Glas koji je dolazio sa parkingaaaa
Kada krene ono njegovo "sa parkingaaa", pa se to "aaaaa" digne u decibele, ode preko mikrofona, preko ekrana, preko granice i završi u dnevnoj sobi nekoga ko u tom trenutku više nije neutralan. Svi smo tada Bosanci bili. Hvala za to što si mnogima od nas pokazao da košarka nije samo igra koju gledaš, nego jezik kojim možeš da objasniš i sebe.
03.06.2026. 20:28 h
Neki glasovi ne pripadaju samo prenosima. Ne ostanu zaključani u utakmici, u rezultatu, u snimku koji se kasnije pronađe na internetu, u onih nekoliko minuta kroz koje pokušavamo da vratimo osjećaj cijele večeri. Neki glasovi postanu dio načina na koji gledaš sport.
Edin Avdić je bio takav glas.
Za nekoga komentator. Za nekoga novinar. Za nekoga podkaster. Za nekoga čovjek koji je znao košarku toliko dobro da je ponekad djelovalo kao da je ne komentariše, nego je imao taj neki ugao, koji jednostavno ne možeš da naučiš. Ali za čitavu jednu generaciju sa ovih prostora, pogotovo za one koji su košarku učili preko televizora, foruma, portala i kasnih noćnih prenosa, Edin je bio mnogo više od profesije napisane ispod imena.
Bio je putokaz.
Meni, sasvim lično, njegovi prenosi na OBN-u i kolumne na Mondu nijesu bili samo nešto što se prati. Bili su škola. Ona neformalna, najvažnija, koju ne upisuješ, nego joj se vraćaš. Uz Vladu Novakovića koji je fudbal donosio na drugačiji način, to je bio tandem koji mi je najviše prijao, najviše legao, najviše otvorio prostor da sport ne gledam samo kao zbir događaja, već kao jezik, karakter, kulturu, ritam.
Ako danas uopšte imam svoj način gledanja utakmice, ako pokušavam da uhvatim ono ispod rezultata, ono između dvije akcije, ono što se čuje u pauzi prije velikog šuta, dio toga dugujem njima.
Edin je košarku znao, ali važnije od toga, znao je kako se košarka voli.
To nije isto.
Znati košarku znači prepoznati stranu pomoći, pogrešno preuzimanje, loš spejsing, dobar izlazak iz bloka, laktove centra i kukove beka. Voljeti košarku znači da u svemu tome još uvijek čuješ djetinjstvo. Čuješ salu. Čuješ parket. Čuješ publiku koja zna prije tebe da lopta ulazi. Čuješ državu, grad, mahale, kvartove, porodice, generacije, sve ono što stane u jednu trojku kada je pogodi tvoj.
Zato sam ga, priznajem, često ljubomorno slušao kada je komentarisao utakmice Bosne i Hercegovine.
Ne ljubomorno na ružan način. Nego onako kako čovjek iz male zemlje zna da bude ljubomoran na tuđu veliku emociju kada je izgovorena savršeno. Kada iz čovjeka ne izlazi komentar, nego krvotok.
Utakmica sa Litvanjom bi trebala da se predaje na svakom fakultetu koji se bavi sportskim novinarstvom.
Tri trojke Mirze Teletovića, tri filma za sebe.
Kada čuješ "iz svlačionice, ideee", pa ti odmah bude jasno da to nije samo opis dometa šuta, nego mala legenda koja je upravo nastala u živom programu.
Kada krene ono njegovo "sa parkingaaa", pa se to "aaaaa" digne u decibele, ode preko mikrofona, preko ekrana, preko granice i završi u dnevnoj sobi nekoga ko u tom trenutku više nije neutralan. Svi smo tada Bosanci bili.
A možda mi je najdraže ono što je, čini mi se, ostalo malo potcijenjeno. Poslije trojke iz ćoška, kada izleti "ratatatata".
To je bila magija.
Ne zato što je fraza sama po sebi velika. Nego zato što je došla iz pravog mjesta. Onomatopeja u navijanju za svoju državu mora da zvuči baš tako, malo dječački, malo pretjerano, malo kao da znaš da ćeš zbog toga sjutra možda biti predmet šale, ali te baš briga jer lopta je ušla, tvoj tim je živ, a mikrofon je u tom trenutku samo produžetak grla.
To je ono što je Edin imao. Nije se plašio da zna. Nije se plašio ni da osjeća.
U našem poslu, a i u našem sportskom prostoru, često se ta dva svijeta lažno razdvajaju. Kao da moraš da biraš između analize i emocije. Kao da ozbiljan čovjek ne smije da se zanese. Kao da navijački nervni sistem poništava znanje.
Edin je bio dokaz da ne poništava. Naprotiv, ako znaš dovoljno, ako si pošten prema igri, emocija ne smeta. Ona daje boju.
Pa ko je mogao bolje da nas uvede u ludu seriju Bostona i Čikaga, tog prelaza april na maj, tri produžetka, sa jedne strane sipa Rej Alen sa 51 poenom, sa druge Džon Salomons igra meč života, koš za košem, tri produžetka, a Edin u ekstazi "Idemo ako treba i do 9 ujutro".
To nije bila samo fora iz prenosa. To je bila zakletva čovjeka koji je znao da velika utakmica ne smije da se napusti prije kraja, makar kraj stalno bježao. U toj rečenici bilo je sve: umor, adrenalin, ljubav prema košarci, dječačka spremnost da se ostane budan dok god lopta još leti, dok god neko ima još jedan šut, još jedan napad, još jedan razlog da se ne ugasi televizor.
Zato taj prenos nije ostao samo arhiva. Edin nije pokušavao da bude veći od utakmice, ali nije ni bježao od nje. Ulazio je u njen haos punim glasom, sa onom vrstom uzbuđenja koje ne možeš naučiti, niti odglumiti.
Nema štednje glasa kad se pred tobom dešava nešto što će ljudi pamtiti. Nema distance kad igra ode toliko daleko da više ne pripada samo igračima, nego svima koji su ostali budni s njom.
Kako i sam starim, sve češće hvatam sebe da više ne pristajem na tuđe autoritete kao nekad. Normalno je to. Čovjek vremenom napravi svoje kriterijume, svoje tvrdoglavosti, svoje male ratove sa stavovima koje je nekad gutao bez otpora. Bilo je momenata kada se sa Edinom nijesam slagao. Oko nekih igrača. Oko nekih timova. Oko nekih pravaca.
Bilo je i one naše, lokalne, možda sebične potrebe da više govori o Budućnosti, da se malo duže zadrži na onome što je nama najbliže, da nam da taj osjećaj da je i naša priča dio velike košarkaške mape koju je on znao tako dobro da nacrta.
Udvajanje sa njim i Milošem Jovanovićem se ipak nije preskakalo.
I sve je to normalno.
Ali danas, kada čovjek ode prerano, sve te male nesaglasnosti izgledaju sitno. Skoro nepristojno sitno. Ostane ti krivo zbog svega, iako znaš da nema zbog čega da ti bude krivo. Ostane ti krivo što si nekad možda prebrzo odmahnuo rukom na stav. Što si možda u sebi rekao "dobro, Edine, nije baš tako". Što si očekivao još jedan podkast, još jedno objašnjenje, još jedno "Udvajanje" sa Milošem Jovanovićem, ili "X and O" sa pomjeranjem standarda po odabiru gostiju.
Valjda tako funkcioniše gubitak ljudi koje ne poznaješ onako kako poznaješ prijatelje, ali ih poznaješ na drugi način. Kroz glas. Kroz ritam. Kroz rečenice koje si čitao u godinama kada si odlučivao šta te zanima i čime bi mogao da se baviš. Kroz uticaj koji nijesu tražili da imaju, a imali su ga.
Edin Avdić je definisao praćenje košarke na Balkanu jer nije pravio zid između nas i igre.
Zato je njegov odlazak toliko težak.
Ne odlazi samo čovjek koji je komentarisao utakmice. Odlazi dio našeg košarkaškog odrastanja. Dio onog vremena kada si čekao prenos na OBN-u kao događaj, čitao kolumnu kao obaveznu lektiru, vraćao rečenice jer si osjećao da iza njih stoji neko ko je utakmicu gledao i očima i stomakom.
Kod velikih komentatora najvažnije nikad nije samo šta su rekli. Najvažnije je šta su u tebi probudili.
Edin je probudio želju da se sport prati dublje. Da se o njemu piše poštenije. Da se ne bježi od emocije ako je iskrena. Da se zna, ali da se ne glumi hladnoća. Da se voli, ali da se ne izdaje igra. Da se jedna trojka može opisati i taktički i ljudski. Da "sa parkingaaaaaa" može biti i emocija i analiza i navijanje i istorija jednog trenutka.
Možda je to najveći kompliment koji se može dati nekome iz našeg posla: poslije njega si drukčije gledao utakmicu.
Ja jesam.
I zato danas, dok se ta vijest još uvijek ne prima kako treba, dok djeluje kao greška u skrolu, kao nešto što će se ispraviti novim obavještenjem, ostaje samo da se kaže hvala.
Hvala za OBN.
Hvala za Mondo.
Hvala za Bosnu i Hercegovinu iz svlačionice.
Hvala za parking.
Hvala za "ratatatata".
Hvala za "Idemo ako treba i do 9 ujutro"
Hvala za to što si mnogima od nas pokazao da košarka nije samo igra koju gledaš, nego jezik kojim možeš da objasniš i sebe.
Edin Avdić je otišao prerano.
A glasovi poput njegovog, kad jednom uđu u sportsku memoriju, ne odlaze sasvim...nikad.
Komentari | Podijeli vijest
Podijeli sadržaj
Ako Vam se svidjeo ovaj članak, podijelite ga sa svojim prijateljima.
Facebook
X
Viber
WhatsApp
Telegram