Brentford je ostao Brentford - i to je njihova najveća evolucija

Ako se pogleda tabela Premijer lige, pozicija Brentforda djeluje u najmanju ruku kao anomalija.

Odlazak Tomasa Franka nakon gotovo sedam godina, uz rastanak sa napadačkim tandemom Brajan Mbeumo - Johan Visa i prvim golmanom Markom Flekenom, bio je paket promjena koji obično povuče klub korak unazad.

Brentford je, međutim, opet reagovao u skladu sa sopstvenom logikom: bez panike, bez naglih rezova, sa vjerom da je sistem važniji od pojedinca.

A tu dolazimo do uloge Metjua Benama, vlasnika kluba.

Čovjek koji je deceniju unazad postavio temelje zasnovane na analitici i racionalnom procesu donošenja odluka.

Benamova filozofija izgradnje kluba kroz pametno upravljanje resursima omogućila je da ni odlazak Franka ne dovede do panike.

Brentford je ostao vjeran vlastitom modelu: promišljeni transferi, integracija mladih talenata i, prije svega, povjerenje u proces. Benam je, kao vlasnik koji klub vodi analitički, postavio temelje u kojima promjene trenera nisu katastrofa, već faza u unaprijed osmišljenom projektu.

Umjesto potrage za “novim Frankom”, klub je izabrao kontinuitet iznutra.

Kit Endrjuz, dotadašnji trener zadužen za prekide, preuzeo je prvu ekipu i naslijedio strukturu koja je već imala jasne mehanizme.

Njegov zadatak nije bio da gradi identitet od nule, nego da postojeći model učini fleksibilnijim. Poslije 21 kola Brentford je bio u Top 5, a početkom februara držao je korak sa ekipama iz evropske zone (isti broj bodova kao Liverpul, uz utakmicu više, i dalje su u igri za jedno od mjesta koje vodi u Ligu šampiona).

U sezoni tranzicije, to je više od stabilnosti.

Jedan od prvih indikatora promjene vidi se u završnicama utakmica. Brentford je već do tog dijela sezone postigao 13 golova nakon 76. minuta, više nego tokom cijele prethodne kampanje.

Endrjuzov Brentford ne zatvara mečeve pasivno. Rotacije, svježina i fizička pripremljenost koriste se kao oružje za dodatni pritisak, a ne za čuvanje rezultata. Ideja je jednostavna: tempo se ne spušta, nego održava dok protivnik ne popusti.

U takvom okviru profil napadača dobija posebnu težinu, a tu na scenu stupa Igor Tijago. Doveden iz Klub Briža kao zamjena za Ajvana Tonija, Brazilac je prvu sezonu praktično izgubio zbog povrede meniskusa.

U ljeto velikih odlazaka ušao je sa statusom neprovjerenog nosioca napada. Danas je centralna figura ofanzive.

Sa 16 ligaških golova, Tijago predvodi Brentfordovu listu strijelaca, daleko ispred Kevina Šadea koji je na šest. Za poređenje, u istoj fazi prošle sezone Mbeumo je bio na 13, a Visa na 10 pogodaka, dok su kampanju završili sa ukupno 38. Sada je odgovornost koncentrisanija, ali napad nije izgubio efikasnost.

Struktura Tijagovih golova otkriva i strukturu Brentfordovog napada. Svi su postignuti iz kaznenog prostora. Pet puta bio je siguran sa bijele tačke, uz stopostotan učinak.

Dva puta iz peterca, uključujući situacije koje pokazuju širinu njegovog kretanja: gol nakon pasa Matijasa Jensena protiv Sanderlenda, kao i reakciju na dubok centaršut Jegora Jarmoljuka protiv Barnlija.

Nije riječ o napadaču koji živi od jednog obrasca, nego o profilu koji zatvara različite faze akcije.

U odnosu na tandem Mbeumo - Visa, Brentford je dobio drugačiju dinamiku. Manje kombinatorike kroz širinu, više vertikalne prijetnje kroz centralni kanal. Tijagova brzina na otvorenom prostoru i sposobnost da napadne dubinu dodaju novu dimenziju tranziciji, dok njegova igra leđima ka golu omogućava ekipi da podigne linije i uključi vezni red.

Endrjuz ga koristi kao oslonac sistema, ali ne statičnog sidraša.

Može da se spusti po loptu, učestvuje u izgradnji napada, ali i da bude krajnja tačka akcije. Dominantan je u prekidima, što se logično uklapa u trenersku pozadinu menadžera koji je godinama brusio detalje upravo u tom segmentu.

Ali razlika u odnosu na raniji Brentford nije samo u profilu devetke, nego u načinu na koji se dolazi do završnice.

U Frankovom periodu napad je često bio strukturiran kroz jasno definisane obrasce: brzo oslobađanje lopte na krila, ulasci drugog napadača, napadanje druge stative. Endrjuz je zadržao te mehanizme, ali je povećao broj ulaznih tačaka u napad.

Sada Brentford češće gradi napade kroz sredinu, koristi spuštanje napadača kao okidač za utrčavanja iz drugog plana, a vezni red ima veću slobodu da napadne prostor nakon prve progresije lopte.

U tom kontekstu važnost igrača poput Matijasa Jensena i Vitalija Janelta dodatno raste.

Jensen donosi pas kroz linije i ritam u tranziciji, dok Janelt balansira strukturu i pojavljuje se kao prijetnja iz drugog talasa, što je potvrdio i golom na Sent Džejms Parku juče.

Ta utakmica protiv Njukasla funkcioniše kao mikro-presjek Endrjuzovog rada. Brentford je pobijedio 3:2 u meču koji je tražio više od jednog plana.

Gol i asistencija Danga Uatare otvorili su širinu napada, Janelt je donio prisustvo iz drugog plana, Jensen kreativnu vezu, a Tijago egzekuciju. Distribucija doprinosa govori o timu koji ne zavisi od jednog rješenja.

Ako je Tijago simbol evolucije u napadu, promjena među stativama govori o prilagođavanju u zadnjoj liniji. Nakon odlaska Marka Flekena u Njemačku, Brentford je doveo Kvivina Kelehera iz Liverpula. Profil drugačiji od prethodnika, ali funkcionalan u novom kontekstu.

Keleher se posebno izdvojio u odbranama penala. Četiri odbranjena jedanaesterca u sezoni, tri u ligi i jedan za reprezentaciju Republike Irske protiv Portugala, podigli su osjećaj sigurnosti u trenucima kada se meč lomi. Refleksi i reakcije na liniji pokazali su se kao njegov najjači adut.

Statistički, razlike postoje. Fleken je prošle sezone imao procenat odbrana 73,4 odsto i sedam mečeva bez primljenog gola. Keleher je na 69,4, uz 56 odbrana iz 85 udaraca i pet sačuvanih mreža u 21 nastupu. Ipak, kontekst odbrana mijenja percepciju. Veći broj intervencija došao je u situacijama kada je Brentford branio minimalnu prednost ili rezultat u egalu, pa je subjektivni utisak stabilnosti izraženiji.

U igri nogom Fleken je bio referenca, naročito kod dugih ispucavanja. Keleher je u tom segmentu nešto skromniji, ali distribucija na kratkim relacijama ostaje stabilna i uklapa se u Brentfordovu izgradnju napada iz zadnje linije. To omogućava ekipi da zadrži varijantu progresije kroz pas, umjesto oslanjanja isključivo na direktnu igru.

Važan sloj Endrjuzovog Brentforda vidi se i bez lopte. Presing više nije samo reakcija nego planirana faza igre. Okidači su jasnije definisani: pas ka aut liniji, spuštanje štopera na slabiju nogu, povratna lopta ka golmanu. Tada Brentford podiže linije i pokušava da ukrade posjed visoko. Kad presing ne uspije, blok se brzo formira u srednjoj zoni, bez rasipanja energije.

Zbog toga Brentford djeluje taktički zrelije nego u nekim ranijim fazama premijerligaškog staža. Direktnost nije nestala, ali je uvezana sa kontrolom ritma. Ekipa zna kada ubrzati, a kada spustiti tempo i produžiti posjed.

Širina kadra dodatno podupire taj balans. Uatara donosi dubinu i tranziciju, Šade vertikalnost, Jensen kreativni pas, Janelt stabilnost, dok Tijago objedinjuje završnicu i vezu. Napad više nije linearan nego slojevit.

Sve to vraća priču na početnu tačku: tranzicija koja nije pojela identitet. Brentford nije ostao isti u smislu detalja igre, ali je ostao isti u smislu karaktera. Hrabrost u donošenju odluka, spremnost da se rizikuje pas kroz linije, napadanje prostora čim se pojavi pukotina u strukturi rivala, to su elementi koji su preživjeli promjenu na klupi.

Razlika je što sada postoji više varijacija unutar tog okvira. Brentford može da pobijedi kroz prekide, kroz tranziciju, kroz kontrolisan napad ili kroz pritisak u završnicama. Protivniku je teže da pripremi jedan scenarij jer Brentford rijetko ostaje u samo jednom.

Tabela u februaru ne donosi zaključke, ali donosi kontekst. Brentford je ostao konkurentan u borbi za evropska mjesta, u sezoni koja je počela velikim rezovima. Endrjuz nije mijenjao karakter ekipe. Nadogradio ga je.

Klub koji je godinama građen kao sistem preživio je promjenu lidera bez gubitka identiteta, ali i bez stagnacije u razvoju. U ligi u kojoj tranzicije često brišu kontinuitet, Brentford zasad funkcioniše kao primjer kako se evolucija može sprovesti bez gubitka osnove na kojoj je sve izgrađeno.