Pari Sen Žermen već godinama dominira francuskim fudbalom, ali nikada ovako. Ne po trofejima — njih su u Parizu osvajali i ranije — već po načinu. Po identitetu. Po osjećaju da gledamo tim koji zna ko je, a ne samo gdje mu je granica na tržištu.

Kudos, pohvale, čestitke idu Luisu Enrikeu koji je napravio ono što je izgledalo nemoguće — PSŽ je prvi put nakon dugo vremena postao tim, a ne kolekcija globalnih superzvijezda.

Kada je ljeto 2023. donijelo oproštaje s Lionelom Mesijem, Nejmarom i Serhiom Ramosom, djelovalo je kao da Pariz kreće u sezonu tranzicije. Upravo tada je u klub i stigao španski stručnjak.

Taj veliki trijumvirat Mbape–Nejmar–Mesi završio je neslavno jer nije donio ono što sanja "grad svjetlosti" i bezobrazno bogati vlasnici iz Katara — titulu Lige šampiona.

Bilo je tu kasnije svakakvih priča, najviše da se Mbape osjećao "nesigurnim" nakon što je dobio Mesija za saigrača, a to je kasnije i Nejmar otkrio u jednom intervjuu.

Dva fudbalera će upravo u Kataru imati epski duel u finalu Mundijala koji će na kraju da odnese Argentinac.

Mesi će na kraju te sezone da odabere sunce Majamija i MLS ligu, gdje i dalje nema trofej, a Kilijan će konačno da pređe u tim svojih snova ove sezone — Real Madrid.

Sada, malo je i glupo napisati "PSŽ je ostao ogoljen bez zvijezda", a imate, ako nikoga onda, majstora Vitinju u veznom redu — vjerovatno jednog od najboljih igrača sredine terena na planeti — uz sijaset drugih sjajnih i talentovanih fudbalera. Ali kapirate da ipak postoji ta razlika u skaliranju između Mesija, Nejmara, Mbapea i Barkole, Dembelea i družine.

Dembele je zapravo dobio priliku da zablista i konačno umiri svoju karijeru koja ide gore–dolje: od tinejdžerske senzacije, do flopa, preko najboljeg asistenta u Ligama petice.

Enrike nije gradio oko imena, već oko ideje.

Ako je PSŽ godinama pokušavao da kupi identitet, Luis Enrike je prvi koji je rekao da ga može stvoriti. I ne preko noći, nego u tišini. Bez galame. Bez floskula. Bez Nejmara, bez Mesija, bez kompleksa.

Nije ga zanimalo koga je klub izgubio, već šta može da izgradi. A gradio je sistem — ne kult ličnosti, nego kult ideje. U njegovom PSŽ-u, najveće zvijezde nisu na bilbordima, već u strukturi igre.

Luis Enrike je, zapravo, ukinuo PSŽ koji smo poznavali. Tamo više nema ekipe koja živi od individualnog genija, koja čeka da neko „izmisli“ gol. Umjesto toga, postoji tim koji te melje strpljenjem, geometrijom, kolektivnim egom. PSŽ danas igra kao tim koji zna šta hoće — a to je najveća promjena.

I ne boji se da izgubi. Ne zbog rezultata, već zbog uvjerenja. Enrikeov tim neće poginuti u konfuziji, nego u pokušaju da ostane vjeran sopstvenom fudbalu. To je razlika između trenera i menadžera. Između vizije i panike.

Vidjelo se to u dvomeču sa Liverpulom. Odavno neki klub nije "odučio" od fudbala "Crvene" kao PSŽ u prvoj utakmici — 27 šuteva, 10 u okvir gola, Alison je odigrao partiju života, a Liverpul je dobio jedinim šutem na meču u posljednjim minutima istog.

Stari PSŽ bi se "raspao" u revanšu na "Enfildu", ali ne i ovaj novi, Enrikeov. Koji je došao i do gola, i do toga da mu klinci šutiraju penale u seriji — i osiguraju prolazak dalje.

Enrike nije sam. Tu ima sjajnog partnera u Luisu Kampošu, savjetniku, sivoj eminenciji novog kursa transfer politike.

Portugalac koji nije bio sad klasa kao trener — jeste prekinuo seriju Murinjovog Porta od 27 utakmica bez poraza sa Žil Visenteom — a kasnije će da postane taktički analitičar u Real Madridu, upravo kod "Gospodina Specijalnog".

Potom će da postane sportski direktor Monaka i da napravi pravo čudo sa transferima — Falkao, Mutinjo, Hames Rodrigez, Fabinjo, Berbatov, Bernardo Silva... samo su neka imena koja su prošla kroz "Knjaževe".

Onda će istu ulogu da obavlja u Lilu, prije nego što će da se povuče nakon promjena vlasništva.

I tako je stigao u PSŽ, doduše godinu dana prije nego što će tamo stići Enrike.

Ali prvi susret dva fudbalska briljantna uma — i bila je to ljubav na prvi pogled.

Doveli su u Pariz mlade igrače, gladne uspjeha — Žoaa Neveša, Dezirea Duea, Vilijana Pača.

https://x.com/FabrizioRomano/status/1908555825821499568 pic.twitter.com/ffKnsVKwG4

— FabrizioRomano (@FabrizioRomano) December 7, 2023

 U januaru je stigao Hviča Kvarachelija, veliko ime iz Serije A i Napolija, ali i neko ko nije bio na istoj talasnoj dužini sa Antoniom Konteom — što se i te kako osjećalo u igri.

Gruzin je brzo prihvatio svaku ulogu koju mu da Enrike. Lijevo može, to mu je omiljena pozicija, ali ako tamo igra Barkola — onda ajde desno. Nema problema ni tamo, ali ako je i Dembele tu — onda u napad.

Jednostavno, koji god zadatak da dobije, ispunjava ga i traži još — i zato nije klasična fudbalska zvijezda, već idealno parče slagalice za Enrikeovu filozofiju.

Nema individualnog sjaja, već timska fluidnost, presing, rotacije, kontrola lopte i brz protok igre, a dominacija nad protivnicima ide kroz strukturu.

U eri kada su „superklubovi“ često žrtve sopstvene gladi za slavom, PSŽ je pod Enrikeom naučio da je stil važniji od imena. Da nije poenta u transferima, nego u transformacijama.

Titula je osvojena šest kola prije kraja — mogu "Sveci" da postanu i prvi tim u istoriji Lige 1 koji je to odradio bez ijednog poraza.

Ali ovo nije priča o tome. Ovo nije samo titula. Ovo je početak nečeg ozbiljnijeg u Parizu.