Muharem Bazdulj: Klajvert protiv Dejtona

Jedna od najljepših očevsko-sinovskih inicijacija, barem u mom iskustvu, je zajedničko gledanje fudbala. Moj ćale me je vodio na travnički stadion Pirota kad je u okviru Kupa Maršala Tita kod domaćeg Borca gostovao slavni splitski Hajduk, sa sve legendarnim Bakom Sliškovićem.. To je bila prva utakmica koju sam gledao uživo. To je uostalom onaj ritual koji niko nije opjevao ljepše od Džonija Štulića:

i nikom nije lepše neg' je nam, samo da je tako svaki dan, nogomet je prava stvar, mi smo savršeni par, stari ti i ja, mi smo kmeta dva, tebe oče volim ja, abada abada

Mnogo više utakmica smo skupa, međutim, naravno, gledali na televiziji nego uživo. Neke od njih, iz ovog ili onog razloga, pamtim bolje od drugih. Prije desetak dana obilježena je trideseta godišnjica pariškog oficijelnog potpisa na Dejtonski mirovni sporazum. Bilo je to 14. decembra. Dan prije bio je rođendan moga oca. Meni je te 1995. bilo osamnaest, on je 13.12. slavio četrdeset sedmi rođendan. Skoro mi je nevjerovatno da je bio mlađi nego ja danas.

E, znači, bio je to njegov prvi mirnodopski rođendan poslije četiri godine i te večeri smo na HTV-u gledali utakmicu Holandija-Irska.

Riječ je bilo o nekoj vrsti baraža za predstojeće Evropsko fudbalsko prvenstvo koje je bilo zakazano za narednu godinu u Engleskoj. Takozvana velika reprezentativna takmičenja, evropska i svjetska prvenstva, po pravilu se igraju u kasno proljeće i rano ljeto (skorašnji Katar je bio izuzetak koji potvrđuje pravilo) pa se i famozni baraži po pravilu igraju u kasnu jesen i ranu zimu.

Dakle, ovaj baraž između Holandije i Irske nije se igrao na dvije utakmice, nego je igran samo jedan meč, i to na neutralnom terenu. Nije to bio bilo koji teren, nego famozni Enfild, stadion Liverpula. Ulog je, naravno, bio vrlo veliki: nastup na Evropskom prvenstvu.

Istorijski gledano, Holandija je mnogo veća i važnija fudbalska sila, ali oni su bili u onom famoznom nezgodnom trenutku “smjene generacije” poslije odlaska ekipe na čelu s famoznim trojcem Van Basten, Gulit, Rajkard. A moj ćale je mnogo volio Holanđane, valjda još od one Krojfove generacije koja hara u vrijeme kad je on završio fakultet i kad sam se ja tek rodio. Ja malo iz kontre, a malo iz svoje umjetničke sklonosti Irskoj (Šejn Makgauan, U2, Džojs, Jejts, Oskar Vajld, Džim Šeridan...), u tom meču navijam za Irce. Holanđani, međutim, sigurno pobjeđuju: 2:0, po jedan gol u oba poluvremena, i jedan i drugi zabija Patrik Klajvert.

Uz njega su u toj ekipi Van Der Sar, Zedorf, Davids, De Bur, Bergkamp, Overmars, (buduća) legenda do legende. Ipak, možda baš zbog ovog meča protiv Irske, meni se kao lider te generacije uvek doimao Klajvert (koga je komentator HTV-a, dobro i to pamtim, uporno zvao Klojfert).  

Na samom Evropskom prvenstvu, žrijeb smješta Holandiju u grupu sa domaćinom Engleskom, Škotskom te Švajcarskom. U prvom meču, onom sa Škotskom, igraju 0:0. U drugom, ispostaviće se ključnom za prolaz dalje, pobeđuju Švajcarsku 2:0, a u poslednjoj grupnoj ih je moćna Engleska isprašila 4:1. Vodili su Englezi 4:0, po dva gola su dali Širer i Šeringem, a onda je počasni pogodak postigao opet Klajvert.

U osmini finala, poslije remija s Francuzima od 0:0, Holandija nes(p)retno gubi na penale. Francuzi zabijaju svih 5, a Holanđani daju 4; promašio je Zedorf.

Dvije godine kasnije, na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj, ta holandska generacija biva prva u svojoj grupi, poslije remija sa Belgijom i Meksikom i ubjedljive pobjede nad Južnom Korejom od 5:0. U osmini finala pobjeđuju tadašnju SR Jugoslaviju sa 2:1, a pobjedonosni gol je dao Davids u sudijskoj nadoknadi vremena.

U četvrtfinalu istim rezultatom pada Argentina, a trijumf je donio Bergkampov pogodak u devedesetoj minuti. U polufinalu ih čeka legendarni Brazil, sa jedinim pravim Ronaldom, a kad se uđe među četiri sve je moguće. Bila je odlična ta utakmica; Brazil je poveo u prvoj minuti drugog poluvremena, strelac, naravno, Ronaldo. Finiš je tog ljeta u Francuskoj bio holandski prijatelj. U osamdeset sedmoj minuti poravnava - Klajvert. Penali su toj ekipi, međutim, bili neprijatelj te Brazil prolazi u finale. U utakmici za bronzu, Hrvatska ih pobjeđuje sa 2:1, ne toliko jer su bili bolji, koliko zato jer im je bilo više stalo. Za mladu državu, to je u tom trenutku bio najveći uspjeh svih vremena. Holandezi su se pak nadali zlatu.

Za iduće veliko takmičenje, Euro 2000, Holandija je uz Belgiju bila jedan od domaćina. Prokletstvo penala u polufinalu opet ih je čekalo, pa su ispali od Italije. Patrik Klajvert je, međutim, bio najbolji strelac turnira s pet golova, podijelivši tu “individualnu titulu” sa Savom Miloševićem na valjda posljednjoj ozbiljnoj fudbalskoj manifestaciji gdje je svirala himna “Hej Sloveni”.

2004. godine Klajvert se oprostio od reprezentativnog dresa nakon odigranih 79 utakmica i 40 postignutih golova što će reći da mu je prosjek bolji od pola gola po svakom meču. U klubskom fudbalu je nastavio da igra za Njukasl, Valenciju, PSV i naposljetku Lil (do 2008.), a poslije zlatnih dana u Ajaksu, Milanu i Barseloni. Pošto je stariji od mene samo deset i po mjeseci (a po rođenju je, inače usput rečeno, frazom Bore Đorđevića, “jedan Amsterdamac”) gledam na njega kao čovjeka svoje generacije. Ovdje ljudi uglavnom pamte sredinu decembra 1995. po oficijelnom potpisivanju Dejtonskog mirovnog sporazuma, a ja, eto, više volim da pamtim to vrijeme po jednom ranom reprezentativnom nastupu i golovima Patrika Klajverta.