Postoji nekoliko smrtnih grijehova koje možete sasvim nesvjesno počiniti u Italiji. Prvi je ako poslije 10 ujutro, maksimalno do 12 popodne (da vam progledaju kroz prste), tražite kapućino. Skočiće kao popareni i krenuti da vam objašnjavaju da to nije dobro za vas (navika utemeljena na zdravoj osnovi – da je kipuće mlijeko dobro ujutro, ne i popodne i predveče za želudac).

Druga stvar je ananas na pici – bukvalno se upale (gore nego da im tražite kečap, jer zaboga, ko to stavlja pored pelata koje su već velikodušno stavili) i krenu, onako stereotipno, da gestikuliraju rukama.

Treća na spisku je ako polomite špagete na pola prije kuvanja... ako to uradite u društvu neke prave italijanske "none" – oklagija po glavi je možda i najblaža kazna koju možete doživjeti.

Na tom spisku bi vrlo brzo mogla da se nađe i četvrta stavka – ako ste italijanski fudbaler, a stigne vam ponuda Liverpula.

Ta priča o Italijanima i Liverpulu utemeljena je prije svega u Hejselskoj tragediji, finalu Lige šampiona Liverpula i Juventusa, gdje su engleski navijači pojurili ka tribini gdje su se nalazili navijači "stare dame", a onda je krenuo stampedo u kojem je 39 Italijana izgubilo život.

Rezime je bila i zabrana od strane UEFA-e na šest godina svim engleskim klubovima, a Liverpul je dugo, dugo bio zabranjena zona za Italijane, koji su, nakon dizanja zabrane Englezima, ali i otvaranja tržišta na Ostrvu, pronašli svoju oazu na Stamford Bridžu.

Gotovo da nema nijedan tim van Italije koji je više italijanski, i kroz koji je prošlo više igrača i trenera sa "Čizme", od Čelsija.

Đanfranko Zola, Đanluka Viali (igrač i trener), Roberto Di Mateo (igrač i trener), Karlo Kudićini, Žoržinjo... pa treneri Klaudio Ranijeri, Karlo Anćeloti, Mauricijo Sari, Antonio Konte, Enco Mareska.

Istorija "plavaca" je ispisana kroz italijanski fudbalski šmek, da bi jedna tribina londonskog stadiona komotno mogla da bude obojena u zastavama Italije.

Italijani su, generalno gledano, ostavljali odličan utisak u Engleskoj i mimo Čelsija. Paolo Di Kanio je i dalje ikona Vest Hema, tolika da je preko njega izgrađeno jako bratstvo navijača Lacija i "čekićara", a igrao je odlično i u Šefild Vensdeju.

U Šefildu su i dalje zaljubljeni u Benita Karbonea, koji je krajem 90-ih predvodio napad "Sova", a šta tek reći o Fabriciju Ravaneliju, Atilu Lombardu koji se vratio u nacionalni dres nakon sjajnih partija u Kristal Palasu, pa onda Gracijanu Peleu, koji je bio najbolji strijelac Sautemptona, pa do današnjih superstarsa kakvi su Sandro Tonali – violina veznog reda Edija Haua u Njukaslu – i sjajni Giljeljmo Vikario, golman Totenhema.

Dakle, Italijani i Engleska i te kako idu zajedno – dok god nije u pitanju "Prijestonica sjevera".

Zato su vjerovatno i u Liverpulu i u Italiji dobro počeškali po glavi kada je prošlog ljeta objavljeno da Federiko Kjeza prelazi na Enfild.

Sa jedne strane, sigurno generacijski talenat italijanskog fudbala uopšte, i igrač koji je bio među najboljima u Juventusu. Međutim, česte povrede su usporile njegovu karijeru, baš kao i njegovog oca Enrika, koji je trebalo da postane "najbolja iduća stvar", ali je na kraju morao da se zadovolji sasvim solidnom karijerom.

Očekivalo se, pak, da jedan od heroja "Azura" na pohodu ka evropskom tronu 2021. godine bude konačno "izabrani", odnosno onaj koji će da razbije italijansko prokletstvo na Enfildu... Nakon gotovo završene sezone – "No grazie".

Nije da je Kjeza loš, nego ili nije dobijao prilike, ili je bio povrijeđen.

Zaključno sa današnjim danom, ima svega 33 minuta na terenu u Premijer ligi, i to podijeljenih na četiri utakmice.

Situacija je malo bolja u ostalim takmičenjima, ali statistika kaže: 12 utakmica, 395 minuta na terenu, dva gola i dvije asistencije.

Opšti utisak je da čak svojim ulaskom promijeni tempo meča u korist Liverpula, ima odličnu kretnju, razigrava saigrače, ali treba mnogo veći uzorak od ovoga koji je dobio.

Nekako, čini se da je ovo pojačanje dogovoreno još u eri Jirgena Klopa, jer se više konceptualno uklapa u njegov stil nego u Arne Slota, iako oba trenera forsiraju krila.

Zato i ne čudi kad je danas izašla vijest da bi Kjeza mogao da se vrati u Italiju – da je na meti Milana i Rome, ali i nekih drugih klubova iz Premijer lige (bila bi sjajna fora da pređe u neki Brajton, Totenhem i tamo eksplodira).

Nije dobio pravu šansu da se uhvati u koštac sa negativnim nasljeđem Italijana na "Enfildu", nego je i sam postao dio toga.

A koji su sve "Azuri" imali priliku da nose crveni dres?

GABRIJEL PALETA

Odmah na startu "varam" sa prvim Italijanom, jer je u pitanju momak rođen u Longčamsu (distrikt Buenos Ajresa), a koji je na sebe skrenuo pažnju noseći dres mlade reprezentacije Argentine na Svjetskom prvenstvu za mlade 2005. godine u Holandiji.

Argentinci su osvojili taj Mundijal, zablistao je Lionel Mesi u napadu sa osam golova, ali pozadi je odbranom komandovao Gabrijel Paleta.

Italijansko porijeklo mu je omogućilo da ima i italijanski pasoš, što je olakšalo registraciju, i Banfild je zamijenio Liverpulom 2006. godine.

Normalno, ima onih koji ne priznaju da je on dio italijanskog nasljeđa, ali Paleta je nakon samo jedne sezone vraćen u Argentinu, tačnije u Boku Juniors, gdje je nakon tri godine prešao u Seriju A, ostavio traga u Parmi, Milanu i Monci, a odigrao je i tri meča za prvi tim Italije kao igrač Parme.

Za "Redse" je u Premijer ligi odigrao svega tri utakmice.

DANIJELE PADELI

U Italiji će vam svi reći: "E, ovo je prvi Italijan ikada koji je zaigrao za Liverpul."

Golman koji se i dan-danas nalazi na platnom spisku Udinezea, stigao je u Liverpul u januaru 2007. godine kao pozajmljen fudbaler iz Sampdorije.

Tadašnji trener Liverpula, Rafa Benitez, govorio je da se nada da će "Crveni" otkupiti ugovor mladog talentovanog golmana, koji je bio i čuvar mreže mlađih kategorija Italije.

Činjenica je da je Padeli odigrao svega jedan meč za Liverpul, i to u posljednjem kolu sezone 2006/2007, na utakmici protiv Čarltona. Utakmica je završena 2:2, a Padelija je već u drugom minutu savladao Metju Holand.

Nakon Liverpula i brojnih drugih pozajmica, skrasio se u Torinu gdje je proveo svoje najbolje godine, prije nego što je postao rezerva u Interu Samiru Handanoviću.

ANDREA DOSENA

Došao je u Liverpul kao zamjena za legendu Jone Arnea Risea. Krupan, jak kao bik, odličan trkač, skrenuo je pažnju na sebe još u Udinezeu, pa je dobio i poziv u reprezentaciju Italije.

Međutim, na "Enfildu" ga nije čekalo zagarantovano mjesto – morao je da se bori za njega sa Fabiom Aurelijom, Brazilcem koji, kad nije bio povrijeđen, bio je čista poezija na lijevom beku.

Dosena nikad nije uspio da ulije tu sigurnost. Interesantno je da je tokom svog boravka na "Enfildu" dao dva gola, i to jedan u onoj čuvenoj pobjedi nad Mančester junajtedom od 4:1.

Nije to bio samo gol, to je bila umjetnost - strašna reakcija i lob Italijana.

Nešto ranije, pogodio je i u pobjedi nad Real Madridom u Ligi šampiona.

Oba gola dao je kada je igrao ofanzivnije, odnosno na poziciji krila.

Nakon Liverpula, igrao je za Napoli sve dok klub nije preuzeo Rafa Benitez, koji ga je trenirao u Engleskoj.

ALBERTO AKVILANI

Gotovo da nijedan fudbaler sa ovog spiska nije imao teži zadatak od momka kojem su predviđali da će biti legenda kao Franćesko Toti i tandem sa Danijeleom De Rosijem na sredini Rome do kraja karijere.

Brojne povrede su spriječile da se napravi veća karijera, ali i takvog, Liverpul ga je doveo 2009. godine ni manje ni više nego da zamijeni Ćabija Alonsa.

Stigao je povrijeđen, prvu utakmicu odigrao u decembru te godine kao starter i doživio da ga "Enfild" isprati ovacijama.

U tim trenucima, kada je bio 100 odsto fit, Akvilani jeste bio svjetska klasa. Igrač tempa, odlične tehnike, dobrog i pravovremenog pasa.

Mogao je da igra i zadnjeg veznog, odnosno deep-lying playmakera, ali i trekvartistu – fudbalera između linija, poveznicu veznog reda i napada, ili prosto rečeno: "desetku".

Problem je bio što su povrede ostavile ožiljak. Uslijedile su pozajmice u Juventus i Milan, prije nego što je otišao u Fiorentinu po sve. I kasnije je svojim igrama znao da zavrijedi poziv u reprezentaciju.

FABIO BORINI

Jedan od Čelsijevih akademaca iz onih godina kada su igrači svjetske klase bili u omladinskom pogonu "plavaca", a bilo ih je toliko da su često "kipjeli iz plavog lonca" i nalazili put do vrha kroz druge klubove.

Fabio ipak nije bio takav. U mladosti je bio jedan od najvećih svjetskih talenata, proglašen za jednog od onih koji najviše obećavaju u klasi igrača rođenih 1991. godine.

San svakog menadžera koji voli da mijenja taktike, jer je svestranost Italijana bila stvarno sjajna. Igrao je napadača, krilo, polušpica, krilnog beka – i to sa obje strane.

Negdje u toj svestranosti je izgubio i svoju vrijednost – mogao je sve da igra, ali ništa nije radio u maniru top igrača na tim pozicijama. Rekli bi: "Jack of all trades, master of none."

Biće ipak upisan kao prvo pojačanje Brendana Rodžersa u Liverpulu.

Nije se proslavio – za tri godine (jednu proveo na pozajmici u Sanderlendu), 38 nastupa u svim takmičenjima i svega po tri gola i asistencije.

MARIO BALOTELI

OK, ovdje smo već u kategoriji "Sami ste to tražili". Mario Baloteli je, u trenucima kada je htio da igra fudbal, bio najbolji napadač planete. Jaka izjava, ali dovoljno je da vidite kada mu um "pomrači" onaj čisti stoprocentni fudbal – kad ga uhvati fudbalska lucidnost, da se barem na par sekundi pretvori u čistu fudbalsku magiju.

Ne može ovdje niko Liverpul da krivi, jer Baloteli se vratio na Ostrvo nakon sjajne sezone u Milanu gdje je rešetao mreže nemilice.

Čak mu je "Kop" na Enfildu posvetio pjesmu, a da nije zaigrao ni jedan minut za tim.

Kad je zaigrao... bio je blijeda sjenka na terenu. Svega jedan gol u Premijer ligi, jedan u Ligi šampiona, još dva u ostalim kupovima – ukupno četiri gola na 28 utakmica.

Ni pozajmica u Milan nije uspjela da ga vrati. Iako je kasnije imao sjajne sezone u Nici, mnogi tvrde da je upravo godina dana na Enfildu označila prestanak sjaja jedne od najtalentovanijih mladih zvijezda italijanskog i evropskog fudbala.

MOŽDA IPAK DA NA ENFILDU PRESKOČE ITALIJU...

Kada se sve pogleda, nekako se nameće utisak da Liverpul jednostavno ne može da izvuče iz Italije neki džekpot – iz ovog ili onog razloga.

Jednostavno, tako se ispostavlja kroz ukupno sedam igrača – od onih od kojih su se imala velika očekivanja, do onih koji jednostavno nisu mogli da budu ni pristojna zamjena.

Na kraju, možda je najbolje da na "Enfildu" preskoče Italiju na mapi i okrenu se recimo... Španiji ili Brazilu.

Igrači sa tih podneblja bolje "niknu" na travi Enfilda.