Ja, Klaudio

Stari car Klaudije, onaj iz knjige Roberta Grejvsa, sjeda pred kraj života da napiše tajnu istoriju samog sebe, ubijeđen da mu savremenici, koji su ga cio vijek zvali porodičnim idiotom, ne mogu pravedno suditi, pa rukopis ostavlja nekome ko će doći devetnaest vjekova kasnije. Devetnaest vjekova kasnije, u istom gradu, drugi Klaudio piše svoju istoriju naglas, već 22 godine, u svakom intervjuu i pred svakim mikrofonom, i ta knjiga ima samo jedno poglavlje: 2004. godinu.

Ajmo da budemo fer i da kažemo da je to poglavlje apsolutna istina.

Nakon što je Kranjoti doživio kraj sa Ćiriom, Lotito je preuzeo klub bukvalno na samrtnoj postelji, ugovorio da se dug državi vraća na rate, decenijama, i održao klub u životu.

Lotito je u klub unio 21 milion eura kada je Lacio bio na ivici gašenja, sa ogromnim poreskim dugom, prihodom koji nije mogao da prati obaveze i nasljeđem Serđa Kranjotija koje je poslije titula stiglo na naplatu. Dogovorio je otplatu oko 170 miliona eura poreskog duga kroz 23 godine, uveo ograničenje plata i spriječio da klub sa dva Skudeta nestane u stečajnim papirima.

Za njegove vladavine osvojena su tri Kupa Italije i tri Superkupa, Lacio se vraćao u Ligu šampiona 2007, 2015. i 2020, a kroz Formelo su prošli Sergej Milinković Savić, Ćiro Imobile, Stefan Radu. Tu je i dalje Adam Marušić kao jako ime koje je bilo traženo, ali je ostao vjeran klubu.

Problem sa spasiocima je u tome što nakon toliko vremena i sami počinju da vjeruju u mit o sebi.

Pa kud bolje analogije od ponovnog povratka u antički Rim, gdje je nastalo ono čuveno: „Respice post te. Hominem te memento“ (Pogledaj iza sebe. Sjeti se da si čovjek).

Predanja kažu da su vojskovođe koje su izvojevale ratne pobjede, tokom velikih parada rimskim ulicama, pratili ljudi koji su im šaputali u uvo upravo ove riječi da bi pobjednik izbjegao da sam sebe gleda kao mit i ostao priseban.

Lotito je Lacio spašavao toliko dugo i toliko predano da je štednja od lijeka postala vjera, a vjera ubrzo zatvor: danas je to čovjek zarobljen u sopstvenoj uštedi, zaključan u sefu zajedno s klubom, čovjek koji na svaku riječ o snu odgovara stavkom o trošku.

Kad je klub poželio da živi, a ne samo da preživi, predsjednik za to nije imao razumijevanja.

I onda, kako to obično biva, spasilac se vremenom pretvorio u negativca sopstvene knjige.

Lotito se u međuvremenu toliko uživio u ulogu „fudbalskog mesije“ da se nije zaustavio samo na Laciju.

Salernitanu je, usput, proveo od amatera do Serije A i ispustio je iz ruku tek kad mu je pravilnik zabranio da drži dva kluba u istoj ligi.

Ovog ljeta, ni mjesec dana od nastanka ovog teksta, na stadionu „Oreste Granilo“ u Ređo Kalabriji.

Ponovo je izgledao kao čovjek koji je stigao da spasi jedan fudbalski klub. Gradonačelnik mu je stavio šal Ređine oko vrata, hiljade ljudi na tribinama dočekale su ga aplauzima, iznad stadiona je proletio avion, a novi vlasnik kluba iz Serije D obećao je ozbiljan projekat, povratak ponosa i „velikog fudbala“ na jug Italije.

A samo dvadesetak dana prije tog čina na jugu, u njegovom Rimu, na desetine hiljada navijača Lacija krenulo je od Ponte Milvija prema Flaminiju uz jednu riječ ispred cijele te kolone, koja je stajala na transparentu: „Sloboda“.

Ma koliko je Lotito probao da obesmisli to godinama, nazivajući ih „bučnom manjinom sjeverne tribine“, brojke ne lažu.

Il corteo di protesta dei tifosi laziali contro Lotito Watch on YouTube

Lacio je prethodnog ljeta prodao 29.918 pretplatnih karata, poslije prve faze kampanje za sezonu 2026/27 obnovljeno je tek nešto više od dvije hiljade. Oko 28.000 ljudi svjesno je odustalo od svog mjesta, 93,3 odsto prošlogodišnjih pretplatnika, i to u gradu u kojem se karta za Lacio često nasljeđuje zajedno sa porodičnim pričama, navikom da se istim putem ide prema Olimpiku i osjećajem da jedan, doduše manji dio Rima (što mi iskreno nikad neće biti jasno), nedjeljom govori neboplavim jezikom.

Najbolje se vidjelo već u Kupu Italije, u kojem je Lacio dočekao Mantovu. Na tribinama grandioznog Olimpika bilo je 4.000 gledalaca, od čega je polovina bila navijača gostiju.

So na ranu i ona da „nesreća nikada ne ide sama“, Lacio je već sada ispao iz Kupa, glatkih 2:0 za start kampanje Đenara Gatuza. Ko je, zaboga miloga, rekao: „Ajde Đenara da uzmemo za trenera poslije Sarija“? Osoba koja je donijela tu odluku, da čovjeka koji nije mogao sa Hajdukom da uzme titulu u kojoj se Dinamo prvi put sam od sebe raspao, nego prepustio istu Rijeci, i koji je Italiju ostavio bez Mundijala, treba da gori kao Đordano Bruno na Kampo de Fiori.

Evo kako izgleda Laciova transfer i finansijska politika.

Prošlog ljeta je prelazni rok bio zabranjen u potpunosti, jer finansijski pokazatelji nijesu prošli kontrolu.

Lacio je prvo prodao Tatija Kasteljanosa Vest Hemu za 30 miliona eura, a zatim Matea Genduzija Fenerbahčeu za iznos koji se sa bonusima približio istoj cifri. Stigli su Kenet Tejlor i Petar Ratkov, napadač za kojeg je Sari poslije utakmice priznao da ga ne poznaje i da mu nije bio na radaru. Ako išta govori kakav je raspašoj u Laciju, govori upravo ta Sarijeva izjava.

Ovog ljeta opet nula na saldu, pravilo prekoračeno za dlaku, uz račun rimske štampe da bi se pijaca otključala sa 19 miliona iz predsjednikovog džepa, ali džep je ostao zakopčan.

Polugodišnji bilans iskazao je minus od dvadeset miliona, prihodi su bez Evrope potonuli za trećinu, a knjige je spasila procjena da Formelo, trening centar, odjednom na papiru vrijedi sto četrdeset miliona više. Zemljište je spasilo bilans, jer igrači više nijesu mogli.

Meni lično najbolji pokazatelj je dolazak Rajana Kenta iz Fenerbahčea.

Sportski direktor Fabijani i sekretar Kalveri sjedjeli su u Formelu do isteka roka s potpisanim papirima za Engleza, navijači Lacija kačili dobrodošlicu slikom kako eks fudbaler Rendžersa nokautira kapitena Seltika Skota Brauna (malo i političke pozadine jer su Seltikovi navijači poznati kao ljevičari). Ali posao je umro bukvalno na samoj liniji finiša. Bilo je priče oko papira, oko finalnog potpisa, Lotito je rekao da mu Sari nije tražio pojačanje, to se pokazalo kao ne baš istinito.

Rim je istorijski mjesto koje je izmislilo pojam "hljeba i igara“, a ovaj "car“ ne daje ni jedno ni drugo, pa je običan plebs napustio arenu.

I sada, nakon svega, njega to ne interesuje, kako sam kaže, „ima dosta navijača u Kini“. Sari je napustio klub, jer nije mogao više da cijedi ne suvu drenovinu, nego goli krš.

Metod koji je Lacio izvukao iz kome postao je plafon kroz koji više ne može da prođe: svaki euro se čuva dok ne izgubi vrijednost, svaki sportski iskorak dočeka se kao prilika da se bilans odmori, a svaki zahtjev trenera za još jednim ozbiljnim igračem tumači se kao napad na predsjednikovu predstavu o sopstvenoj nepogrešivosti.

Sjeverna tribina nosi svoju istoriju, svoje političke repove i postupke koje niko ne mora da romantizuje da bi priznao ono što se sada događa.

Organizovane grupe su najavile da neće kupovati pretplatne karte, dolaziti na domaće utakmice Serije A i Kupa Italije, plaćati televizijske platforme ni kupovati kod sponzora koji podržavaju ovu upravu. Ići će na gostovanja i oba derbija, a domaće mečeve gledati u lokalima koje vode navijači Lacija. To je pokušaj da se ekipa odvoji od vlasnika, podrška od prihoda, klub od kompanije. Sad su im se priključili i obični navijači, a uprava kluba je toliko nespretno reagovala da je najavila prijave protiv organizatora.

Između finansijskog samoubistva i svega 2.000 obnovljenih pretplatnih karata postoji čitav prostor profesionalnog upravljanja koji Lacio već godinama ne koristi: ozbiljan komercijalni sektor, kapital za rast, sportski direktor sa stvarnom autonomijom, trener uključen u izbor igrača, jasna komunikacija i vlasnik koji razumije da protiv 93,3 odsto sopstvenih pretplatnika ne može da dobije utakmicu.

Živio sam kratko u Rimu, u jednom od rijetkih kvartova gdje su Lacijali većina, pa ovo sve ne pratim kao nešto distancirano, nego stvarno osjećam potrebu tih ljudi da se otrgnu od čovjeka koji je sam sebe počeo da gleda kao božanstvo.

A i ne moram do Rima: navijač sam Budućnosti i godinama gledam kako klub iz mog grada komadaju političari kojima je on plijen, a ne zavjet.

Navijač je jedini čovjek koji ne može da promijeni ono što voli, kako je to rekao Erik Kantona: "Možeš promijeniti ženu, politička uvjerenja, religiju, ali nikad, nikad ne možeš promijeniti fudbalski klub za koji navijaš“.

Stari Klaudije je pisao za potomstvo jer mu se sadašnjost smijala. Ovom Klaudiju je obrnuto: sadašnjost mu, u provinciji barem, i dalje aplaudira.

Ali ako hoće sebe da savršeno zaokruži, treba samo da izjavi: "Ja, Klaudio, odlazim“.

Mislim da bi ga istorija onda dva puta pamtila kao spasioca Lacija. Jednom kada je dolaskom spasio klub od bankrota, drugi put kada je spasio klub sopstvenog mita sa jedne, i škrtosti sa druge strane.