje su iza "crveno-bijelog" šala njegove sitne oči gledale kako Arsenal pokorava ligu u prvoj sezoni nakon njegove presude.

Slavlje navijača, fudbalera, nove uprave... niko nije pominjao njega, iako je udario temelje tom istom Arsenalu.

Njegov klub je postao sila engleskog fudbala, ostvario njegov san, ali kako to obično sudbina umije da skroji – tek poslije njegovog odlaska.

Preminuo je 30. jula 1934. godine, sa napunjenih 69 godina, od srčanog udara.

Ostavio je ogromnu imovinu, skoro milion funti (danas ko zna koliko bi to iznosilo), ali i testament u kojem je pokazao drugu stranu svoje ličnosti.

Pored porodice koju je obezbijedio, u testamentu su se našli i brojni njegovi saradnici, pa recimo i sam Lesli Najton, koga je na ružan način otpustio.

Upravo novac koji je dobio iz testamenta omogućio je fudbalskom treneru da ne misli o penziji, a pare je dobio i momak koji je kosio travu na "Hajberiju".

Njegova sahrana u kapeli u njegovom Fulamu bila je posjećena brojnim prijateljima i saradnicima, i bilo je tu više od onog pukog "O pokojniku sve najbolje".

Osjetila se ta druga strana, te crte čovjeka iz nekog drugog vremena, koje je nama dostupno samo kroz romane savremenika, kada su ljudi bili drugačijeg kova.

I to je epilog osobe kakav je bio Henri. Sa jedne strane bio je vitez, vizionar, čovjek koji je prije svega istinski volio fudbal, a sa druge strane beskompromisni borac, velikih ambicija, pobornik Makijavelijeve "cilj opravdava sredstvo".

Bez njega Arsenal bi i dalje bio u Vulviču, i ko zna kakva bi mu bila istorija, ali teško da bi izrastao u giganta Sjevernog Londona.

Na kraju, svoje ambicije i način na koji ih je ostvarivao platio je sa kamatom – na korak od prvih pehara u vitrinama stadiona na "Hajberiju".

Onog istog koji je on izgradio i koji je bio dom fudbalera Arsenala do 2006. godine, kada je, ironično ili ne, pretvoren u kompleks zgrada za stanovanje. Tipičan potez Henrija Norisa.