Muharem Bazdulj: Je to správnej čas pro tebe, pane Panenka

Netom završeni mjesec januar 2026. godine u sportskom smislu u Beogradu je obilježen, između ostalog, Evropskim prvenstvom u vaterpolu koje je odigrano u glavnom  gradu Srbije. Stanovnike Srbije i navijače srpske reprezentacije obradovala je zlatna medalja za “orlove”. Titula evropskog i svjetskog prvaka uvijek je velika počast, a ima naročitu “aromu” ako se osvoji na domaćem terenu.

Pojedini cinični ljudi potcjenjuju uspjehe u vaterpolu tvrdeći, ne bez izvjesne utemeljenosti, da se ovaj sport ozbiljno doživljava i igra u relativno malom broju zemalja. Uostalom, slično kao u košarci, raspad SFRJ je učinio da od jedne veličanstvene nastane nekoliko odličnih reprezentacija.

Dok je postojala Jugoslavija, ona je bila velesila u praktično svim kolektivnim loptačkim sportovima. Kao takva, znala je biti domaćin raznih velikih evropskih i svjetskih takmičanja.

Iako u fudbalu, Jugoslavija nikad nije došla do uspjeha kakve je posljednjih trideset godina postigla Hrvatska, i u fudbalu je jedanput bila domaćin velikog reprezentativnog takmičenja. Bilo je to Evropsko prvenstvo, održano u Beogradu i Zagrebu 1976, prije pola vijeka.

Takmičenja koja se debelim slovima upišu u istoriju često imaju vrlo konkretan simbol. Kad smo kod jubilarnih godišnjica, lako ćemo se sjetiti Meksika 1986. i Maradonine “Božije ruke”. A kad je riječ o Evropskom prvenstvu održanom u Jugoslaviji, ono će se dok je svijeta i vijeka pamtiti po panu (Antonjinu) Panenki i njegovoj legendarnoj “panenki”.

Bio je 20. jun 1976. i u Beogradu se igralo finale EP-a između (tadašnje) Čehoslovačke i (tadašnje) Zapadne (SR) Njemačke. Fudbal je i tada bio igra s 22 igrača u kojoj pobjeđuju Njemci.

U polufinalu su poslije produžetaka izbacili domaćina - Jugoslaviju. Bio je to jedan od onih naših legendarnih poraza, i to iz fascikle “dva nula je najopasniji rezultat”. Prvo poluvrijeme je, naime, završilo sa 2:0 za nas, golovima Džajića i Popivode. U drugom poluvremenu, međutim, Flohe i Diter Miler postižu po gol za 2:2, a onda u produžecima Miler dodaje još 2 za ukupnih 4:2 za Nijemce.

Čehoslovaci su takođe prošli na produžetke, 3:1 protiv Holandije, nakon što je u regularnom dijelu bilo 1:1. Koliko je ta završnica bila tijesna pokazuje činjenica da je i utakmica za treće mjesto završila remijem (Jugoslavija – Holandija 2:2; golove za nas dali Katalinski i Džajić) da bi nas Nizozemci za bronzu dobili golom u produžecima, pa je završilo 3:2.

I finale završava sa 2:2, s tim što u produžecima nije bilo golova. Po dotadašnjim pravilima trebala se igrati nova utakmica, ali Njemci su tražili da se pobjednik odluči penalima, da im se ne remeti kalendar godišnjih odmora i kraja sezone. Čehoslovaci su pristali.

Bilo je to prvi put u istoriji da se šampion postaje boljim izvođenjem jedanaesteraca. I onda Čehoslovaci bivaju sigurni prva četiri puta, a Njemci prva tri, dok legendarni Uli Henes ne promaši svoj penal.

Loptu uzima Antonjin Panenka: ako postigne gol, njegova zemlja ostvaruje najveći fudbalski uspjeh ikada, ako promaši, penal serija se nastavlja. I događa se – istorija. Poslije silnih “panenki” u važnim utakmicama: od Zidanove u finalu SP-a u Parizu prije dvadeset godina do one rabatske Brahima Dijaza u finalu Afričkog Kupa nacija od prije dvadeset dana, teško je i zamisliti koliki je šok izazvala ta prva.

Panenka je rođen u Pragu 1948. Vjerovatno su samo dva čovjeka rođena u Pragu doživjela najveću moguću od svih slava, da im prezime postane zajednička imenica odnosno osnova za pridjev koji nije prisvojni. Drugi (hronološki gledano) je Antonjin Panenka, a prvi – Franc Kafka. Vjerujem da bi Kafki bilo neobično zabavno da gleda kako njegov “zemo” u najvažnijem trenutku svog javnog života odlučuje da uradi nešto hrabro do ludila i da se taj rizik isplati.

Milan Kundera, još jedan svjetski slavan Čeh (on, istina, rođen u Brnu) ubjedljivo dokazuje da je humor među ključnim momentima Kafkine poetike. Da je kojim slučajem promašio, Panenka bi (p)ostao objekat ismijavanja do Sudnjeg dana. Ovako je to što jeste.

Vratimo se Jugoslaviji i domaćinstvima velikih sportskih takmičenja. Vjerovatno ipak najvažnije takmičenje od svih takvih su sarajevske Zimske olimpijske igre 1984.

Tri godine kasnije, Zabranjeno pušenje objavljuje album “Pozdrav iz zemlje Safari”. Treća pjesma na prvoj strani, jedna od onih ne pretjerano čestih u njihovoj diskografiji koju zajedno potpisuju Davor Sučić i Nenad Janković zove se “Murga drot”.

Zbog globalne popkulturne anglofilije već je bio običaj da se u domaći rokenrol ubacuju stihovi i refreni na engleskom. Stoga, kad slušalac čuje kako Nele pjeva “The night is dark and the night is hot/It is right time for you, Murga drot”, tu nema ničeg posebno neobičnog izuzev slamnigovske rime “hot - drot”.

Onda, međutim, slijedi dašak nju primitivsm genijalnosti u pomenutim stihovima prevedenim na, od svih jezika - češki: “Noc je tmava, noc je horka/ je to spravnej čas pro tebe, pane Murga”.

Sarajevska urbana i kafanska legenda, po svoj prilici tačna, kaže da je stihove na češki preveo - Emir Kusturica. Nije tada bilo Gugl Translejta, pa je sasvim moguće da je Nele tražio takvu uslugu od svog druga i basiste, bivšeg praškog studenta.  

Jedan od simbolički najpotentnijih motiva iz panteona antičke grčke je Kairos, bog pravog trenutka. Kad ti se ukaže Kairos, to je za tebe pravo vrijeme. Noć 20. juna 1976. je bila tamna i vruća i bila je pravo vrijeme za pana Panenku.