Muharem Bazdulj - Ovo ti je fiks

Na anglosaksonskom književnom tržištu postoji izuzetno razvijeno područje sportske publicistike. Kraj je godine, pa se po medijima biraju najbolje knjige iz svih mogućih žanrova. Kad je o sportskoj literaturi riječ, naslov koji se skoro neizostavno nalazio na skoro svim listama najboljih sportskih knjiga je “Fixed: My Secret Life As a Match Fixer” (u slobodnom prevodu “Namješteno: Moj tajni život kladioničarsog fiksera”) Mozesa Svaibua.

Svaibu je inače rođen 1989, bio je profesionalni fudbaler, a najduže je igrao za Linkoln Siti. Ozbiljnu karijeru je započeo kao šesnaestogodišnjak kad ga je kastingovala akademija Kristal Palasa. Tu se pokazao kao veliki talenat, pa je s jedva navršenih osamnaest godina potpisao jednogodišnji profesionalni ugovor sa Palasom. 29. oktobra prvi put je uveden u službeni zapisnik Čempionšipa kad je presjedio devedeset minuta na klupi u domaćem porazu protiv Votforda rezultatom 0:2.

Taj meč je u istoriji engleskog fudbala mnogo značajniji zbog debija Džona Bostoka, kasnijeg igrača, među ostalim klubovima, Totenhema, Lansa i Tuluza, kao i engleskog reprezentativca u mlađim kategorijama, koji je na terenu proveo dvadesetak minuta, ostavši do dana današnjeg najmlađi igrač koji je zaigrao za prvi tim Kristal Palasa svih vremena (imao je 15 godina i 287 dana).

Iako je i u Kristal Palasu i u Linkoln Sitiju bio proglašavan za najboljeg mladog igrača, Svaibu nije ostao zapamćen po svojim sportskim dostignućima. Naime, četiri mjeseca prije svog dvadeset petog rođendana optužen je za namještanje fudbalskih utakmica za što je naposljetku osuđen na šesnaest mjeseci zatvora. Čini se da je na robiji imao i vremena i uslove za kajanje. Naime, poslije izlaska iz zatvora on programski radi sa FIFA-om i Fudbalskim savezom Engleske na povećavanju svijesti opasnosti od sličnih zloupotreba sporta.

Desetak godina nakon suđenja Svaibu je napisao pomenutu knjigu. Ako postoji dio Evrope gdje ljudi po difoltu imaju sumnju u namještanje utakmice ta je ovaj naš balkansko-eksjugoslovenski areal. Oni stariji pamte Slavka Šajbera i Velibora Džaroskog, oni mlađi se sjećaju da u ovdašnjim kladionicama dugo nisi mogao da igraš više od jednog para lokalnih prvih liga.

Ovdje su namještaljke (bile?) način života. I većina pravih ljubitelja fudbala, profesionalno i rutinski sumnjičavih prema našem klupskom fudbalu, kao suprotan primjer obično navode engleski ili generalno britanski fudbal. Čitalac Svaibuove knjige shvatiće da smo i ovdje previše skloni idealizovanju. Naime, namještaljki očito ima i bilo ih je i u engleskim fudbalskim ligama, samo su vještije organizovane i oko njih se vrti veći novac. A knjiga je autentičnija jer je bazirana na priznanju iznutra.

Iza svega je stajala velika mafijaška grupacija zvana “Azijski sindikat”. Oni su se infiltrirali u Južnu konferencijsku ligu i našli načina da korumpiraju igrače ogromnim iznosima koji su išli i do milionskih. Karakteristika engleskog fudbala je da lokalni klubovi u nižim nivoima takmičenja imaju i strastvenije i lojalnije navijače od nekih globalnih fudbalskih klupskih ikona. Ti i takvi navijači ni slutili nisu šta se događa iza kulisa.

Priča o namještanju utakmica je jedna od onih o kojima svi imaju neki generalan apstraktan stav, ali malo ko ima pojma kako se stvar sprovodi u praksi. Baš o tome piše Svaibu u svojoj knjizi. On opisuje kako mafija prilazi mladim igračima, kako ih dovodi u iskušenje, kako se na terenu stvar realizuje.

Iz literarne tačke gledišta, izuzetno je zanimljiv i Svaibuov autobiografsko-psihološki uvid u sopstveni karakter i one tipično ljudske, odviše ljudske slabosti. Tinejdžerska anegdota kada kao mladi polaznik Kristal Palasove akademije od jedne klupske službenice dobija dobru kartu za utakmicu protiv Mančester Junajteda pa iz blizine gleda Roja Kina, Pola Skoulsa, Rija Ferdinanda, Rajana Gigsa i Ruda Van Nilsteroja te, kako kaže, “dve tinejdžerske zamene” Vejna Runija i Kristijana Ronalda, predstavlja nam momka pred kojim je, sve izgleda tako, slična fudbalska budućnost. Ipak, možda više od talenta, nedostajalo mu je truda i strpljenja, i u sportu, možda više nego drugdje, važi ona edisonovska: jedan posto inspiracije, devedeset devet posto perspiracije. To je, međutim, za Svaibua bilo presporo. U želji za novcem, “lomio je krivine”.

Kada opisuje kako on kao igrač utiče na tačan rezultat utakmice ili na to da u prvih petnaest minuta “padnu” tri gola, svaki čitalac sa ikakvim iskustvom klađenja upitaće se koliko slučaj, a koliko neki “pozadinski uticaj” čine da se na nekom meču desi nešto zbilja rijetko i nesvakidašnje.

Bilo bi zanimljivo čitati neko slično štivo “sa naših strana”. A ipak, da bi se došlo do toga najprije bi moralo da dođe do optužbe i do sudskog procesa. Niko nije baš budala da se kao nevin čovjek javnim priznanjem kompromituje.

Često se kod nas, naročito posljednjih godina, piše i govori o tome da je ovdašnja čitalačka publika dominantno ženska. To su, naravno, globalni trendovi, ali po nekom impresionizmu kod nas je ovaj trend čak i izraženiji nego u većom dijelu svijeta. Veliko je pitanje je li to baš tačno, ali ako i jeste postavlja se pitanje zašto je to tako. Ovo je, recimo, tip knjige koju bi, čini mi se, čitali i oni muškarci koji inače slabo čitaju. Stilski je pitka, a tematski atraktivna. U tom smislu, nekom agilnom izdavaču mogla bi se dati preporuka nalik preporuci koju su “fikseri” davali kockarima koji se spremaju da idu u kladionicu: Igraj na ovo, ovo ti je fiks.